U dosadašnjoj diskusiji oko zdravstvene skrbi teško oboljelih korona-pacijenata u fokusu je bio broj respiratora. Može li intenzivni tretman kod starijih osoba izazvati više štete nego koristi?
U Evangeličkom centru za starije osobe Theresienau kod Bonna velika većina stanovnika vjerojatno uopće nikada nije ni razmišljala o tome želi li u slučaju zaraze koronavorusom biti priključeni na „aparate“. Michael Thelen, voditelj doma, kaže kako je do sada samo oko polovice od 130-tak dijelom postarijih korisnika njegove ustanove potpisalo dokument kojim su ovlastili druge osobe da u slučaju potrebe u njihovo ime odluče o intenzivnom medicinskom tretmanu. U pravilu su to članovi njihovih obitelji, kaže Thelen, prenosi Deutsche Welle. „Nikome ne želimo da se nađe u toj situaciji.“
„Vrlo bolna stvar”
„Intenzivni tretman je na mnogo načina vrlo bolna stvar“, dodaje Thomas Thöns, liječnik koji se bavi palijativnom skrbi u Wittenu na zapadu Njemačke. Ovih dana on gostuje često na televiziji u raznim intervjuima i talk-show emisijama i bori se protiv, kako kaže, „etičke katastrofe“, koja se po njegovom mišljenju nazire u Njemačkoj. Veći dio teško oboljelih korona-pacijenata je starije životne dobi, oni su pripadnici rizične skupine i imali su ili imaju ozbiljnih zdravstvenih problema s drugim bolestima.
Thöns smatra pogrešnim da se trenutno te ljude automatski priključuje na aparate i održava na životu uz pomoć respiratora. To za njih znači dva do tri tjedna vrlo bolne medicinske procedure, kaže on. I ne treba zaboraviti još jednu stvar u doba korone: „U tom slučaju ne smiju viđati čak ni svoju vlastitu obitelj.“
Thöns upozorava i da su šanse za uspjeh takve terapije – loše. Oko 90 posto starijih osoba koji prežive takvu intenzivnu terapiju, umru samo nekoliko tjedana kasnije ili ostanu na neki način teško hendikepirani. Studije pokazuju da starije osobe i ljudi koji su već ranije bolovali od neke ozbiljnije bolesti odbacuju takav tretman, kaže Thöns: „91% ih kaže: bolje mrtav nego život s teškim hendikepom.”
Većina teških bolesnika ne preživi tretman
U stvarnosti veći dio teško oboljelih korona-pacijenata ne preživi, i to usprkos umjetnom disanju. Njemačko društvo za pneumologiju i respirativnu medicinu citira jednu britansku studiju po kojoj se umjetnim disanjem na intenzivnom odjelu može spasiti život samo svakog trećeg pacijenta. Thönsse zato zalaže za to da se oko starijih i osoba koje su imaju ozbiljna oboljenja skrbi uz pomoć sredstava palijativne medicine, kako bi oni mogli umrijeti u krugu vlastite obitelji.
Upravo taj put je većina ljudi birala na koncu svog života ako bi oboljeli od upale pluća, kaže njemački liječnik: „Zašto bi to trebalo biti drugačije kod Covida-19?“ Osim toga, šanse za preživljavanje kod koronavirusa još su znatno slabije u odnosu na druge plućne bolesti, napominje Thöns.
„Fiksiranje na aparate”
I Udruženje hospicija i palijativne medicine u saveznoj pokrajini NRW (Sjeverna Rajna i Vestfalija) izražava bojazan da se trenutno ne koriste dovoljno mogućnosti palijativne skrbi kod teško oboljelih i starijih korona-pacijenata. „Uočavam u ovom trenutku jako fiksiranje na aparate“, zaključuje predsjednica Udruženja UlrikeHerwald. Ona je zabrinuta da bi nabavka respiratora i stresna situacija mnoge medicinare mogla voditi u smjeru automatizma – odnosno tretmana umjetnim disanjem.
Lukas Radbruch, direktor Klinike za palijativnu medicinu Sveučilišta u Bonnu, to vidi drugačije. „Diskusija trenutno ide u krivom smjeru”, uvjeren je on. Ipak priznaje da ima situacija u kojima su šanse intenzivnog tretmana tako loše da bi bilo najbolje od njega odustati i oko pacijenata se brinuti na palijativni način. „Ali ne uočavam da stariji ljudi pretežito radije umiru nego što se žele podvrgnuti intenzivnom tretmanu.”
Slična razmišljanja je i Michael Thelen uočio kod žitelja umirovljeničkog doma Theresienau. „Nemam dojam da je raspoloženja takvo da se odbacuje intenzivnu medicinu i umjetno disanje.” Thelen se zalaže za to da se odluku uvijek donosi individualno i to uzimajući u obzir volju samih pacijenata.
Palijativni stručnjaci su suglasni u ocjeni da je odlučujuća stvar – uopće znati što pacijenti žele. „Sada je najvažnije da se potpiše dokument kojim ti pacijenti ovlašćuju druge ljude da u njihovo ime mogu donijeti odluku o tretmanu, ukoliko to bude potrebno”, savjetuje Thöns.Radbruch na drugoj strani kaže da bi se trebalo konzultirati s liječnikom kako bi se dobilo sve potrebne informacije o mogućim intenzivnim medicinskim mjerama.
Izvor: (dw-epd/lwd/jup)