Poslana je ovog 11. srpnja ružna slika Beograda zbog zabrane skupa kojim bi se odala počast žrtvama srebreničkog genocida, kao i slika centra grada pod kordonom policije zbog prijetnji desničara.
RSE: Kakav će učinak imati Vučićev boravak u Srebrenici, s obzirom na incident koji se dogodio i koji u Srbiji nazvan – “pokušaj ubojstva premijera”?
Korać: Mislim da će učinak biti vrlo loš. Prije odlaska u Srebrenicu, ova komemoracija je prikazana isključivo politički, kao manipulacija srpskim žrtvama i stvaranje preduvjeta za ukidanje Republike Srspke. Ovaj težak incident i način kako ga sada mediji i analitičari, državni ili paradržavni, obrađuju, bez ikakve sumnje pokazuje da je učinak te posjete krajnje negativan i da to pokazuje da je Srbija daleko od društva koje se spremno suočiti s onim što se događalo 90-tih.
RSE: Znači li to da će potpuno u sjenu biti bačena činjenica da su Majke Srebrenice dočekale premijera vrlo korektno i da su mu rekli – ‘dobrodošli na mjesto genocida’?
Korać: On riječ genocid ne upotrebljava. Već je tu krupna razlika. On je u događajima koji su prethodili 11. srpnja, zbog uhićenja Nasera Orića u Švicarskoj, na konferenciji za tisak govorio o tome da je Naser Orić vadio oči i klao. Zatim je čitav niz ozbiljnih analitičara tvrdio da je sve to napravljeno da bi se negirale srpske žrtve. Tu su i manifestacije koje su zabranjene s obrazloženjem da je više skupova prijavljeno. Bila su prijavljena tri skupa, od toga dva da bi omela prvi. Svi skupovi su stavljeni u istu ravninu.
Stravično je to što se cjelokupna komemoracija, 20-godišnjica genocida, stavlja u kontekst političkih odnosa, a ne onoga što bi se trebalo suštinski uraditi. Srbija bi trebala biti odgovorna jer je ona vodila politiku koja je u cilju imala taj užasni zločin u Srebrenici. Ona bi trebala pokazati sposobnost i želju da se okrene kritički prema 90-tim godinama. To je u potpunosti izostavljeno.
Ono što je osnovno kod ovog događaja i što je engleska Rezolucija, koja je dana Vijeću sigurnosti, željela postići, je da se govori o samom zločinu i o politici koja dovodi do zločina. Ništa se od svega toga nije dogodilo. To je bilo jedno političko nadmudrivanje – Rezolucija, Naser Orić, tko je koga više pobio, je li riječ genocid odgovarajući termin… Srbija u ovom trenutku žalosno djeluje kao zemlja koja nema, ne samo samilost prema 8.000 brutalno ubijenih ljudi, nego nema nikakav kapacitet da kritički govori prema 90-tim. Ima ga manje nego 2001.
RSE: Aleksandar Vučić je na press konferenciji na posredan način optužio Bakira Izetbegovića za tu atmosferu o kojoj govorite, vezujući njegovu reakciju za slučaj Nasera Orića.
Korać: Kod nas se priča o isprici i suočavanju s prošlošću i to se vidi na jedan vrlo specifičan način. U našem društvu, kada se govori o isprici, stalno se bavi likom onoga koji se ispričava. Ni u jednom trenutku se ne govori o onome kome se ispričavate. Kod nas se misli da je dovoljno reći – “ispričavam se”. Vjeruje se da su to magične riječi nakon kojih se ništa više ne događa. Treba vidjeti kako obitelji žrtava, rođaci žrtava, pa i čitav narod, reagiraju na tu izjavu. Pitanje je ispričavate li se iskreno, ili je to politička manipulacija, ili se to radi zbog pritiska izvana ili zato da bi Srbija brže i lakše ušla u EU.
Njemačka se tisuću puta ispričala, ali zločini nisu nestali. Genocid koji je njemački narod učinio u Drugom svetskom ratu je dio njihove povijsti. Neće nestati žrtve u Srebrenici. Srebrenica je u ovom trenutku simbol čitavog rata. Srbija pruža ogroman otpor tome, iako je to manje-više gotova stvar. Srbija kaže da nije bio genocid, iako se taj zločin u sudskim presudama tako zove.
