“General” je primjer koji pokazuje kako bi izgledala cijela hrvatska kulturna proizvodnja da se konzervativna rekonkvista domogla žuđene kontrole nad njom.
Piše: Jurica Pavičić/Jutarnji list
Danas – u trenutku kad se ta serija primiče svojim posljednjim nastavcima – ne postoji lakša, lagodnija i popularnija stvar nego što je bacanje blatom na Vrdoljakovog “Generala”.
Vrdoljakova serija/film o životu Ante Gotovine u ovom je trenutku, naime, najomiljenija meta za općenarodno pljuvanje. S Vrdoljakovim filmom i serijom izruguju se TV kritičari, politički komentatori, internetski troleri i anonimni forumaši. Vrdoljakova serija nepresušna je tema internetskih memova, forvarduša i aforizama. Protiv Vrdoljakove serija digla se filmska profesija, koja se izruguje sa scenarističkom nemuštošću i razoružavajuće lošom režijom.
Protiv serije digli su se glumci, koji se s produkcijom i režiserom svađaju oko dugova za honorare. Glumci koji su na seriji radili po fejsu ispovijedaju kako su tijekom snimanje trolali projekt. Obnevidjeli od prepasti, gledatelji serija zbrajaju sve diletantske pogreške i anakronizme, sve boce Jane, sve konje i deve, anakrone reklame za mobitelske provajdere i sve četnike koji u istoj sceni mirakulozno ginu dvaput. A kao da to nije bilo dovoljno, protiv “Generala” su se na koncu – nakon svih kritičara, novinara i trolera – okrenuli i oni: branitelji.
Negdje nakon četvrte ili pete epizode, javile su se i uvriježene subnorovske vestalke, optužujući Vrdoljaka da falsificira povijesne činjenice, krivotvori glavne likove, da ne razumije ratnu praksu i nije u stanju izrežirati donekle smislenu ratnu scenu. Dokle je to došlo, ponajbolje svjedoči činjenica da se i Domazet Lošo premetnuo u filmskog kritičara. “Prošla su vremena usporene radnje i dugih dijaloga, a toga je u ‘Generalu’ puno”, komentirao je jučer za Jutarnji osebujni analitičar, zabijajući zadnju brokvu u lijes zlosretne serije. Ako se i Lošo otresa o “Generala”, onda su stvari jasne: Vrdoljaka su naposljetku popljuvali i oni koji su trebali biti njegova “core” publika, njegova ideološka baza.
Tako je u siječnju 2020. – u trenutku kad se serija primiče kraju – Antun Vrdoljak ostao potpuno i nepovratno sam. U ovom trenutku, to je čovjek u čiju obranu nitko u ovoj zemlji neće promrsiti ni pola nemuštog sloga. Vremešni režiser tako je saznao – ni prvi, ni zadnji – kako izgleda tipska hrvatska sudbina. Doznao je isto ono što je u Papićevu filmu “Lisice” saznao njegov dalmatinski zemljak, partizanski velmoža i ibeovac Andrija. Saznao je kako je to kad se protiv tebe okrene prevrtljiva, ljuta svjetina. Kako to biva kad te do jučer tapšu, slave te i laskaju ti, a onda se na tebe počnu nabacivati – pa, svime: člancima, memovima, trolovima, političkim ubodima i sudskim tužbama.
A upravo taj trenutak – trenutak kad za “Generala” nitko nema ni poluutješne riječi – trenutak je da se prisjetimo. Prisjetimo, naime, da su ne tako davno stvari stajale jako, jako drugačije.
Stajale su, recimo, jako drukčije još pred samo šest mjeseci. Stajale su drukčije u srpnju 2019., u trenutku kad je Vrdoljak premijerno prikazao kinoverziju svojeg projekta u pulskoj areni. Tu verziju “Generala” Vrdoljak je tada prikazao na otvaranju festivala, uz vatromet, državni protokol i najvišu političku vrhušku. Sama premijera bila je “who is who” hrvatske konzervativne javnosti. Svi su bili tamo – od desničarskih TV zvijezda, preko niza ministara, do predsjednice države koja je te tople pulske ljetne večeri film nahvalila biranim riječima. Netom nakon te, “who is who” premijere film je krenuo u masovnu distribuciju diljem zemlje.
Premijerno je prikazan na dan kolovoške pobjede, a samo je u Splitu – recimo – lokalni HDZ uzeo i članovima podijelio 150 karata za premijeru. Provincijski HDZ-ovci tiskali su se po ljetnim kinima, dobro pazeći da i sami budu viđeni na premijeri. U to doba, eto, nitko na “Generala” nije imao primjedbe. Nitko nije spominjao ni boce Jane, ni krive minobacačke granate, ni konje umjesto deva, ni pozdravljanja iz “A je to”. Rijetke negativne kritike filma (među kojima je bila i moja) poimane su kao uobičajena jugonostalgičarska medijska ujdurma. U tom trenutku “General” je još bio “naš”. Još je bio “pravi” film, film koji kazuje “istinu o Hrvatskoj”. Film na koji će škole voditi djecu.
Trebalo bi sad možda sve te ljude pitati što misle u “Generalu”. Trebalo bi za mišljenje o Vrdoljakovu spektaklu pitati i predsjednicu Republike, i Petra Škorića, i šatoraše iz Savske, i sve one odane stranačke patuljke koji su još ljetos s kartonskom pozivnicom svečano pohodili premijere. Bi li i sada – kad je šit pogodio fen – za taj fijasko dali 20 milijuna kuna iz javnih izvora?
