“Nećemo trošiti riječi na Izbore, nije prigoda… ali tko god ne bude nastupao jedinstveno kroz HNS nije s nama, protiv nas je, pozivamo na sveti zavjet zajedništva…zajedništvo po dubini i širini. Neće biti onih koji razmišljaju drukčije, kada se donese odluka u ime hrvatskog naroda, jer da je bilo takvih u vrijeme Domovinskog rata, tko zna kako bi završio.”
“Predsjednik Milanović je odlikovao živuće heroje HVO-a, Petra Zeleniku, Đuru Matuzovića, Filipa Filipovića i Ivana Tanjića, a posthumno Ivu Lozančića. Zbog te činjenice, obveza je bila suzdržati se od bilo kakvog javnog istupanja po pitanju obljetnice osnutka HVO-a u Mostaru, koja je počela postrojavanjem 1. pješačke gardijske pukovnije OS BiH, a završila svečanošću u Kosači. S pravom bi se to moglo tumačiti kao zloupotreba iste u političke svrhe i okaljalo bi ogromnu stvar koju je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović učinio Hrvatima u BiH. Međutim, na svečanosti u Kosači Dragan Čović učinio baš tu zloupotrebu, najkraće sažeto u riječima koje smo naveli u uvodu. To je dovelo do toga da, sudeći po medijskim izvješćima nakon Obljetnice, u sasvim drugi plan su pala odlikovanja časnih zapovjednika HVO-a, a u prvom planu se govori o izbornom zakonu, izborima i jedinstvu po mjerilima najjače stranke. Baš onome o čemu “nije prigoda”. Zbog toga, sada nakon što je sve prošlo, osjećamo potrebu i odgovornost očitovati se. Iz prostog razloga što je ova časna obljetnica u Mostaru prošla obilježena ponajviše onima koji su prije 30 godina radili baš ovo što se u ovom trenutku spočitava: razmišljali drugačije”, stoji u reakciji-priopćenju Hrvatske republikanske stranke.
“U prilog tome govori činjenica da je postrojavanje 1. pješačke gardijske pukovnije, koja baštini ostavštinu HVO-a, učinjeno pred Mijom Krešićem, zamjenikom ministra obrane, inače pripadnikom JNA tijekom najjače agresije na Hrvatsku, a tijekom Domovinskog rata u BiH, pripadnikom ABiH. Naravno, sve sukladno zakonu o obrani i zakonu o oružanim snagama BiH. Sukladno tim zakonima nadređeni hrvatskoj sastavnici OS su hrvatski član Predsjedništva i zamjenik ministra obrane, odnosno, Željko Komšić i Mijo Krešić. Dva Zlatna ljiljana. Prvog su nam nametnuli Bošnjaci na izborima. Drugog nam je nametnuo “sveti zavjet zajedništva”.
U uvodu u svečanost koja se održavala u Kosači, prikazan je isječak iz dokumentarnog filma koji, na žalost, nije još uvijek napravljen, ali je obećano kako će biti napravljen. Moramo kazati: konačno! Da se netko odlučio institucionalno i dokumentaristički krenuo baviti ostavštinom vremena ponosa i slave. Budući da je film još uvijek u izradi, autorima sugeriramo da ubace u njega i jedan od ključnih događaja iz Domovinskog rata, koji se dogodio 07.10.1991., a to je zračni napad JNA na Banske dvore.
Radi cjelovitosti istine, neka autori upitaju Dragana Čovića, koji poziva na jedinstvo koje smo imali tijekom Domovinskog rata, gdje je bio i što je radio 8.10.1991., dan nakon granatiranja Banskih dvora i pokušaja atentata na Franju Tuđmana? Hrvatski narod je ponosan narod, dostojanstven, hrabar i istinoljubiv. To se pokazalo prije 30 godina kada smo započeli i kasnije okončali borbu protiv prijašnjeg jednoumlja. Pokazat će se opet, kada pobijedimo ovo sadašnje”, stoji na kraju priopćenja koje potpisuje predsjednik stranke Slaven Raguž.
Sin generala Vlade Šantića: “I njemu je obljetnica HVO-a samo se nigdje ne spominje”
“I njemu je obljetnica 30 godina HVO-a samo se nigdje ne spominje. Zaboravljen od prijatelja, ubijen od neprijatelja”, napisao je Duje Šantić, sin ubijenog generala HVO-a Vlade Šantića. Šantić je ranije izjavio kako više ne vjeruje da će pronaći očeve tjelesne ostatke i pokopati ih nakon što je prije 27 godina netragom nestao nedaleko od Bihaća, za što se odnedavno sudi skupini pripadnika bošnjačke Armije BiH, prenosi Bljesak.info.
Podsjetimo, general Šantić nestao je u noći s 8. na 9. ožujka 1995. u Bihaću, nakon što ga je iz lokalnog zapovjedništva HVO-a na silu odveo optuženi Abdić sa svojim vojnicima. Šantića su, prema izjavama svjedoka, odveli u hotel Sedra, gdje je razgovarao sa zapovjednikom Petog korpusa Armije BiH Atifom Dudakovićem, a nakon toga mu se gubi svaki trag. Ovaj slučaj je godinama bio zaboravljen, a otvoren je 2013. na temelju iskaza zaštićenog svjedoka.
Svjedok je tada tvrdio kako je generalovo tijelo nakon ubojstva raskomadano, zapaljeno i potom ubačeno u bačvu zalivenu gipsom ili cementom. Plastična bačva s neidentificiranim koštanim ostacima je 2014. pronađena na odlagalištu otpada kod Bihaća, no nije mogao biti izdvojen materijal za DNK analizu pa navodi svjedoka nisu mogli biti potvrđeni.