U ovom trenutku imate u Srbiji atmosferu koja odgovara 90-tim: da smo nepravedno optuženi, negiraju se srpske žrtve, želi se ograničiti prava RS, postoji velika zavjera protiv nas, Engleska je postala glavni neprijatelj, nevladine organizacije su strani plaćenici. Identičan jezik 90-tih: “to sve rade Žene u crnom, nevladine organizacije i borci za ljudska prava, koji su plaćeni s polja. Svi žele loše srpskom narodu…” Tu je i čuveno pitanje: “gdje su srpske žrtve”?
Srpski narod je strašno stradao u Drugom svjetskom ratu. To se neprekidno koristi da bi se mobilizirali ljudi i društvo, Srbija i srpski narod. To je potpuno suprotno onome što tvrdite da želite – pomirenje u regiji i opraštanje.
RSE: Jesu li Srebrenica i Potočari mjesto gde se treba govoriti i o srpskim, i o svim drugim žrtvama, kako to traži Srbija?
Korać: Možete govoriti i o svojim žrtvama. Mislim da to nije u neposrednoj vezi s vašim žaljenjem zbog tuđih žrtava. Ne mislim da postoji neka međusobna simetrija ili povezanost. Ali ako govorite o srpskim žrtvama, mora se govoriti korektno. U Srbiji se govori činjenično netočno. Postoje podaci u samoj RS o broju stradalih Srba u toj regiji, u Kravici, Bratuncu, u podrinjskoj regiji, koliko je tu bilo civila, koliko uniformiranih.
RSE: Neki analitičari ponavljaju da je najviše bilo srpskih žrtava u ratovima 90-tih.
Korać: Ne da nema pomirenja, nego je stvorena atmosfera da je srpski narod sada u defanzivi, da postoji neka velika zavjera na prostoru bivše Jugoslavije protiv njega, prije svega među bošnjačkim i hrvatskim narodom, ali i albanskim. To su tri naroda s kojim treba ostvariti pomirenje. Sa sva tri naroda ste poremetili odnose. Govori se da su odnosi sve bolji, a ja to ne vidim. Ministar vanjskih poslova Kosova ne može doći na komemoraciju jer mu RS ne dozvoljava prijeći preko njenog područja.
RSE: Kako procenjujete poruke koje su se čule na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici?
Korać: Svi su spominjali genocid i žrtve. Svi su rekli da je to simbol tog rata koji se vodio. Čini mi se da u Srbiji postoji velika nedoumica o tome kakav se to rat tamo vodio. U Srbiji se smatra da se vodio obrambeni rat. Kada pažljivo pogledate, ono što bi se moglo smatrati porukom drugog reda, vidi se da ima teškog nesklada između onoga što govore strani predstavnici i onoga šta je dominantno u javnom mnijenju u Srbiji. Priče o pruženoj ruci djeluju potpuno formalno.
RSE: Ali je ipak bivši američki predsjednik Bill Clinton posebno spomenuo i rekao da je jako dobro što je premijer Srbije prisutan na komemoraciji.
Korać: Sigurno je da će svatko pozdraviti kada dođe premijer Srbije na takvo mjesto, ali pogledajte kako je to sve izgledalo. Prvo su bili zvižduci kada je došao. Onda je došlo do incidenta, do koga nije smjelo doći. To je težak propust osiguranja. To je opasno. Treba biti ekstremni optimist i vidjeti pozitivan razvoj događaja u regiji.
RSE: Je li prava slika odnosa vlasti prema genocidu u Srebrenici zapravo ono što se dogodilo u Beogradu?
Korać: Jest. Beograd je ono mjesto gdje bi trebali vidjeti značajnije odbacivanje politike 90-tih. Poruke ljudi u Srebrenici su bile – pomirenje bi bilo da nam kažete gdje su kosti.
RSE: Načelnik općine Srebrenica Ćamil Duraković je rekao: “Neka nam oni koji su prenosili ta tijela u kamionima, bageristi, oni koji su te leševe bacali u masovne grobnice, neka nam susjedi koji su to gledale kažu gde su pokopane, sklonjene, sakrivene ostale žrtve”. To je pružena ruka.
Korać: Meni je to bio najteži govor. On je to spustio na razinu koju bi svaki čovjek trebao razumjeti, a to je da se još uvijek kriju ostatci i ubojice, i nitko neće da kaže rodbini gdje su zakopani njihovi najmiliji. Svjestan sam da ovo što govorim djeluje jako pesimistički, ali nažalost to je ono što mislim. Više bih volio da državnici, koji dolete i odlete iz Potočara, dolete i odlete iz Bosne, a u suštini imaju druge političke preokupacije, mogu kazati da sve ide dobro i da regija ide u dobrom pravcu. Ta vrsta optimizma oko suočavanja s prošlošću u Srbiji nemam. U Srbiji je prestao razgovor o 90-tim, prije svega što su na vlasti isti ljudi koji su bili na vlasti 90-tih. Oni ne žele govoriti o sebi. Ivica Dačić je pokazao čak veliku dozu cinizma, govoreći o ovim događajima.
