U Domovinskom ratu stradalo je ukupno 8.380 Hrvata. Dok se uvriježilo mišljenje da je u Domovinskom ratu najviše Hrvata stradalo do bošnjačke strane, istraživanja u knjizi donose nove podatke, a koji su iznenadili i brojne pistraživače okolnosti i tadašnjih zbivanja.
U okviru svečanosti obilježavanja 15 godina postojanja te arhivskog i znanstveno-istraživačkog rada Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) u Zagrebu, predstavljanje i poseban osvrt zadobilo je istraživačko-dokumentacijsko, dvojezično (hrvatsko-englesko) dvoknjižje “Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995.”, nakladnika ‘Udruge Hrvatska zvona’ i HMDCDR-a.
Ovo, do sada najiscrpnije objedinjavanje i predstavljanje podataka o zločinima nad hrvatskim narodom i pripadnicima HVO-a u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini, djelo je autora i urednika dr.sc. Davora Marjana, dr.sc. Ante Nazora, hrvatskog generala Zlatana Mije Jelića i brigadira Petra Kolakušića te brojnih suradnika. Dnevni list donosi samo mali dio.
Iscrpnija analiza ruši uvriježena stajališta
U ovoj knjizi prikupljeni su podaci za ukupno 3.261 ubijenog hrvaskog civila i zarobljenog pripadnika HVO-a (2.434 muške i 827 ženskih osoba), odnosno, čija je smrt prouzročena djelovanjem srpskih ili muslimanskih snaga u biH od ’91. do ’95. godine u okolnostim na izravna borbena djelovanja između HVO-a i spomenutih snaga.
Od toga su ubijene 3.093 odrasle osobe, 1.967 civila i 1.126 pripadnika HVO, te 168 djece i maloljetnih osoba. Međutim, dok se uvriježilo mišljenje da je u Domovinskom ratu najviše Hrvata stradalo do bošnjačke strane, istraživanja u knjizi donose nove podatke, a koji su iznenadili i brojne pistraživače okolnosti i tadašnjih zbivanja.
Naime, od ukupnog broja stradalih Hrvata, pripadnici JNA i VRS-a, odnosno srpskih snaga, ubili su 2.033 Hrvata – 1.560 odraslih civila i 386 pripadnika HVO-a koji su bili zarobljeni ili su ubijeni u okolnostima koje se ne odnose na izravna borbena djelovanja, te 87 djece i maloljetnih osoba, od toga 79 djece – civila i 8 maloljetnih pripadnika HVO-a.
Istodobno, pripadnici Armije BiH i muslimanskih snaga ubili su 1.228 Hrvata: 407 civila i 740 pripadnika HVO-a, koji su bili zarobljeni li su ubijeni u okolnostima koje se ne odnose na izravna borbena djelovanja, te 81 djece – civila i 23 maloljetna pripadnika HVO-a.
Ovim navedenim podatcima o ubijenim pripadnicima HVO-a treba dodati i broj od 4.660 smrtno stradalih koji su poginuli u izravnim sukobima sa srpskim ili muslimanskim snagama, ili su poginuli nesretnim slučajem, ili su umrli prirodnom smrću.
Čak 481 hrvatskih civila stradalo u opsadi Sarajeva, 460 stradalo kao pripadnici Armije
Dakako, da bi se dobio cjelovit broj smrtno stradalih Hrvata u BiH, u obzir treba uzeti i 460 smrtno stradalih Hrvata u sastavu Armije BiH i 47 Hrvata stradalih u JNA/VRS.
Prethodno navedeno upućuje na zaključak da je u ratu u BiH u ovom razdoblju ubijeno 8.383 Hrvata, a podatci o 3.261 ubijenih hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a navedenih u ovoj knjizi mogu poslužiti kao prilog istraživanju zločina nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata u BiH.
Primjerice, samo u općini Banja Luka ubijeno je 106 civila hrvatske nacionalnosti, a u periodu od ’91. do ’95. u gradu Sarajevu ubijeno je čak 481 Hrvata civila, a od toga najviše tijekom 1992. godine tijekom, ali i cijelim vremenom opsade Sarajeva od strane VRS-a.
Gdje se povećao broj Hrvata
Da bi se bolje razumjeli srazmjeri stradanja po općinama u BiH, između ostaloga navedeni su i statistički podatci o broju stanovništva u svakoj od općina u BiH, a prema popisu stanovništva iz 1991. i 2013. godine, preuzeti od Državnog zavoda za statistiku BiH. Podrobnijom analizom podataka iz dva popisa stanovništva moguće je ilustriati promjene u etničkom slici općina i naselja koji upućuju na eksplicitne zaključke o ljudskim gubitcima hrvatskog stanovništva u ratnom razdoblju.
Od 67 općina koje obuhvaća popis hrvatskih žrtava u ovoj knjizi, u razdoblju od dva popisa broj hrvatskog stanovništva povećan je samo u 14 općina, dok je u svim ostalim općinama smanjen. Općine u kojima je broj hrvatskog stanovništva rastao su Bosansko Grahovo, Čapljina, Drvar, Glamoč, Grude, Kupres, Ljubuški, Mostar, Ravno, Stolac, Široki Brijeg, Tomislavgrad, Višegrad i Vitez.
