Već kad je papa Benedikt XVI. 2006. otvorio za javnost spise pape Pija XI. se nešto moglo vidjeti i o zalaganju nekadašnjeg papinskog nuncija zaduženog za Njemačku i u tridesetima prošlog stoljeća, državnog kardinalskog tajnika Vatikana Eugenia Pacellija u osudi nacizma. I taj tajnik je zajedno s papom “popravljao” tekst koji je zapravo napisao kardinal Münchena Faulhaber i koji će u ožujku 1937. biti objavljen kao papinsko pismo poznato po frazi “S gorućom zabrinutošću”. U njemu papa Pio XI. oštro osuđuje heretički kult vođe i nacije koji se stvara u nacističkoj Njemačkoj i koji mora biti stran svakom vjerniku. Minhenski kardinal je tu napisao tek da je to “velika zabrinutost”, papa i njegov tajnik su to povećali na “goruću zabrinutost”.
Nakon što je upravo taj Rimljanin, kardinal Pacelli 1939. izabran za papu Pija XII., mediji u nacističkoj Njemačkoj su javljali kako se “ništa dobrog” ne može očekivati od tog pape i kako će se on još više uplitati u politiku. To je i uvjerenje sadašnjeg pape Franje koji želi na 80. obljetnicu izbora tog pape od ožujka sljedeće godine otvoriti stručnoj javnosti spise Vatikanskih arhiva koje je ostavio Pio XII.
O tom “ratnom papi” u Njemačkoj još uvijek postoji mnogo polemika: je li mogao učiniti više? Je li još jasnije mogao osuditi nacizam i osobito progon Židova? Prefekt Tajnog arhiva Vatikana, biskup Sergio Pagano tvrdi kako će se u oko 151.000 spisa pokazati kako je papa Pio XII. i izrijekom nalagao pomoć onima koje su nacisti proganjali i kako su tako i Židovi našli utočište čak i u papinskoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu.
Putovnice Crvenoga križa
Makar već i tako postoji golemo zanimanje za spise koje je ostavio ovaj papa, još je zapravo zanimljivije što je sam vrh Katoličke crkve znao o pomoći koju su barem neki pripadnici Crkve pružali nacistima i ratnim zločincima u njihovom bijegu nakon rata. U tom, kako ga nazivaju “Tunelu štakora” je osobitu ulogu imao i hrvatski svećenik Krunoslav Draganović koji je u Društvu sv. Jeronima u Rimu izdao putovnicu Crvenog križa ne samo Anti Paveliću, nego i notornom nacističkom zločincu Klausu Barbieju, SS-ovcu poznatom kao “Koljaču iz Liona” gdje je bio na čelu Gestapoa.
Tu “crkvenu vezu” pri svom bijegu u svojim sjećanjima spominju i drugi dužnosnici NDH koji su uspjeli pobjeći: Vjekoslav Luburić, “Dido” Kvaternik, Andrija Artuković je na svom suđenju također govorio o samostanima i svećenicima koji su njegovoj skupini dužnosnika pomogli doći “na sigurno”. Tek treba vidjeti što je i papa Pio XII. znao da se pomaže i notornim zločincima. Jer neki od njih koji su možda trebali imati i bolje veze s Crkvom su veoma brzo morali odgovarati za počinjeno: ne samo ministri “bogoštovlja” u NDH Mirko Puk i Mile Budak, nego se tu može podsjetiti i na Josefa Tisa. “Predsjednik i vođa” kvislinške Slovačke je uspio doći do prihvatnog logora koji su američke snage imale u Bavarskoj, ali je po kratkom postupku vraćen Čehoslovačkoj. I to usprkos tome što je Tiso bio katolički svećenik koji je čak i kao slovački diktator još uvijek bio župnik župe Banovce nad Bebravi.
Mit o ustaškom zlatu
S druge strane, antikomunizam je bila službena politika Vatikana i u doba dok su se stvarali sučeljeni blokovi nije bilo dvojbe na kojoj je strani papa Pio XII. Tim više što je taj isti papa još kao državni tajnik, svom prethodniku pomogao pisati encikliku Divini redemptoris (Božanskoga Otkupitelja) koja je objavljena praktično istovremno s pismom o “gorućoj zabrinutosti” za stanje u Njemačkoj.
U toj enciklici se čak još oštrije od nacizma osuđuje komunizam i vjernicima se zabranjuje baš svaka suradnja s takvim bezbožnicima. Njemački povjesničari tu podsjećaju kako je Pacelli kao nuncij bio svjedokom i kratkotrajne “Republike vijeća” u Münchenu nakon Prvog svjetskog rata i kako nije bio posve imun ni prema predrasudi o “komunističko-židovskoj zavjeri” koja ugrožava kršćanstvo.
Više od sedamdeset godina nakon poraza nacizma je možda lako davati sudove o tome što je trebalo činiti, a to se svakako odnosi i na sudbinu Alojzija Stepinca. Osobito nakon što je Stepinac uhićen i kad mu je suđeno, papa Pio XII. je to nazvao “najžalosnijim procesom (tristissimo processo) u povijesti Crkve”. Isto tako, taj papa ga je i proglasio kardinalom dok je Stepinac bio u kućnom pritvoru u Krašiću.
Treba još vidjeti što će se naći u spisima Tajnih arhiva Vatikana iz burnih i opasnih vremena do smrti pape Pija XII. 1958., ali vjerojatno ne treba biti previše optimističan da je o baš svemu ostao i trag na papiru. To se osobito odnosi na još jedan mit: onaj o “Ustaškom zlatu” za koji se smatra da je barem dijelom završilo i u trezoru Institutio per le Opere di Religione – Zavoda za vjerska djela u Vatikanu, kojeg često pogrešno zovu Vatikanskom bankom.
Uloga Krunoslava Draganovića
Više je izvora koji navode da je barem dio tog zlata – između ostalog i zlatnina Židova likvidiranih u doba NDH, barem neko vrijeme bila kod Franjevaca u Zagrebu prije nego što su ga ustaške glavešine odnijele na svom bijegu, ali i kako su ga navodno razdijelili među sobom dok su ga iznosili iz zemlje. Dio toga je završio u Švicarskoj i veći dio tog imutka je onda vraćen Jugoslaviji. Je li i to zlato onda pomoglo samo nekima da se posluže “štakorskim kanalom”?
Ministar NDH koji je i osnovao Jasenovac, Mirko Puk čak je bio na čelu povjerenstva koje je bilo zaduženo za “državne vrijednosti”, ali mu to nije pomoglo u bijegu. S druge strane, sudbina svećenika kojeg je Pavelić poslao u Društvo sv. Jeronima pred kraj rata i koji je posve očito pomogao mnogim zločincima u bijegu je i više nego zanimljiva: Krunoslav Draganović se vratio u Jugoslaviju 1967. i makar se tvrdi kako ga je UDBA otela u Trstu, po njegovom pisanom svjedočanstvu se vratio dragovoljno. Protiv njega je nadležno državno odvjetništvo Bosne i Hercegovine i podiglo optužnicu – on je rođen u Brčkom, ali čovjek koji je i Paveliću pomogao u bijegu nikad nije osuđen. Nakon teološkog znanstvenog rada, umire u Sarajevu tek 1983.
Makar se kaže kako Katolička crkva ima “najstariju i najrašireniju obavještajnu agenciju na svijetu”, ne treba vjerovati i da papa uvijek zna za baš sve “dealove” koji su negdje postignuti.
(Izvor: DW)