Ali, Srbija će to morati uraditi. To je za mene ključno pitanje – kako se zamišlja u Srbiji put u demokratsko društvo, u novo društvo, u XXI. stoljeće, a da ne raščistite sa stvarima vezanim za ovakve zločine? Možete navesti primjere Japana, djelomično i Austrije, zemalja koje nikada do kraja to nisu uradile.
RSE: Turski predsjednik je bio u Srebrenici, a Turska je zemlja koja najstrašniji genocid nad Jermenima nije priznala.
Korać: Tako je. To što drugi nisu u stanju suočiti se s prošlošću, ne opravdava tebe, koji to nisi uradio. Postoji cijena nesuočavanja s prošlošću, koja je puno veća nego što mislimo.
RSE: Je li osnovna poruka s komemoracije u Srebrenici – očekuje se da Srbija prizna da je to bio genocid i očekuje se da prestane negirati genocid? Je li to bila glavna poruka Srbije?
Korać: Bila bi, po meni, još puno složenija – mi vas potičemo, mi smo na vašoj strani da napravite pomirenje, ali to pomirenje nećete moći napraviti, a da otvoreno ne progovorite o onome za što je svatko odgovoran. Srbija već dugo ne vodi raspravu o 90-tim. Ona smatra da je to zatvorena tema. Možda će ovaj čuveni dnevnik Mire Marković potaknuti neku raspravu. Ali, ako u Srbiji postoji jedna tema o kojoj se uopće ne vodi rasprava, to su 90-te godine. Zato Srbija ovako bijesno reagira. Ona smatra da smo sada demokratsko društvo, da su ljudi koji vode Srbiju demokrati. ‘Što nas vraćate i što nam to spočitavate?’, ta netolerancija je velika. Čak idu toliko daleko da kažu da je to antisrpska zavjera.
Onda lansiraju teze kako srpski narod nikada nije bio okupatorski, da je Srbija uvek vodila samo osloboditeljski rat, da je srpski narod uvijek stradao, a nikada nije nikome nažao učinio. Ponovo ta nacionalistička romantika, pseudopovijesna.
Ovu raspravu u društvu bi morala da inicira vlast, a ona u ovom trenutku to nije u stanju uraditi. Ono što je govoreno u Srbiji, i u medijima i u javnosti, je da to jest zločin, ali je iz prošlosti, ne treba ga otvarati jer on smeta pomirenju. Glavna primjedba britanskoj Rezoluciji je bila da potiče diobe u regiji.
Pošteno govoreći, Srbija bi voljela da nije bilo obilježavanja 20. godišnjice Srebrenice, da se ništa nije dogodilo i da se svi pretvaramo da Srebrenice nije ni bilo.
Kada bi čovjek bio optimist, mogao bi pomisliti da bi Vlada Srbije mogla napisati vlastitu rezoluciju. Da simbolički pokažu kajanje zbog genocida, da organizira skup. Da policija spriječi Šešelja u organizaciji vlastitog antiskupa. Umjesto toga, prvo je bio zid plača pred Skupštinom, gdje se govorilo samo o srpskim žrtvama. Onda su bile prijetnje ekstremno nacionalističkih organizacija, uključujući i vanparlamentarnu Srpsku radikalnu stranku, i Šešelja, koji su tamo došli s crnim zastavama s lobanjom, četničkom zastavom. Onda je bila zabrana svih skupova. Sve vrijeme se inzistiralo na tome da je osnovni cilj tog skupa da se genocidom negira mogućnost postojanja RS i da je sve to napravljeno namjerno da bi se zanemarile srpske žrtve.
Onda to sve osvane u jednom od najutjecajnijih medija u svijetu, kao što je BBC, s tekstom o tome da Srbija zabranjuje ljudima u Beogradu izraziti kajanje i suosjećanje s obiteljima žrtava u Srebrenici.
RSE: Sve u svemu, je li regija bliža pomirenju danas, nego u prvim poslijeratnim godinama?
Korać: Mislim da nije bila nikada dalje.
(Izvor: Radio slobodna Europa/RSE)