„Nitko više neće ili ne bi trebao negirati zločin genocida počinjen u Srebrenici jer postoji niz pravomoćnih presuda, nitko neće moći negirati ratne zločine na području Bradine počinjene na štetu civila srpskog naroda, nitko više neće ili ne bi trebao negirati ratni zločin počinjen na štetu civilnih žrtava hrvatskog naroda na području Grabovice…“, kaže prof. Dizdarević u intervjuu za Dnevni list.
Odlazeći visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u posljednjem tjednu svoje dužnosti u BiH donio je zakon o zabrani negiranja genocida i veličanju ratnih zločina. Ovaj njegov potez rezultirao je agresivnom reakcijom od strane srpskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, ali i ostalih srpskih političara iz RS-a, pa bile to u pitanju oporbene ili stranke na vlasti.
Dr.sc. Sandi Dizdarević, docent na Katedri za pravo i sigurnosne studije Univerziteta modernih znanosti, CKM Mostar, bivši istražitelj odjela za ratne zločine tužiteljstva HNŽ Mostar, u intervjuu za Dnevni list kaže da je OHR ovu odluku trebao donijeti prije 27 godina ali, kako je kazao, „bolje ikada neko nikada“ kao i da se ubuduće žrtve neće moći vrijeđati kao ni veličati osobe osuđene za ratni zločin.
Profesore Dizdarević, kako promatrate odluku visokog predstavnika Valentina Inzka o donošenju odredbi o izmjenama i dopunama KZ BiH, kojim se sprečava negiranje genocida i ratnih zločina?
Prof. Dizdarević: Mišljenja sam da je ovakvu odluku trebalo donijeti prije 27 godina ali bolje ikada nego nikada. Kao čovjeku, i kao bivšem istražitelju, ovakva odluka predstavlja civilizacijski čin koji nije usmjeren ni protiv koga, a s druge strane doprinosi poštovanju prema svakoj žrtvi, bez obzira na vjeru, naciju i etničku pripadnost. Kada analizirate novo kazneno djelo, očito je da se ne govori samo o negiranju genocida, već i svih drugih oblika kaznenih djela koje ulaze u sastav povreda Međunarodnog humanitarnog prava.
Profesore Dizdarević, mnogi komentiraju da je, zbog ‘tajminga’ donošenja ove odluke, kukavički čin visokog predstavnika pri odlasku?
Prof. Dizdarević: Naprotiv, radi se o očajničkim i kukavičkom odnosu svih onih koji ukazuju da je ovo loš tajming i da je ovo kukavički čin visokog predstavnika. Naravno da bi bilo puno lakše da su politički subjekti u proceduri propisanoj donijeli ovakve odredbe. Međutim, njihova pasivnost i njihov odnos prema najtežim kaznenim djelima, kao i žrtvama je pokazatelj njihove odgovornosti, odnosno neodgovornosti. Visoki predstavnik već godinama jasno i glasno upozorava da će, ukoliko se pasivnost domaćih političara nastavi, biti primoran donijeti ovakvu odluku. Sad kada je istu donio, vidimo brojne različite reakcije, bilo pozitivne ili negativne. Podršku u takvoj nakani Visoki predstavnik imao je od strane Sjedinjenih Američkih Država, predstavnika Europske unije u BiH, i nije to odluka koja je donesena tek tako. Vjerujem da su u procesu donošenja odluke, svi oni koji su sudjelovali u istoj, razmatrali i posljedične političke procese, a uvjeren sam da i u odnosu na te procese međunarodna zajednica ima pripremljene odgovore i akcije.
Profesore Dizdarević, pojedini političari kao i stručnjaci ukazuju da je ovakva odluka zapravo napad na slobodu mišljenja. Je li to uistinu tako?
Prof. Dizdarević: Sloboda mišljenja ne podrazumijeva apsolutnu slobodu. Sloboda, pa tako i sloboda mišljenja može se ograničavati legitimnim sredstvima i takvu mogućnost predviđa najvažniji međunarodni dokumenti. Nije sloboda mišljenja ako pojedinci ili grupe okupljeni oko određene ideje izađu u javnost i negiraju presudu zločina na tuzlanskoj kapiji ili bilo kog drugog kaznenog djela. U ovom konkretnom slučaju otišlo se i korak dalje pa se presuđeni zločinac, koji je usput u bjekstvu, bavio revizionizmom na način da ponovno dokazuje navodno svoju nevinost. Kazneni postupak je vrlo jasan i pruža dovoljno prostora za obranu i za tužitelja i to je zapravo prostor u kojem treba suočiti se i dokazivati nevinost, odnosno krivicu. Nakon pravomoćne presude koja se donosi temeljem dokaza, zakon o kaznenom postupk jasno propisuju mogućnost obnavljanja. To ne podrazumijeva negiranje, jer to nije sloboda, već zloupotreba slobode kojom se vrijeđa pravni poredak, pravosuđe, i žrtve.
Nakon donošenja ove odluke visokog predstavnika, iz entiteta RS pa i od strane pojedinih javnih osoba iz Federacije BiH ukazuje se da je ovakva odredba usmjerena protiv cijelog jednog naroda i to srpskog naroda u BiH?