Stoga danas – u siječnju 2020. – tema više nisu i ne mogu biti ni Antun Vrdoljak ni “General”. Danas svi, bili desni ili lijevi, znamo da smo za cijenu pet normalnih hrvatskih filmova dobili estetski i politički fijasko, seriju koja je sukus ideološkog kiča, scenarističkog diletantizma, režijske traljavosti i glumačkog otaljavanja. No, to uopće više nije tema na koju ima smisla trošiti riječi. Ključna je tema – kako se uopće dogodilo da se taj film snimi? I tko je stvorio društvenu i političku atmosferu u kojoj je takav projekt mogao dobiti enorman javni novac?
Mi do dandanas ne znamo koliko je točno Vrdoljakov “General” koštao hrvatske porezne obveznike: ne znamo zato što ne znamo koliko su redatelj i njegova familija uspjeli ideološkom iznudom izmusti od kojekakvih hrvatskih voda, šuma, vojske i lokalnih samouprava. Ono što, međutim, znamo je da su za film, za koji čak nisu ni plaćeni honorari, Vrdoljakovi iz dva javna izvora – od HRT-a i HAVC-a – dobili gotovo 15 milijuna kuna.
Dvije trećine tog iznosa “Generalu” je odobrio HRT u periodu vladavine Siniše Kovačića, u eri kad su vanjske dokumentarne i igrane produkcije služile manje-više samo jednoj svrsi: ispisivanju nove, košer-verzije hrvatske povijesti po ideološkom kanonu Karamarkova HDZ-a. Bio je to period kad su bivši stranački propagandisti snimali za HTV ideološke dokumentarne serijale i za “razvoj” takvih projekata dobivali avanse u iznosima deseterostrukim od uobičajenih u industriji.
“General” nije bio eksces koji se slučajno dogodio tadašnjem HRT-u. “General” – točno takav kakav jest – bio je svrha i razlog zašto su ti ljudi na vrh RTV-a dovedeni te svrha i razlog zašto (po tom mentalnom sklopu) javna radiotelevizija uopće postoji. Ako je smisao HRT-a bio ideološko pranje mozga u vanjskoj produkciji i uz lijepe pobočne zarade, onda je “General” – točno onakav kakav jest – idealni plod takvog poimanja javnog RTV servisa.
Posljednju trećinu javnog novca – malo manje od pet milijuna – “General” je dobio od nacionalne filmske agencije, HAVC-a. Za razliku od televizijskog novca, taj novac Vrdoljaku nisu dali Karamarkovi klerikalni kadrovi. Taj novac Vrdoljak je dobio u mandatu “neprijatelja Hrvatske” Hrvoja Hribara i u trenutku kad su povjerenici za igrani film bila dvojica ljudi koji su (blago rečeno) crvena krpa desničarima: Dalibor Matanić i Dean Šoša. Vrdoljak je taj novac dobio u jeku skandala oko “Dvora na Uni” i “Chris the Swissa”, u trenutku kad je “antihrvatsko kriminalno leglo” bilo na udaru šatoraša, braniteljskih stožera, bijesnih novina, jalnih kolega i državnih inspekcija.
U tom trenutku scenarij “Generala” je sletio u HAVC kao “cigla” koju morate kupiti od uličarskog nasilnika. I to je točno ono što su ljudi tamo napravili. Pokrili su se ušima, popustili uličnom ideološkom siledžijstvu i dali ne tako sitan javni novac za projekt za koji su i tada morali znati da je sranje. Mislili su da time kupuju malo mira, ali bila je to kriva kalkulacija, jer siledžije nikad ne smirite tako što im popuštate. Hribar je vrlo brzo smijenjen, i Šoša je smijenjen s mjesta urednika Trećeg programa, a Matanić se pred hejtanjem desničara izmaknuo na položaj službenog režisera Grada Rijeke.
O tome danas treba govoriti kad se govori o “Generalu”. Bespredmetno je danas raspredati o anakronim bocama Jane, krivim minobacačkim kalibrima, o konjima umjesto deva i o Gotovini koji priča s mamom u oblaku. Danas treba razgovarati o tome kakvo je društveno i kulturno ozračje proizvelo taj film. Treba razgovarati o društvenoj atmosferi u kojoj se HRT sveo na sjevernokorejski propagandni servis ispisivanja novije povijesti.
O atmosferi u kojoj se nacionalnu filmsku industriju optuživalo za veleizdaju zbog nekoliko koproduciranih dokumentaraca o ružnoj strani rata. Treba razgovarati o društvenom ozračju u kojem se “Generalu” nije smjelo (ili htjelo) reći “ne”, jer je iza filma stajao brend samog The Generala, iza njega su stajali politički autoritet režisera, Pravovjerna Nacionalna Tema, iza njega su stajali šatori, stožeri i – ne zaboravimo – stranka.
“General” je stoga ispao točno onakav kakav je jedino i mogao ispasti. I estetski, i izvedbeno, i ideološki, on je točan odraz društvene atmosfere, tematskih zahtjeva, ukusa i ideologije koja ga je porodila. “General” je perfektni “case study” koji pokazuje kako bi izgledala cijela hrvatska kulturna proizvodnja da se konzervativna rekonkvista domogla žuđene kontrole nad njom. Jer, ne zaboravimo: “General” je trebao biti tek prvi. “General” je trebao uspostaviti standard, postaviti normu. Cijela je hrvatska audiovizualna industrija (a možda i cijela kultura) trebala postati “General”. Sad bar imamo uvid kako će to točno izgledati.