O Srbiji kao domaćinu ze rusko-ukrajinske mirovne pregovore govori se s pozitivnom ocjenom. Zašto upravo Srbija i Beograd, a zašto ne neka od članica EU-a, primjerice, u svom tekstu za Kyiv post piše i analizira prof. dr. Orhan Dragaš, stručnjak za sigurnost i međunarodne odnose iz Srbije i osnivač Međunarodnog instituta za sigurnost sa sjedištem u Beogradu.
Dragaš piše kako “Srbija poštuje i razumije obje zaraćene strane” i da bi “mogla poslužiti kao domaćin za pregovore koji bi mogli dovesti novu eru mira u Europi s ‘Beogradskim sporazumom'”.
U cijelosti prenosimo zanimljivu analizu zašto bi upravo Srbija bila najbolja ‘destinacija’ za mirovne pregovore Rusije i Ukrajine:
“Od Drugog svjetskog rata nije bilo ništa slično ruskoj invaziji na Ukrajinu. Mir koji će doći u Ukrajinu bit će drukčiji od svih kojih se sjećamo ili o kojima smo učili na satu povijesti.
Helsinki, Beč i Ženeva, ovi glavni gradovi veličanstvenog diplomatskog dosega, u kojima su sklapani dogovori o okončanju krvavih sukoba diljem svijeta, neće biti dio nove ukrajinske i ruske povijesti. Mir u Ukrajini traži mjesto koje mu može osigurati dugovječnost.
Teško je, gotovo nemoguće, pronaći mjesto ili ljude u današnjem svijetu koji idu srednjim putem. Planet je izrazito polariziran. Nema sukoba koji nas ne dijeli na razvijeni Sjever i siromašni Jug, primjerice, ili Zapad koji propada i Istok koji raste. Podjela je postala neizbježan aspekt intelektualnog promišljanja, a da ne spominjemo političke strategije koje u nju polažu svoje nade u nadmoć.
Srbija ima jedinstvenu poziciju na međunarodnoj sceni koja joj omogućuje balansiranje između najvažnijih globalnih aktera. Legitimnost ponude Beograda kao pregovaračkog mjesta proizlazi iz njegove sposobnosti da održava pozitivne odnose sa svim stranama, čak i u vrijeme globalne podjele. Upravo ta ravnoteža između snažne moralne i materijalne potpore Ukrajini i pragmatičnih odnosa s Rusijom čini Srbiju iznimno kvalificiranom za takvu povijesnu zadaću.
Oni koji su se pokušali oduprijeti polarizaciji suočili su se sa značajnim poteškoćama s obje strane dok su pokušavali uspostaviti jednaku distancu. Danas je najrizičnija državna strategija izbjegavanje svrstavanja uz bilo koji određeni blok – NATO, Rusiju ili njezine saveznike iz otpadničkih država poput Irana i Sjeverne Koreje; ili kineski blok i njegovi tihi sljedbenici iz istočne Azije, Afrike i Latinske Amerike. Što je s blokovima u bliskoistočnoj krizi, gdje su savezništva i neprijateljstva starija od svih nas koji čitamo Kyiv Post?
Predsjednik Volodymyr Zelensky izrazio je nadu da će rat s Rusijom završiti diplomatskim putem 2025. godine. Nadamo se da će se to i ostvariti. Ako vjeruje u to, pomozimo mu da ostvari svoju nadu, jer je doista pravo vrijeme.
Unatoč našim nadama i očekivanjima, ne znamo kakav će biti taj mir. Bez sumnje, vaš autor dijeli očekivanja svakog Ukrajinca za mir koji će sačuvati ukrajinsku državu i njezin narod unutar međunarodno priznatih granica. Ovo očekivanje temelji se na civilizacijskom nasljeđu koje nam je ostavio poredak nakon Drugog svjetskog rata i koje je ozvaničeno Poveljom UN-a.