Zanimljivo je da je hrvatsko stanovništvo najveće postotno povećanje imalo u Općini Drvar (pozaci za objedinjene općine Drvar i Istočni Drvar), gdje je između 1991. godine (31) i 2013. godine (553) broj Hrvata povećan za 522 osobe ili 1.683,87%.
Najveće kvantitativno povećanje zabilježeno je u Općini Mostar, gdje je između 1991. godine (43.037) i 2013. godine (51.227) broj Hrvata povećan za 8.190 osoba ili 19,03%.
Brojnošću je hrvatsko stanovništvo značajnije raslo i u općinama Čapljina, Tomislavgrad, Stolac, Široki Brijeg i Ravno.
Gdje je Hrvata manje nego ’91.
Od 67 općina koje obuhvaća popis hrvatskih žrtava u ovoj knjizi, u razdoblju između dva popisa broj hrvatskog stanovništva smanjen je u 53 općine. To je izravna demografska posljedica Domovinskog rata na području BiH od 1992. do 1995. godine. Općine u kojima je broj hrvatskog stanovništva smanjen su: Banja Luka, Bihać, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Kostajnica, Bosanska Krupa, Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Brčko, Breza, Bugojno, Busovača, Derventa, Foča, Fojnica, Gornji Vakuf/Uskoplje, Gradačac, Jablanica, Jajce, Kakanj, Kiseljak, Ključ, Konjic, Kotor Varoš, Kreševo, Laktaši, Livno, Maglaj, Modriča, Mrkonjić Grad, Nevesinje, Novi Travnik, Odžak, Olovo, Orašje, Prijedor, Prnjavor, Prozor-Rama, Sanski Most, Sarajevo, Skender Vakuf (Kneževo), Srebrenica, Srebrenik, Travnik, Trebinje, Vareš, Visoko, Zavidovići, Zenica, Zvornik i Žepče.
Hrvatsko stanovništvo je najveće postotno smanjenje imalo u oopini Skender Vakuf (Kneževo) gdje je u navedenom periodu, od 1991. godine (418) do 2013. (31), broj Hrvata smanjen za 387 osoba ili 92,58%.
Najveće kvantitativno smanjenje zabilježeno je u općini Banja Luka, gdje je od 29.026 stanovnika iz 1991. godine taj broj smanjen na tek 5.104 do 2013. godine, odnosno, manji za 23.922 osobe ili 82,42%. Brojnošću je hrvatsko stanovništvo značajnije smanjeno i u općinama Derventa, Sarajevo, Zenica, Kakanj, Bosanski Brod, Travnik i Bugojno.
Dvoknjižje predstavljeno u Bruxellesu: Upozoriti na stradanje hrvatskog naroda
Dvoknjižje je krajem veljače ove godine predstavljeno u Bruxellesu u sjedištu Europskog parlamenta, gdje su o knjizi su govorili hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu dr. sc. Tomislav Sokol, dr. sc. Marko Tokić i Petar Kolakušić te djelatnici HMDCDR-a: dr. sc Ante Nazor, dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, dr. sc. Ana Holjevac Tuković i dr. sc. Ivan Radoš.
Realizaciju ovog projekta pokrenuo je general Zlatan Mijo Jelić, uz pomoć i suradnju brigadira Petra Kolakušića, a rad na knjizi započeo je prije tri godine, prikupljanjem podataka o ubijenim civilima Hrvatima i zarobljenim pripadnicima HVO-a.
Uz podatke o ubijenima, prikupljene terenskim istraživanjem i kontaktima sa suradnicima na ovoj knjizi, uglavnom ratnim zapovjednicima HVO-a i članovima udruga iz Domovinskog rata na lokalnim razinama, za stvaranje popisa ubijenih korišteni su podaci iz izvora (uglavnom gradiva HVO-a) te objavljenih knjiga i popisa smrtno stradalih osoba u ratu u BiH.
Radi razumijevanja povijesnog konteksta, odnosno okolnosti u kojima su počinjena ubojstva s obilježjem zločina nad Hrvatima u BiH u Domovinskom ratu, knjiga započinje znanstvenom studijom povjesničara dr. sc. Davora Marijana, koja čini glavni (I.) dio Knjige 1.
Uz osvrt na političke prilike koje su uzrokovale raspad SFRJ i stvaranje RH, autor daje pregled sudionika rata i važnijih vojnih događaja u RH i BiH, s posebnom pozornošću na rat u BiH i sukob između ARBiH i HVO-a u dijelu BiH.
Složenost problematike i problematičan prikaz u medijima koji često zanemaruje izvore o ratu u Bosni i Hercegovini, razlozi su zbog kojih je u knjizi, u odnosu na vojne operacije u Hrvatskoj, malo detaljnije prikazan vojni aspekt događaja u BiH, posebice muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH, navodi autor.
Svoje zaključke dr. sc Marijan temelji uglavnom na primarnim izvorima (arhivi u Hrvatskoj i arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, izvori MORH-a i vojski u BiH te drugi izvori).
(Izvor: Dnevni list)