“Želio bih, zbog toga sve nas, a osobito one koji sebi tako olako dozvoljavaju uvrede drugih i drugačijih, podsjetiti da bi obilježje Crkve trebalo biti prihvaćanje”, napisao je riječki nadbiskup.
Riječi nadbiskup koadjutror Mate Uzinić oglasio se povodom slučaja lezbijskog para koji je htio krstiti dijete u crkvi Sv. Križa u Rijeci, no dobio je odbijenicu pod argumentacijom da ”dijete već živi u grijehu”.
Podsjetimo, odbio ih je kristiti velečasni Kristijan Zeba, koji je sve objavio na Facebooku. Iako je bilo puno kritika na račun župnika, brojni su ga podržali u njegovoj odluci, prenosi Večernji list HR.
Mate Uzinić objavio je priopćenje kojim je kritizirao odluku Zebe, a isto tako je i pozvao istospolni par na osobni susret s njim.
Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
”Zbog interesa javnosti, a nakon što sam se u osobnom razgovoru s vlč. Kristijanom Zebom, svećenikom Riječke nadbiskupije i župnikom u župi sv. Križa – Srdoči u Rijeci upoznao s detaljima slučaja, želio bih u ime Riječke nadbiskupije iznijeti sljedeće priopćenje. Župnik je preko posrednika dobio zamolbu dviju ženskih osoba koje su sklopile životno partnerstvo i koje su željele krstiti dijete koje je jedna od njih začela umjetnom oplodnjom. Odgovoreno im je da krštenje djeteta nije moguće i to iz razloga što se radi o istospolnoj zajednici. Ta činjenica po sebi nije bila dovoljna za odbijanje krštenja djeteta.
Da bi se došlo do takvog odgovora bilo je potrebno prethodno ispitati ispravnost njihovih nakana i provjeriti postoji li mogućnost da se i u takvim okolnostima djetetu osigura odgoj u katoličkoj vjeri i tek nakon toga donijeti odluku treba li dijete biti kršteno ili ne. Također je iznevjereno povjerenje spomenutih osoba objavom na društvenim mrežama.
Time su izložene neprimjerenim komentarima i medijskom senzacionalizmu kojemu smo proteklih dana svi mogli svjedočiti. Želio bih, zbog toga sve nas, a osobito one koji sebi tako olako dozvoljavaju uvrede drugih i drugačijih, podsjetiti da bi obilježje Crkve trebalo biti prihvaćanje. Znak tog prihvaćanja su gostoljubivost, otvorenost i dobrodošlica. Tek nakon toga može i treba uslijediti razlučivanje pojedinih zamolbi te donošenje odluka u skladu s naukom, zakonom i praksom Crkve.
Uvijek je važno prethodno upoznati konkretne ljude i konkretnu situaciju i tek nakon toga razlučiti i donijeti odluku. Ponekad će se nekome, iz nekog razloga, uskratiti sakrament dok se ne uklone razlozi koji priječe njegovo primanje. Međutim, za to je uvijek potrebno pažljivo razlučivanje.
Osobito to vrijedi kada se radi o krštenju djece koje se, ako ga se traži s pravom nakanom i prihvaćanjem obveza koje iz toga proizlaze, ne bi smjelo uskratiti jer, kako kaže papa Franjo, „krštenje djeteta za njega je čin pravde … jer mi mu u krštenju dajemo blago, mi mu u krštenju dajemo zalog: Duha Svetoga. Dijete izlazi [iz krštenja] sa snagom Duha u sebi: Duha koji će ga braniti, pomagati mu kroz cijeli život. Zato je tako važno krstiti ih kao djecu, kako bi rasla snagom Duha Svetoga“ (Papa Franjo, Sikstinska kapela, 12. siječnja 2020.). U tom duhu on je još 2014. godine u Vatikanu krstio djevojčicu čiji roditelji nisu bili crkveno vjenčani.
Najbolje ozračje krštenja djeteta i njegova odgoja u vjeri prema kršćanskom naučavanju je obitelj koja ima jednog oca i jednu majku. No, u stvarnosti je sve više djece koja ne žive u takvom ozračju. Činjenica da su u ovom slučaju spomenute osobe sklopile životno partnerstvo ne može i ne smije nas automatski dovesti do zaključka da nemaju pravu nakanu i da ne prihvaćaju obvezu odgoja djeteta u vjeri. Postoje i drugi slučajevi u kojima osobe ne žive posve u skladu s katoličkim naukom o braku, a vjernici su i odgajaju djecu u vjeri.
Kao što postoje i oni koji su sklopili katoličku ženidbu i krstili djecu, a ne odgajaju ih u vjeri, iako su se na to obvezali. K tome, ne smijemo iz vida izgubiti kumu ili kuma koji na krštenju preuzimaju obvezu pomoćnika u odgoju djeteta, kao niti rodbinu i prijatelje. Uz njih je, ako te osobe ostanu povezane s Crkvom te se nađe način njihove integracije u župnu zajednicu, također i čitava župna zajednica koja kod krštenja na sebe preuzima i odgojnu obvezu, a veliku pomoć roditeljima u odgoju pruža i vjeronauk u školi.
U svakom slučaju, u trenutku kada netko traži krštenje potrebno je u osobnom susretu preispitati nakane, pomoći roditeljima i kumovima da dobro razumiju obvezu odgoja djeteta u vjeri te ih potaknuti da se trude u skladu s njom živjeti.
Prigoda je to i da se navijesti radosna vijest evanđelja, bez obzira na to hoće li na kraju doći do krštenja ili ne. Na koncu, iskreno mi je žao što je ovaj par postao predmetom prenaglašene medijske pažnje. Žao mi je zbog povrede njihove diskrecije, posebno na izlaganju tolikim neprimjerenim komentarima, koji iako ponekad dolaze od vjernika u svojoj biti su duboko nekršćanski.
U duhu Amoris laetitia, br. 250, dužni smo „svaku osobu, bez obzira na njenu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“
Istospolni par koji je tražio ovo krštenje rado bih osobno susreo i s njima razgovarao te se mogu, ako žele, javiti u Ured koadjutora Riječke nadbiskupije, piše u priopćenju Mate Uzinića, riječkog nadbiskupa koadjutora.
/Desk/