Beograd već ima reputaciju grada koji je otvoren za dijalog. Organizacija pregovora za rješavanje pitanja Kosova, kao i mnogi drugi međunarodni susreti, pokazali su da bi Beograd mogao biti pogodno mjesto za složene razgovore. Štoviše, Srbija ima infrastrukturne kapacitete i sigurnosne uvjete za neometanu organizaciju ovakvih događaja.
Međutim, mirovni pregovori su u rukama pregovarača. Martin Luther King je rekao: “Mir nije samo daleki cilj kojem težimo, već sredstvo kojim dolazimo do tog cilja.”
Iz tog razloga, ovdje ćemo se suzdržati od predlaganja ili zagovaranja određene mirovne formule. Međutim, cilj nam je predstaviti ključni element budućeg mira, koji u polariziranom svijetu može imati jednako značenje kao formula za mirno rješenje. Razgovarajmo o lokaciji i ljudima koji imaju potencijal ugostiti i promicati mir u Ukrajini.
Nisu brojni; zapravo, rijetki su. Razmotrimo koje zahtjeve treba ispuniti domaćin i svjedok ovog povijesnog čina. Prije svega, domaćin mora biti prihvatljiv objema stranama – ne kao posrednik, već jednostavno kao domaćin koji čini da se obje strane osjećaju jednako poštovano i dobrodošlo.
U čijem će se glavnom gradu i Rusi i Ukrajinci osjećati sigurno, poštovano i okruženi dobrom voljom?
Gotovo sve dosad poznate svjetske prijestolnice mirotvorstva, poput spomenutog Helsinkija (NATO), Beča (EU) i Ženeve (propali švicarski domaćin mirovne konferencije), padaju po ovom kriteriju.
Ruski pregovarači neće doći ni u jednu prijestolnicu NATO-a i EU, a ukrajinski neće ni u koju prijestolnicu koja im nije pružila barem opipljivu podršku otporu ruskoj agresiji.
Na početku rata Turska je pokušala poslužiti kao posrednik između zaraćenih strana i njezini napori nisu bili bez uspjeha. Njezino je posredovanje bilo uspješno u razmjeni zarobljenika i izvozu žita preko crnomorskih luka. Ali Turska je još uvijek članica NATO-a.
Kina je predstavljala neku vrstu mirovnog plana, glumeći neutralnost i tražeći mir, ali postoje brojni dokazi o njenoj podršci Moskvi, što je diskvalificira kao pružatelja dobrih usluga mirotvorstva.
Kao zemlja koja je pretrpjela sankcije, bombardiranja i teške političke promjene, Srbija razumije složenost mirovnih pregovora i dobro poznaje prijelaz iz sukoba u stabilnost.
Njezina povijest, koliko god bila teška, pokazuje da dijalog, unatoč izazovima, ostaje jedini održivi put prema stabilnosti i razvoju.
Neutralnost Srbije može postati katalizator za redefiniranje uloge manjih zemalja u međunarodnim odnosima. U vrijeme kada velike sile dominiraju globalnom agendom, Srbija može dokazati da i manje države svojim jedinstvenim položajem i diplomacijom mogu pridonijeti miru na globalnoj razini. To ne samo da bi ojačalo njen međunarodni položaj, već bi i drugim zemljama dalo primjer za aktivno sudjelovanje u globalnom miru.
Pa da probamo sa Srbijom!
Srbija je za Moskvu prihvatljiva jer nije članica NATO-a ili EU, koje Kremlj smatra neprijateljima. Srbija je prihvatljiva jer je jedina europska zemlja koja nije uvela ekonomske sankcije Rusiji. Srbija nije niti blokirala niti nacionalizirala jedan od najvećih ruskih energetskih resursa u jugoistočnoj Europi, točnije većinski ruski udio u srpskoj naftnoj kompaniji NIS, iako se ovaj srpski plinski i naftni monopol suočava s velikim poteškoćama u poslovanju zbog europskih sankcija. . Uz Tursku, Srbija je jedina europska zemlja koja nije obustavila zračni promet s Rusijom i služi kao jedno od rijetkih čvorišta za Ruse (one kojima je dozvoljeno) da putuju u Europu.
