U filmu “Project Hail Mary”, Ryan Gosling provodi puno vremena sam. Srećom, on besprijekorno odgovara humoru i bespomoćnosti koju uloga zahtijeva.
Jedna od draži filma “Project Hail Mary” — lako sročene znanstvene fantastike o teškoj temi, kraju svijeta — jest način na koji prihvaća zavodljivost svemira. To je ugodna promjena tempa s obzirom na to da svemir često zauzima mračnije kutove ljudske mašte, bilo kao poprište izmišljenih strahota, metafora za ništavilo, resurs za iskorištavanje ili fiksacija samoljubivih milijardera. Redatelji Phil Lord i Christopher Miller razumiju užase svemira, ali također shvaćaju njegovu privlačnost i naizgled beskonačan potencijal za ljepotu, misterij, a osobito za igru.
Adaptirana prema romanu Andyja Weira iz 2021. godine (autora “Marsovca”) od strane scenarista Drewa Goddarda, priča ponovno zatiče čovječanstvo pred uništenjem Zemlje. Za promjenu, nismo mi krivi (ura!). Naime, izvanzemaljski entitet koji proždire energiju počeo je gasiti zvijezde poput svijeća. Zakačio se za naše Sunce, aktivirajući veliko odbrojavanje do izumiranja. U očaju, zemlje svijeta udružile su snage kako bi pokušale pronaći rješenje — jedna od onih umirujućih premisa koja odašilje optimizam filma, ali s obzirom na nedostatak jedinstva oko ekološke katastrofe koju smo sami izazvali, djeluje pomalo staromodno. Lakše je povjerovati u znanstvenu fantastiku ovog filma nego u takav multilateralizam.
Molekularni biolog Ryland Grace (Ryan Gosling) radi kao nastavnik u osnovnoj školi kada ga ozbiljni ljudi angažiraju za naizgled nemoguću misiju čovječanstva, što je postavka koja podsjeća na “Arrival” (Dolazak, 2016.) Denisa Villeneuvea. U toj ozbiljnoj ZF drami, Amy Adams kao lingvistica pozvana je da pomogne u komunikaciji s izvanzemaljcima koji su tek sletjeli. “Arrival” je dijelom o tuzi kao stanju života; na početku priče, lingvistica tuguje za kćeri. Nasuprot tome, “Project Hail Mary” — koji uključuje scene Rylanda kako podučava bistre, željne učenike — snažno inzistira na nadi.
Lord i Miller najpoznatiji su po “Lego Filmu”, animiranoj superherojskoj komediji koja je bila dovoljno zabavna da se gotovo ne osjećate loše što gledate dugometražnu reklamu. Ovi filmaši imaju “doktorat” iz pop-kulture, što je korisna pretpostavka kada treba prepakirati već viđene stvari. Sa svojim kozmičkim dosegom, vojskom izvođača i raskošno detaljnim setovima, “Project Hail Mary” je ambiciozniji od bilo čega što su prethodno režirali. Snimljen u dva različita omjera slike (snimatelj je Greig Fraser), film izgleda sjajno; poliran je do visokog sjaja i teče glatko, što je ključno s obzirom na vremenske skokove.
Kada prvi put sretnete Rylanda, on ima dugu kosu, veliku čupavu bradu i potpuno zbunjen izraz lica. Na svoje veliko zaprepaštenje, probudio se iz dugog sna na svemirskom brodu daleko od kuće. Njegova situacija mu je misterij jednako kao i vama, a on ga rješava na brodu — uz pomoć znanstvene metode — usred flashbackova koji objašnjavaju prošlost. Neki uključuju Evu Stratt (uvijek dobrodošla Sandra Hüller), odrješitu enigmu koja ga, nakon što ga je odabrala za ulogu spasitelja, dovodi u zapovjedni centar gdje drugi znanstvenici grozničavo traže način za spas planeta.
Jednom u svemiru, Ryland provodi puno vremena sam, što odgovara Goslingovom suzdržanom stilu. Weir je glumcu poslao neobjavljeni rukopis još 2020. u nadi da će on glumiti u adaptaciji. Gosling je upravo to učinio i besprijekorno se uklopio u ulogu. Kao glumac, on može biti površno šarmantan (“The Gray Man”) ili uvjerljivo tupast, što je dokazao kao blaženo glupi Ken u “Barbie”. Ipak, ima veći raspon nego što se od njega ponekad traži, kao i talent za izražavanje unutrašnjeg stanja, osjećaja i misli. Gosling zna pretjerati sa suzama, ali je dobar u prenošenju ranjivosti koja je posebno dirljiva kada je muškarci pokušavaju sakriti.
Drugim riječima, lako je biti uz Rylanda, željeti najbolje i njemu i Zemlji. Dvostruka kriza globalne prijetnje i njegove izolacije prožima priču i lik patosom, a amnezija pojačava njegovu bespomoćnost dok istovremeno potvrđuje da je on “običan tip”. On je baš poput nas, nije nedostižni genijalac, već nesretni, zbunjeni brodolomac koji isprva grabi za rješenjima dok se povremeno duhovito vrti u mikrogravitaciji poput komadića vjetrom nošenog smeća. Filmaši i glumac oslanjaju se na komediju njegove situacije, no iako je to ponekad olakšanje i često smiješno, to ujedno otupljuje egzistencijalni užas.
Do trenutka kada se Ryland upozna s dobroćudnom izvanzemaljskom silom koju naziva Rocky (glas Jamesa Ortiza), Lord i Miller su gotovo potpuno izbrusili svaki oštri rub priče i time objavili granice svojih ambicija. Rocky je svakako zabavan dodatak, duhovito osmišljeno ne-humanoidno biće koje podsjeća na drveni stolac s pet nogu, kada bi taj stolac bio pokretna stijena. Poput Rylanda, i Rocky ima svoju prošlost i brod, krhku letjelicu koja nalikuje zrakama zlatne svjetlosti. Rocky je također sam i prijateljski nastrojen, pa se njih dvojica ubrzo skrase u ugodnom, srdačnom odnosu neobičnog para.
Taj savez ima svoje privlačnosti, iako je malo previše sladak, malo previše programski “spielbergovski”, te narušava početnu ozbiljno-komičnu ravnotežu filma. Ubrzo se znanstvenofantastična panika — koju je lako vidjeti kao metaforu za našu vlastitu klimatsku katastrofu — pretvara u dobroćudni “buddy movie” koji sa svakim novim smijehom postaje sve nevažniji. Lord i Miller, gotovo po inerciji, naglašavaju pozitivno na štetu samog filma kojeg su tako pedantno stvorili. Poput mnogih Zemljana, čini se da se bolje osjećaju u dalekoj fantaziji nego na našem običnom, zastrašujućem planetu, zbog čega ova konkretna poruka nade na kraju ostavlja gorak okus.