Slučajevi nasilja u obitelji, koji nerijetko završe tragično, potresaju i BiH. Posljedice razorenih obitelji su nesagledive i one se ne odražavaju samo na sadašnjost, već i na budućnost svakog člana koji je bio, izravna ili neizravna žrtva nasilja. Među njima najslabiji i najranjiviji – djeca.
Istraživanja utjecaja nasilja u obitelji na život djeteta pokazuju na negativne i dalekosežne posljedice na njegov razvoj: od nemogućnosti uspostavljanja normalnog odnosa sa svojom okolinom, depresiji, nelagodi, frustracijama, nezainteresiranosti za okruženje i društvo, nezadovoljstva samim sobom do sklonosti ka zlostavljanju, konfliktnim situacijama, vršnjačkog nasilja do upitne budućnosti.
Piše: M. Miličević
“Nasilje u obitelji ostavlja nesagledive posljedice na sveukupni razvoj djece. U svom svakodnevnom radu često susrećem osobe koje ja zovem slomljene duše. Te slomljene duše su osobe koje su doživjele ili doživljavale razne oblike nasilja ili zanemarivanja u obitelji. Neki od najtežih slučajeva poremećaja na planu mentalnog zdravlja bili su oni čije duše su polomili vlastiti roditelji ili netko iz užeg kruga obitelji ili druge osobe iz njihove bliže okoline”, kaže dr. sc. Marko Romić, specijalista traumatske psihologije u Domu zdravlja Mostar i voditelj Centra za mentalno zdravlje.
Upravo ti, kako ih zove dr.sc.Romić “lomovi duša”, prema njegovim riječima su najčešće bili uzrokovani nekom nespretnom ili nesretnom riječju, nepromišljenim aktom i u mnogim slučajevima nisu bili namjerni i svjesni postupci roditelja.
“U mnogim slučajevima roditelji čak mislili kako čine dobro svom djetetu, a zapravo su ga uništavali po temelju”, komentira.
Posljedice života s nasiljem u obitelji
On ističe kako djetetu treba osjećaj sigurnosti, topline, ljubavi, ohrabrivanja te kako ono na taj način stiče i jača svoje samopouzdanje i samopoštovanje. U suprotnom, posljedice su teške kako za samo dijete koje postaje odraslo biće, tako i za društvo u kojem živi i djeluje, ali i za njegovu buduću obitelj koju formira.
“Ako takav osjećaj u obitelji dijete ne dobiva, ono će razviti različite oblike problema, poremećaja i bolesti na planu mentalnog zdravlja. Postati će nesigurno, zatvoreno, bojažljivo, stidljivo… Neće razvijati svoje potencijale, neki će postati cinični, nepovjerljivi prema drugima i svemu oko sebe, drugi ljudi i cijeli svijet za njih će biti potencijalna opasnost. Vremenom će razviti depresiju, neki će otići u razne oblike neprilagođenih ponašanja i ovisnosti. Kako rastu oni, rasti će s njima i svi ti problemi, pa će kao takvi biti problem ne samo sebi, nego i svima s kojima dolaze u doticaj. Mnogi od takvih osoba ući će u brak i odmah na početku tog braka biti će generatorom problema svoje obitelji. Kao što rekoh, gotovo svakodnevno radim sa takvima, slomljenim dušama, polomljenim u vlastitim obiteljima, od onih koji su im trebali biti najveći i najjači oslonac, onima koji su im trebali ulijevati osjećaj sigurnosti, vjere u sebe, vjere u druge ljude, vjere u život, u dobro. Na žalost, prevelik je broj takvih u našoj sredini”, sa žaljenjem kaže dr.sc.Romić.
Budućnost i život djece koja nose ‘anatem’ i posljedice života nasilja u obitelji je vrlo nepredvidiva, a neki od njih će i sami postati zlostavljači. Kao i budućnost okoline i društva u kojem živi i djeluje.
“Sve te osobe, neovisno o tome kakav poremećaj su razvile, biti će izvor problema u svojim sredinama, bilo da se radi o obitelji, školi, radnom mjestu, grupi prijatelja ili susjeda, braku i td. Na razne načine ometati će druge, ometati će njihove međusobne odnose, biti će manje učinkoviti u školi, na poslu, u braku, u roditeljskoj ili nekoj drugoj ulozi. Neki će postati kao nevidljivi duhovi, a neki će zlostavljači i ‘mali Hitleri'”, zaključuje dr. sc. Romić.
