Dražen Budiša, jedan od najboljih prijatelja Zvonka Bušića koji je život okončao samoubojstvom, netom nakon što se vijest doznala, za javnost je izjavio kako je Bušić ostavio tri oproštajna pisma.
“Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”, izjavio je Budiša novinarima.
Dodao je kako je “očito sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje bilo lakše nego izdržavati hrvatsku zbilju”. Budiša je više puta ponovio da je Zvonko Bušić bio “iznimno dobar čovjek”.
Što je “Platonova pećina”
Grčki filozof Platon tvrdio je da u materijalnom svijetu vidimo samo sjene svijeta ideja. To je Platon opisao u svojoj poznatoj slici pećine u djelu ‘Država’. Naime, Platon je opisao čovječanstvo kao grupu ljudi u mračnoj pećini. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjenke prema zidu u koji ljudi gledaju.
Kako napolju ljudi možda nose neke stvari (kutije na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudina pogrešan utisak o vanjskom svijetu – ljudi s kockastim glavama (nepoznavanje svijeta ideja).
Ponekad se neko iz grupe odvoji i izađe napolje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u pećinu.
Posljednje riječi Zvonke Bušića daju naslutiti njegovo teško razočaranje nakon što je konačno iz američkog zatvora pušten na slobodu.
Samo dan prije samoubojstva (subota), Zvonko Bušić je bio u Udbini na proslavi Dana hrvatskih mučenika. Uzrujao se kada je na svečanosti ugledao i verbalno se sukobio s gradonačelnikom Zagreba Milana Bandića. Zagrebački gradonačelnik, samo dan prije se družio s partizanskim prvoborcima na Bundeku s Titovim bedžom na reveru. Bandić je izjavio da nije nosio navedeni bedž, no fotografije s ovog događaja dokazale su da gradonačelnik Zagreba ipak ne govori istinu.
Na pitanje je li Zvonko Bušić u Udbini, na proslavi Dana hrvatskih mučenika, dan prije nego što se odlučio na koban dan, zaista čuo, vidio, spoznao nešto zbog čega je zaključio da nema više snage za nastavak života, njegova supruga Julienne Bušić u intervjuu za Večernji list HR svojedobno je kazala: “Moj Zvonko nije bio za ovakav svijet. Nije više mogao živjeti u njemu. Složena je to priča, a nema samo jedna stvar zbog koje je sebi odlučio oduzeti život. Ali mogu reći da Zvonko nije podnosio licemjere, niti ljude koji su za osobni politički probitak spemni izdati sve što život čini vrijednim. One koji jedan dan govore i rade jedno, drugi dan potpuno suprotno, a još lažu o tome, pogotovo ako se radi o gradonačelniku glavnog grada, što su dan prije radili, a umjesto da ih ukorimo, mi im plješćemo i dajemo im ruku. Nije čudo što Zvonko nije prepoznao taj svijet. Bio je i ostao vrijedan svojim principima. Drukčiji nije mogao biti”.
Na jedno od pitanja u intervjuu za Jutarnji list koju bi stranu izabrao da je danas 1941., zvonko Bušić je odgovorio:
“Da sam tada živio i imao 18 godina, sigurno bih završio u ustašama. Kao i svi iz mog kraja u to vrijeme. S druge strane, odrastao sam s jasnim socijalnim vrijednostima, nekom težnjom za općom pravdom. Postoji ona uzrečica: pokažite mi čovjeka koji u mladosti nije bio socijalist, pokazat ću vam čovjeka bez srca. A pokažite mi čovjeka koji je u starosti socijalist, pokazat ću vam čovjeka bez mozga. Pitate me isto kao ono o otmici, a sve ovisi o životnoj dobi i iskustvu. Jer da se, kad već tako govorimo, 1941. dogodila u mojoj starijoj i zrelijoj dobi, ustaše sasvim sigurno ne bi bile moj izbor”.
U kolovozu 2011. objavio je da se povlači iz sudjelovanja u hrvatskoj politici. Rekao je da nije uspio u naumu ujedinjavanja domoljuba i izgradnje politički relevantne fronte.
“Povlačim se iz hrvatskog političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj. Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene”, samoironično je kazao u kolovozu 2011. Zvonko Bušić za Večernji list.
Bušić je rekao da je, u pokušaju stvaranja ujedinjene fronte domoljubnih snaga, shvatio da čelnici malih domoljubnih stranaka u RH “žive u svojim filmovima, a njihovu je sebičnost nemoguće iskorijeniti”. Naveo je da se prije tri godine sretan vratio, ali “na žalost, sreća nije dugo trajala, jer sam zatekao katastrofalno stanje. Bilo je očito da političke elite naš narod i državu vode u propast”. Bušić se stoga usmjerio na ujedinjavanje suverenističkih snaga u zemlji. No, nakon tri godine, priznao je politički poraz.
“Nažalost, od samog početka krenule su podvale, spletke i nerazumijevanje. Probuđeni su ‘spavači’ svih domaćih i inozemnih agentura, a kod mnogih u strankama i pokretima proradile su taštine, strančarenje i sebičnost”, rekao je. Poznavatelji kažu da je pokušao ujediniti pravaše, HDSSB i udruge.
“Zaključio sam da mali nemaju ljude koji bi u Saboru zastupali hrvatski nacionalni interes, pa sam predlagao da se putem savjetodavnog tijela svi okupe i osnuju izbornu listu s intelektualcima i stručnjacima, rekao je 2011. Bušić. Naravno, da je tu naišao na otpor lidera koji bi radije u Saboru gledali sebe.
/Republikainfo.com/