Godinama se oko datuma obilježavanja Bitke na Sutjesci ne mogu složiti predstavnici udruženja NOB-a iz Federacije i Republike Srpske, pa to rade svatko po svom i na različite datume. Bitka na Sutjesci vodila se od 15. svibnja do 16. lipnja 1943.godine, a među 7.543 poginulih s područja Hrvatske poginulo je 4.105, od toga iz Dalmacije oko 3.000 boraca. Od Bitke na Sutjesci stvoren je jugoslavenski mit iako je, zapravo, bio veliki poraz partizana od daleko nadmoćnijih Nijemaca, dok je ključna bitka antifašističkog pokreta bila zapravo bitka na Neretvi u kojoj su se partizani riješili najopasnijeg protivnika – četnika.
Hrvati Dalmacije, vođeni idealima slobode zbog terora talijanske okupacije “zahvaljujući” tzv. Rimskim ugovorima poglavnika Ante Pavelića, jednog od najsramnijeg doba hrvatske povijesti kada je 400.000 Hrvata predano talijanskoj, fašističkoj čizmi.
Ipak, dok se pretežito Bošnjaci i Srbi “trgaju” oko veličine obola koji je dan na Sutjesci, hrvatska kratkovidna politika to prešućuje, i prihvaća nepravednu anatemu hrvatskom narodu kao “fašističkom”.
Pavelićevom predajom Dalmacije Italiji pokrenut bunt Dalmatinaca za slobodu
Nakon što je Pavelić i službeno predao veći dio Dalmacije i otoka Mussolinijevoj fašističkoj Italiji, počela je, uz druge dijelove naših prostora jedna od najvećih represija nad hrvatskim narodom. Zbog sustavno provođene talijanske hegemonije u Dalmaciji i na otocima, zatiranja hrvatskog identiteta, s razlogom su desetci tisuća Hrvata pristupilo borbi protiv fašizma.
Najveći dio mladića koji su se izravno uključili u borbu protiv fašizma nisu bili članovi Komunističke partije, mnogi među njima čak nisu ni čuli za pojam komunizma, a mnogi su bili i maloljetni.
Želja za oslobađanjem od talijanskog fašizma natjerala je mnoge od njih u borbu protiv onih koji ih je 18. svibnja 1941. predao, ili bolje kazati, prodao ondašnjoj fašističkoj Italiji. Naime, sporazumima od toga dana, tzv. Rimski ugovori, poglavnik NDH Ante Pavelić potpisao je ubogove kojima se gotovo cijela Dalmacija te neki drugi dijelovi Primorja daju Kraljevini Italiji,
Potpisivanju ugovora nazočili su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, te svi ministri vlade NDH i to je, po mnogima jedna od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog naroda.
Prema tim ugovorima, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.
Ovime je pod talijanskom upravom završilo više od 400.000 Hrvata.
Stoga je, uključeni u dalmatinske partizanske brigade tisuće hrvatskih mladića iz Dalmacije, sredinom svibnja 1943. godine, poginulo na Sutjesci boreći se protiv okupacijskih snaga.
U Bitci na Sutjesci od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. živote je izgubilo na tisuće Dalmatinaca.
No, o ovoj se partizanskoj akciji često prešućuju neki detalji. Ranko Ostojić iz SDP-a je početkom 2018. godine predložio, a Predsjedništvo Sabora odbilo prijedlog da Hrvatski sabor bude pokrovitelj obilježavanja 75. obljetnice bitke na Sutjesci, podsjetio je svojedobno portal Express.hr.
Predsjedništvo je to uglavnom opravdalo time da je to bitka koja se vodila na teritoriju druge države (BiH) i da Hrvatska ima veće prioritete.
Naravno, teško je oteti se dojmu da je pokroviteljstvo nad ovim događajem odbijeno i radi “komunjarske” aure koju bitka na Sutjesci ima, a što u današnjem društvenom kontekstu nosi nezasluženo negativan publicitet, iako se mora uzeti u obzir i činjenica da su pod zvijezdom petokrakom pričinjeni neki od najvećih zločina u Hrvatskoj i BiH u posljednjem ratu.
Ipak, kao društvo, te razlike konteksta vremena i događaja bi trebali spoznavati.
Stoga i ne iznenađuje da malo tko među političkom elitom s tim želi imati ikakve veze, unatoč činjenici da je od svih naroda nekadašnje Jugoslavije na Sutjesci poginulo najviše Hrvata.
Iz Hrvatske najviše partizana, a Hrvata najviše stradalo
Činjenica je da je od svih poginulih boraca, partizana i antifašista, Hrvata bilo skoro polovica, zbog čega bitku na Sutjesci često nazivaju “hrvatskom bitkom”. Prema službenim podatcima, na Sutjesci je poginulo 7.543 poginulih, s područja Hrvatske poginulo je 4.105, od toga iz Dalmacije oko 3.000 boraca.