Slomljene duše: “Tužno je da su lomovi napravljeni upravo u obiteljima”
On je svojedobno, upravo na ovu temu prije nekoliko godina napisao zanimljiv tekst pod naslovom ‘Slomljene duše’, a koje bi, u ovom tekstu, zaista bilo šteta ne spomenuti.
“Jutros, idući na posao, vidjeh ovo slomljeno mlado stablo. Vjerujem da ga je slomila neka ‘slomljena duša’. Jer, nitko normalan ovo ne bi uradio. Stablo se ne bi slomilo samo od sebe, a očito je da nije slomljeno ni nekom slučajnošću. Ovo stablo, možda može preživjeti. Ali, za to je potrebno imati izuzetno dobrog stručnjaka za ovakve lomove, njegov veliki trud i, uz sve, puno sreće. Ipak, ako i preživi, ovo stablo nikada neće biti ono što je moglo biti, da nije slomljeno, i ono što je ono trebalo biti. Uvijek će na njemu biti jasno vidljive posljedice i veliki ožiljak. Na psihoterapiju kod mene često dolaze ‘slomljene duše’. Ja tako zovem one koji u svojim ranim godinama, godinama mladalaštva ili odrasle dobi imaju ozbiljne probleme koji se manifestiraju kao razni strahovi, napadi panike, depresivne epizode, neprilagođena ponašanja, manjak samopouzdanja itd.
U velikom broju slučajeva shvatim da su uzroci njihovih tegoba lomovi njihovih duša. Tužno je da su ti lomovi prečesto napravljeni u njihovim vlastitim obiteljima, najčešće u vrlo ranim godinama života i od strane njihovih najbližih, onih koji bi trebali biti njihov najjači oslonac i najsigurnija zaštita. Istina, ne radi se uvijek o namjernom i svjesnom ‘lomljenju’ tih ‘duša’. Često se radi o spletu nesretnih i nespretnih okolnosti ili odsutnosti pružanja potrebne topline, ljubavi, zaštite, pažnje. Osobe koje su imale tu nesreću roditi se i odrastati u takvim okolnostima, uvijek me podsjećaju na slomljeno mlado stablo, kao ovo na slici. Oni mogu preživjeti te ‘lomove’ ali redovito imaju vrlo velike ožiljke, zaostaju u mnogočemu za drugima koji su imali sreću da ne dožive takav lom i da dobiju ljubav i pažnju od najbližih, koji su ih ‘zasadili’ i koji bi trebali i brinuti o njima”.
Nasilje u najranijoj dobi “proizvodi” djecu s PTSP-om
Istraživanje dr. Eda Tronick s američkog sveučilišta Massachusetts u Bostonu, Odsjeka za psihologiju i dr. Isabelle Mueller sa sveučilišta Columbia u New Yorku pokazalo je kako izloženost nasilju u najranijoj životnoj dobi, prvih pet godina života djeteta, može imati trajne posljedice na njegov razvoj mozga.
Ovo dvoje znanstvenika, u svom istraživanju ‘Izloženost nasilju u ranom životu: razvojne posljedice na mozak i ponašanje’, između ostaloga su naveli i kako izloženost je nasilju prepoznato kao stresor s razmjerom da proizvede dugoročne posljedice, uključujući simptome PTSP-a kod djece.
“Djeca predškolske dobi izložena nasilju pokazuju više problema u ponašanju i značajno niže samopoštovanje nego starija djeca školske dobi koja su također izložena nasilju. Doživljavanje nasilnog nasilja u kući ometa djetetov razvoj osjećaja sigurnosti i vjere u siguran, pravedan svijet i nadilazi djetetovu sposobnost samoregulacije. Dokazi pokazuju da izloženost nasilju povećava djetetovu pozornost prema prijetećim podražajima, obrascu ponašanja za koji se zna da povećava rizik od razvoja internaliziranih problema, uključujući socijalnu i opću anksioznost, socijalno povlačenje i depresiju”, ističe su u znanstvenom istraživanju Tronick-Mueller, uz jedan od zaključaka kako “nepovoljna iskustva iz djetinjstva imaju mjerljive učinke na višestruka područja mozga”.