S druge strane, Srbija je politički podržavala Ukrajinu, njen suverenitet i njen teritorijalni integritet, uključujući i Krim, kad god je to bilo potrebno. Ta je podrška dosljedna ne samo od veljače 2022., nego i od nezakonite aneksije Krima 2014. Srbija je u UN-u četiri puta glasala za osudu ruske agresije, uz zahtjev za povlačenjem ruskih trupa iz okupiranim područjima u istočnoj Ukrajini. Također je glasala za isključenje Rusije iz Vijeća za ljudska prava UN-a.
Jednako je važno da Srbija nastavi slati humanitarnu pomoć i sredstva ukrajinskom narodu, uključujući 32,4 milijuna dolara u ožujku ove godine. Srbija je do danas u Ukrajinu poslala ukupno 52 milijuna dolara. Relevantna izvješća pokazuju da je Srbija Ukrajini poslala znatnu količinu oružja u vrijednosti od preko milijardu dolara, što je potez koji većina članica NATO-a još nije poduzela.
Prva dama Srbije Tamara Vučić i prva dama Ukrajine Olena Zelenska pridonijele su još više od desetaka milijuna dolara i tisućama topničkih granata zbližavanju dvaju bratskih naroda, čestim susretima zalažući se za brigu o izbjeglica, bolničkih pacijenata i budućnosti obrazovanja mladih kada nastupi mir.
Ugostivši mirovne pregovore, Srbija bi mogla simbolizirati početak nove ere za Europu. Ovo novo doba bit će doba u kojem se mir neće oslanjati samo na supersile, već na zajedničku predanost vrijednostima i međusobnom razumijevanju potreba svih strana. Beogradski sporazum, simboličnog naziva, mogao bi postati uzor za buduće mirovne procese u svijetu.
Budući mir bit će teško postići i prepun nebrojenih prepreka. Ipak, pokušajmo otkloniti barem jednu značajnu prepreku. Tko će jednako tretirati predstavnike zaraćenih strana u zračnoj luci i za pregovaračkim stolom? U čijem će se glavnom gradu i Rusi i Ukrajinci osjećati sigurno, poštovano i okruženi dobrom voljom?
Politika bliskosti Srbije s obje zaraćene strane već je rezultirala političkim posljedicama. Mnogi Europljani na Srbiju gledaju kao na agenta Rusije, pozicioniranog za članstvo u EU. Kremlj na Srbiju gleda kao na lažnog saveznika upletenog u tajni dogovor s Kijevom. Ipak, ova pozicija Srbije – koliko god bila teška – mogla bi biti ključna za otvaranje dijaloga koji bi označio prekretnicu u europskoj povijesti.
To će kulminirati nekim budućim Beogradskim sporazumom, kolokvijalnim izrazom za sporazum koji nije donio mir samo Ukrajini nego i cijeloj Europi.
Srbija ima priliku preuzeti ulogu kakvu rijetko viđa u svojoj povijesti – ulogu katalizatora mira u trenutku kada svijet gubi vjeru u mogućnost dogovora. A današnja Srbija to može i hoće. Beogradski sporazum mogao bi postati simbol ne samo obnove Ukrajine, već i obnove vjere u diplomaciju”, zaključuje na kraju autor dr. Orhan Dragaš.
(Prof .dr. Orhan Dragaš je stručnjak za sigurnost i međunarodne odnose iz Srbije. Osnivač je Međunarodnog instituta za sigurnost sa sjedištem u Beogradu. Autor je brojnih stručnih tekstova, novinskih kolumni, kao i knjiga ‘Suvremena obavještajno-sigurnosna zajednica, utopija ili stvarnost?’ i ‘Dva lica globalizacije – istina i obmane’.)
/Republika/