Kombini. Tako se u Japanu nazivaju mali supermarketi. U Japanu ih je na desetke tisuća, u Tokiju ih ima na svakom uglu. Otvoreni su 24 sata na dan. To je dobro za kupce, brutalno za osoblje. Gotovo isključivo se radi o zaposlenicima sa skraćenim radnim vremenom koji ovise o ovoj zaradi, pa ma kako ona mala bila: samohrane majke, umirovljenici s malim mirovinama, studenti – kao ovaj mladić kojeg ćemo nazvati Taro Yoshida.
Zarada je mala, a zdravlje strada
“Posao mi počinje točno u 22 sata. Nakon što prekontroliram blagajnu, krećem. Do 23 sata je trgovina prilično puna. Čim imam vremena, moram popuniti police sa slatkišima, pićima i sličnom robom. U jedan iza ponoći dolaze novine koje moram sortirati. Nakon toga čistim fritezu, stroj za pečenje kruha i drugo. U pet ujutro očistim cijelu trgovinu, u pola šest dolazi kamion za odvoz otpada i u šest sati ujutro moja smjena završava”, priča Taro Yoshida.
On već pet godina u ovom kombiniju radi dvije do tri noći tjedno kako bi financirao svoj studij. Uspio je magistrirati, a sada je doktorand. Njegova satnica za rad noću, koji je bolje plaćen nego danju, u tom se razdoblju povećala s preračunato 7,70 na 8,20 eura. No njegovo zdravlje je stradalo: “Patim od nesanice. To psihički još mogu izdržati, ali fizički je vrlo naporno. Kada radite noću i legnete spavati tek ujutro, onda se cijeli dan osjećate strgano. Posebno mi je teško ako neposredno prije nekog ispita radim noćnu smjenu.”
„Ako progovoriš, ubit ćemo te“
Taro ima 25 godina. Živi u stanu od 12 četvornih metara za koji plaća 300 eura mjesečno. Osim toga, mora zaraditi i za jelo i odjeću, za kupovinu knjiga te za naknade za studij koje su, ovisno o kvaliteti sveučilišta, u posljednje vrijeme porasle.
Moglo bi se pomisliti da je to uobičajena sudbina jednog studenta. No ovakav način preživljavanja je u Japanu sve češći. 38 posto svih zaposlenih nema stalno radno mjesto. To u mnogim slučajevima znači da nemaju račun u banci, kreditnu karticu i, naravno, zaštitu sindikata. Učestali su slučajevi izrabljivanja.
“Stalno dobivamo sve više posla, bez povećanja satnice. Najprije stojimo za blagajnom, potom punimo police, a onda čistimo. Imamo sve više obveza za isti novac. Negdje drugdje bi se ljudi bunili. Ali kao Japanac to ne činite”, objašnjava Taro.
U posljednje vrijeme su javnosti postali poznati posebno ekstremni slučajevi. Tako je jedan lanac zalogajnica od svojih zaposlenih tražio da od 22 do 9 sati stoje za roštiljem i onda ponovo od 11 do 15 sati. To je protivno čak i japanskim zakonima o radu. U drugim slučajevima nisu plaćani prekovremeni sati, smjene su samovoljno produžavane, ljudi su radili do iscrpljenosti. A onaj tko odbije tako raditi, može očekivati prijetnje. Jedan student koji to više nije htio trpjeti dobio je telefonski poziv: “Ako progovoriš o tome, ubit ćemo te.”
(Izvor: Deutsche Welle)