Mnogi znanstvenici su suglasni u stavu kako se obiteljsko nasilje promatra kao jedan od rizičnih čimbenika razvoja djeteta i njegove budućnosti. Česta izloženost djece nasilju u njihovim domovima, često kroz sukobe između roditelja, može ozbiljno utjecati na djetetovu dobrobit, osobni razvoj i društvenu interakciju u djetinjstvu i u odrasloj dobi, kao i na transgeneracijski prijenos nasilja u obitelji.
Istraživanja su pokazala da su djeca koja su doživjela nasilje u obitelji i ona koja su svjedočila nasilju među članovima obitelji, u većem riziku od doživljenja vršnjačkog nasilja, pa i da su sama počinitelji nasilja među vršnjacima, kao i da su i žrtve i oni koji provode nasilje bili izloženi negativnom roditeljskom ponašanju, uključujući zlostavljanje i zanemarivanje, te neprilagođeno roditeljstvo. Istraživanje je također pokazalo razliku između
Da se “životni niz nasilja” nastavlja pokazuju i znanstvena istraživanja o transgeneracijskom prijenosu nasilja u obitelji – prenošenju nasilničkog modela ponašanja na sljedeću generaciju. Iskustvo djeteta kao žrtve nasilja u obitelji povećava rizik da i ono samo, u zreloj dobi postane nasilnikom.
Znanstvene teorije transgeneracijskog prijenosa nasilja u obitelji polaze od toga da je nasilno ponašanje u obitelji “naučeno”, što rezultira međugeneracijskim ciklusom nasilja. Nasilnik se susreće s iskustvom fizičkog zlostavljanja ili svjedoči nasilju u djetinjstvu te svoje iskustvo prenosi u vlastitu obitelj, što je dalekosežna posljedica s kojom će se, vrlo je izgledno, suočavati i buduće generacije.
Procjene Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization – WHO) o zlostavljanja djece pokazuju kako je skoro četvrtina odraslih (22,6%) u svijetu u djetinjstvu pretrpjela fizičko zlostavljanje, 36,3% je doživjelo emocionalno zlostavljanje, a 16,3% fizičko zanemarivanje. Međutim, stopa učestalosti seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu ukazuje na izraženije razlike po spolu: 18 % za djevojčice i 7,6 % za dječake. Istraživanja nasilja nad djecom provedena u Africi otkrivaju puno veću učestalost fizičkog, seksualnog i emocionalnog zlostavljanja u djetinjstvu od globalnih stopa učestalosti.
Znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece
Znakovi koji ukazuju na izloženost djece nasilju (Izvor: MUP.GOV.HR)
- – ozbiljni problemi s izljevima bijesa
- – sklonost fizičkoj agresiji u školi ili s braćom kod kuće
- – uništavanje stvari u kući i izvan nje
- – okrutno ili zlostavljačko ponašanje u obitelji
- – prijetnje nasiljem mlađoj braći i sestrama, koje su vrlo brutalne i bogate detaljima kao npr. “Vrati mi autić ili ću te ubiti”
- – nastojanje da se pridobije pažnja nazočnih udaranjem, lupanjem i sličnim gestama
- oponašanje zlostavljačkog ponašanja.
Djeca koja su svjedoci nasilja u obitelji rizičnija su za pojavu cijelog niza emocionalnih problema i problema u ponašanju, čemu idu u prilog i podaci koji ukazuju na to da takva djeca često iskazuju iste poremećaje kao i djeca koja su sama zlostavljana.
Posljedice nasilja kod djece:
- -tjeskoba
- -depresija
- -lošiji školski uspjeh
- -nisko samopoštovanje
- -neposlušnost
- -noćne more
- -pritužbe na tjelesne smetnje
Posljedice nasilja kod adolescenata:
- -strah i trauma poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP)
- -pritužbe na zdravstvene probleme, agresija
- -teškoće u stvaranju bliskih odnosa u odrasloj dobi
- -povećan rizik od skitnje
- -ozljede koje su posljedica pokušaja zaštite zlostavljanog roditelja
- -međugeneracijski prijenos nasilja
(Republika/M.M.)