Ništa nije tako pogodno za odvraćanje od brojnih domaćih problema u državi kao otpori i netrepeljivost prema bivšem ratnom neprijatelju.
Zapravo, do pomirenja je trebalo doći brzo. Rat se u prvoj polovini devedesetih – kao ni jedan drugi – završio detaljnim mirovnim sporazumom. Za razliku od mnogih zamjenskih ratova 20. stoljeća, svjetske sile u ovom sukobu nisu slijedile vlastite interese. Nekoliko godina nakon sklapanja mirovnog sporazuma, sve države sudionice težile su pridruživanju Europskoj uniji – doslovno “mirovnom projektu”. Tribunal za ratne zločine u Haagu dao je svim zemljama priliku da za zločine okrive pojedince, a ne druge narode, piše Deutsche Welle.
Čak je i “nasljeđeno neprijateljstvo” između glavnih antagonista, Srbije i Hrvatske, više bilo ratna propaganda nego povijesno breme. Deset godina nakon najstrašnijeg genocida u regiji – ubojstva tri do četiri stotine tisuća Srba od strane nacističkog ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu – raspoloženje je bilo pomirljivije nego danas.
Titov slogan „bratstvo i jedinstvo“ imao je zapanjujuće brz odjek među jugoslavenskim narodima. Dvadeset godina nakon 2. svjetskog rata, između nijednog od naroda u BiH nije bilo toliko mješovitih brakova kao između Srba i Hrvata.
Ali ono što je uspjelo nakon milijunskih pokolja u Drugom svjetskom ratu, nije se ostvarilo nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Četvrt stoljeća nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, malo je znakova pomirenja: raširio se svojevrsan zamor od stalnog evociranja ratne prošlosti. U Beogradu kao i u Zagrebu, u Sarajevu kao i u Banjaluci, a posebno u Prištini, ništa nije tako pogodno za odvraćanje od brojnih domaćih problema u državi kao otpori i netrepeljivost prema bivšem ratnom neprijatelju.
“Jugosfera” uz kontinuirano političko neprijateljstvo
Činjenica da je ubrzo nakon rata nastala „jugosfera”, da su pop zvijezde bile popularne na obje strane nekadašnje fronte i da je omladina bez predrasuda išla na koncerte u zemlje bivših protivnika, nije kontradiktorna: fenomen je ostao isključivo kulturološki i dobro se slagao uz kontinuirano političko neprijateljstvo. Čak ni najtvrđi nacionalisti ne nalaze ništa loše u plesanju uz „turbo folk” pjevača druge nacije i urlikanju njihovih parola, piše DW.
Inicijativa na najvišem nivou nije nedostajalo. Već 1996. godine, manje od godinu dana nakon sklapanja Daytonskog sporazuma, Hrvatska i Srbija su regulirale svoje odnose i razmijenile ambasadore. Otopljavanje odnosa na Balkanu 2000-ih donijelo je povijesna rukovanja između predsjednika obje zemlje.
Nekadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović otputovao je 2010. godine u bosansko selo Ahmiće u kojem su hrvatski vojnici iskorijenili lokalno bošnjačko stanovništvo i izvinuo se. Kasno, pa ipak… petnaest godina nakon rata, Skupština Srbije je tijesnom većinom donijela deklaraciju kojom je osudila masovne zločine u Srebrenici. Čak su se i predsjednici Srbije i Kosova sastali, ne da bi se pomirili, ali barem da bi se rukovali i međusobno pregovarali. Ali, nepovjerenje i želja za verbalnim napadima su ostali.
Na nivou društva, to sve je bilo dovoljno samo za izvjestan stupanj normalizacije. U BiH su Srbi i Bošnjaci počeli međusobno trgovati. Bosanci i Hercegovci svih nacionalnosti uviđaju važnost etnički neutralnih registarskih tablicama – da bi se nesmetano mogli voziti na teritoriju drugih. Izbjeglice, koje su se vraćale, moglu se osjećati sigurno. U nekim mjestima ponovo su počeli živjeti vrata do vrata, u neposrednom susjedstvu. Sve funkcionira – do momenta kada se počne govoriti o ratu ili isključivo o politici.
Razlog za nepomirenje ne leži u užasima i okrutnosti rata, niti u ideologiji ili iskustvima zajedničke povijesti, već u karakteru rata. Ne postoji ni u tragovima slaganje o uzrocima rata odnosno neki zajednički narativ u vezi s katastrofom devedesetih. Nije ni čudo: povijest, koju bi svi dijelili, potkopala bi svakoj od novonastalih država, tlo pod nogama. Raspad Jugoslavije je upravo preduvijet za njihovo postojanje. Ako bi neko na raspad gledao kao na povijesnu katastrofu, doveo bi u pitanje sadašnjost i postojanje sedam pojedinačnih država.
Svaki Srbin, Bošnjak, Hrvat i Albanac bio je i Jugoslaven
Tu postoji i unutrašnje protivrječje koje nosi svaki pojedinac. Do početka rata prije 30 godina, svaki Srbin, Bošnjak, Hrvat, pa čak i svaki kosovski Albanac bio je u najmanju ruku i Jugoslaven. Time je svaki pobjednik u ratu bio istovremeno i gubitnik. Svatko tko sebe sada više nije doživljavao kao Jugoslavena, već samo kao Srbina, Bošnjaka, Hrvata ili Albanca, mora je iznova čitati vlastitu biografiju – a to nikome nije palo lako.
Zato se onda postavljaju pitanja: Nisu li oni drugi među susjedima oduvijek bili potajni neprijatelji? Nisu li se samo pretvarali da su prijatelji, dok su u podrumima sakrivali oružje? Neki poslijeratni mitovi uzrokovani su osobnim suočavanjem s tom ambivalentnošću.
Nije samo pomirenje propalo zbog te unutrašnje kontradikcije bivših Jugoslavena. U državama nasljednicama ne funkcionira ni kult heroja. Veličanje bivših gospodara rata se u Srbiji i Bosni smatra ekstremizmom: samo na Kosovu, gdje je identifikacija s Jugoslavijom kao državom bila najmanja, govori se o oslobodilačkom ratu.
Pokušaji nekih, koji su na vlasti u Hrvatskoj, da retrospektivno stvore neproturječnu i dosljednu nacionalnu povijest sa sretnim završetkom nikada nisu bili okrunjeni uspjehom. Drugi predsjednik Hrvatske Stipe Mesić morao je čak promijeniti naslov svojih memoara. “Kako smo (s)rušili Jugoslaviju” ponosno je glasio naslov prvog izdanja njegove knjige. Drugo izdanje nosilo je naslov: “Kako je (s)rušena Jugoslavija”.
Čak ni novim generacijama koje izrastaju neće automatski poći za rukom da ublaže napetosti između bivših ratnih neprijatelja. Za stvarno pomirenje potreban je novi narativ – onaj u kojem se sva proturječja ukidaju uzdizanjem na novu razinu. A to može postići samo Europska unija – ona koja zaista vjeruje u svoj vlastiti narativ.
/Republikainfo.com/