Slovenski je povjesničar Viktor Kučan, u knjizi ‘Borci Sutjeske’, iznio podatak da su među borcima na Sutjesci najbrojniji bili Dalmatinci, a također da su Split i Šibenik jedini gradovi s četveroznamenkastim brojem boraca.
Od ukupno 22.148 partizanskih boraca, 7.454 boraca, oko trećine, je poginulo – (6.946 muškaraca i 597 žena, od kojih su njih 352 bile bolničarke). Nacionalni sastav partizanskih boraca bio je sljedeći: Srbi – 11.851; Hrvati 5.220; Crnogorci – 3.295; Muslimani – 866; Jugosloveni – 757; Jevreji – 74; Slovenci – 21 i druge nacionalnosti 21.
Najveći broj partizanskih boraca bio je s područja Hrvatske – 8.925, od čega 5.195 iz Dalmacije, a 2.179 sa Banije, zatim Bosne i Hercegovine – 8.293, Crne Gore – 3.337, Srbije – 1.492, Makedonije – 21, Slovenije – 19 i iz inozemstva – 38.
Neka mjesta drže apsolutne rekorde po broju učesnika i broju poginulih: Šibenik – 1.316 boraca, poginulo 535; Split – 1.091 borac, poginulo 557; Knin – 568 boraca, poginulo 235; Dvor na Uni – 560 boraca, poginulo 206; Drvar 550 boraca, poginulo 103 itd.
Za usporedbu, u Bitci na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. Najviše je Dalmatinaca bilo i među poginulima, oko 3.000, a najveće gubitke, pojedinačno gledano, Druga dalmatinska brigada s 800 poginulih.
“Dalmatince je Talijan otjerao u šumu, a komunisti iskoristili obećavajući im brda i doline”
Za sudjelovanje brojnih Hrvata u ovoj bitci nije ključna bilo kakva ideologija, nego upravo Pavelićeva predaja Dalmacije u ruke Italiji koja je rezultirala terorom talijanskih fašista nad hrvatskim narodom.
Hrvatski povjesničar Davor Marijan za Večernji list Hrvatske svojedobno je kazao kako je partizanski pokret od ljeta 1942. opstao isključivo zahvaljujući Dalmatincima.
“Od ljeta 1942. pa do kraja rata komunistička elita opstala je zato što su ih hranili “dalmatinskim mesom”. Ta slika nije toliko jasna kada se gleda popis brigada, no ako pogledate po divizijama na Sutjesci, dobit ćete puno “opakiju” sliku, koja obara tezu da su to uglavnom bili Srbi”, rekao je Marijan i dodao: “Ljudi su bježali pred Talijanima, a Tito je, nakon pogreške s “klasnim ratom” na tromeđi Crne Gore, BiH i Srbije 1941., tijekom kojega je partizanski pokret spao na šačicu fanatika, kroz Dalmatince dobio “svježu krv”. Ti su ljudi imali razloga otići u rat, Talijan ih je otjerao u šumu, a komunisti su iskoristili sve to obećavajući im “brda i doline.”
Kratkovidna hrvatska politika dopušta anatemiziranje vlastitog naroda kao najvećih fašista Europe
Dok je danas iznova i najčešće populistički, “postalo moderno” kititi se antifašizmom, Hrvati to radije prepuštaju drugima kao i da ih se, prvenstveno kao hrvatski narod, proglašava fašistima.
Sve to Hrvatima mogu činiti jer je opet izgleda, kao i 1941. pa 1944. i 1945. zakazala kratkovidna hrvatska politika koja, uz sve drugo, ne zna prepoznati razlog, srž i bit hrvatskih žrtava na Sutjesci, mjestu gdje su pokopane kosti hrvatskih mladića i djevojaka koji su sanjali slobodu od talijanske čizme i utkali temelje antifašizma bivše države.
Vijenac predsjednik Republike Hrvatske Zorana Milanovića na mjestu stradanja pozitivna je, ali nedovoljna gesta hrvatske države za svoje poginule sugrađane, što ga ne oslobađa odgovornosti i ozbiljnog preispitivanja za nekoliko poljednjih eskapada u svezi izjava o bacanju ploče poginulih HOS-ovaca, nedoličnih za čovjeka njegove dužnosti i uloge koju obnaša.
Primjerice, prošle godine vijenac je položilo izalanstvo hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.
No, s razlogom obitelji i potomci poginulih očekuju da se za duše poginulih hrvatskih mladića i djevojaka ondje, barem jednom godišnje, slavi sveta misa, ili barem molitva kod spomenika na Tjentištu.
Zašto najviši predstavnici katoličkog klera ne bi održali svetu misu za tisuće poginulih Hrvata katolika Dalmacije koji su sanjali slobodu?
Iz razloga što na sve imamo pitanje, i ovdje se postavlja još jedno – kako bi na to gledali oni koji se vole nazivati antifašistima, a zapravo, kako u posljednje vrijeme pokazuju, s idejom antifašizma imaju malo ili nimalo dodirnih točaka?
(Izvor: Express.hr/Wikipedia/Republikainfo.com/R.B./V.H.S.)