Prof. Dizdarević: Kada analizirate osobe i krugove iz kojih dolaze te osobe koje neutemeljeno obmanjuju javnost a osobito pripadnike sopstvenog naroda onda je jasno kako se takve akcije provode sinhronizirano iz jednog centra. Kao prvo odredbe o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona jednake su za sve građane u BiH, kao i one koji dolaze na područje BiH i koji su dužni poštovati naše zakone. Ono što također želim ukazati je da se ne radi o donošenju zakona, već o izmjenama i dopunama postojećeg Kaznenog zakona BiH. Kao drugo, inkriminacija je postavljena tako da jasno na samom početku kaže „Tko“, i ne govori niti o jednom etnosu, već o činjenici da tko god poduzme radnje koje su usput alternativno postavljene, bit će predmet istraživanja. Drugim rječima da pojednostavim, nitko više neće ili ne bi trebao negirati zločin genocida počinjen u Srebrenici jer postoji niz pravomoćnih presuda, nitko neće moći negirati ratne zločine na području Bradine počinjene na štetu civila srpskog naroda, nitko više neće ili ne bi trebao negirati ratni zločin počinjen na štetu civilnih žrtava hrvatskog naroda na području Grabovice.
Zašto je ova odluka toliko važna i kako može utjecati na cjelokupno bh društvo?
Prof. Dizdarević: Do donošenja ovakve odluke imali smo jednu nerazumljivu situaciju, u kojoj nakon pravomoćne presude izađu pojedini političari, pojedina udruženja, pojedinci i javno i kategorički negiraju takvu odluku. To je nedopustivo, jer na takav način negiramo pravni poredak, negiramo proces koji je trajao godinama, negiramo i devalviramo rad svih onih koji su sudjelovali u tom procesu. Na kraju, takvim ponašanjima negiramo i ne uvažavamo žrtve. Kao argumente tih pojedinaca slušamo kako su u vijeću bili suci one ili ove nacionalnosti, što je u najmanju ruku signifikantno. Pogledajte, istrage i istražne radnje vode istražitelji i tužitelji koji rade u multidisciplinarnim timovima, dakle različitih nacionalnosti, sudska vijeća obićno su sastavljena od sudaca različite nacionalnosti, i na kraju optuženi ima mogućnost izabrati odvjetnika po službenoj dužnosti s liste odvjetnika pa i određene nacionalnosti.
Dakle, želim kazati da u tužiteljstvima, policijskim agencijama rade ljudi različitih nacionalnosti i upravo praksa je da osobe različite nacionalnosti rade na istragama zajedno, tako da argumnti koje pojedinci iznose nemaju uporište već se radi o pokušajima obmanjivanja i stvaranja pogrešne percepcije. Iako ne mogu i ne želim pričati o konkretnim predmetima, ali kao član multidisciplinarnog istražnog tima radio sam na istragama ubojstava civila srpske nacionalnosti u mjestu Bradina. Taj multidisciplinarni tim sastavljen od tužitelja, istražitelja i savjetnika, policijskih inspektora bio je različite nacionalnosti, i rješili smo više ubojstava na tom području nego istražitelji ratnih zločina iz Republike Srpske. Takve podatke neće te dobiti od dužnosnika iz Republike Srpske.
Hoće li, po vama, biti problem u dokazivanju ovakvih kaznenih djela u budućnosti?
Prof Dizdarević: Ovo je zapravo pravo pitanje u pravom trenutku. Ono s čime će se nadležna tužiteljstva i policijske agencije suočiti je, statistički gledano, veliki broj predmeta. Po meni, jedino odlučnost odvažnih tužitelja i istražitelja imati će ključnu ulogu u budućem vremenu.
Zašto mislite da će imati ključnu ulogu?
Prof Dizdarević: U prvi mah, tužiteljstva će formirati svaki puta predmet kada netko uđe u domenu inkriminacije ali neće biti brzih istraga dok se strasti ne smire. Tužiteljstva će pomno pratiti političku i društvenu reakciju. Međutim, prvih nekoliko predmeta, ukoliko se urade promtno i objektivno, bez obzira o kome se bude radilo, stvorit će ne samo pravnu i kriminalističku praksu već i odnos pojedinca prema djelu. Dakle, stvorit će temeljne ciljeve, a to su utjecaj na druge da ne čine kazneno djelo, pod prijetnjom sankcija.
Dokazivanje kaznenog djela, u smislu silogističke kriminalistike neće biti problem. Naime, kao prvo postojeća pravomoćna presuda postaje dokaz, jer ukoliko nema pravomoćne presude, nema ni osnovnog elementa kaznenog djela. Radnje poput negiranja, ljepljenja plakata, davanje naziva ulica i druge za osobe koja su pravomoćno presuđene će se dokazivati putem pisanih dokaza, odluka, javne komunikacije, saslušavanja svjedoka. Najkraće kazano, ne bi trebalo biti problema u smislu dokazivanja, osim ako tužiteljstva ne budu ostala pasivna. Nadati je se da neće.