Riječ je u filmu autora Željka Miličevića i Ive Mikulića, a za film su već zanimanje iskazale medijske kuće iz Mađarske, Austrije, BiH i Hrvatske. Film koji predstavlja umjetnički kontrapunkt čovjeka i tvrđave, mira i rata, također govori o vojnim građevinama iz doba austrougarske okupacije i aneksije na BiH. Osim prikazivanja vojnih građevina, film u sebi nosi i promociju kulturno-povijesne baštine s područja grada Mostara.
{youtube}gn9hQqhRGoI{/youtube}
Autori kažu da su ovim dokumentarcem gledateljima željeli otkriti nepoznate građevine i njihovo postojanje u pustošima Podveležja, da bi kasnije razvili i odradili netipičnu dokumentarističku formu.
Ivo Mikulić, redatelj i producent filma, naveo je kako su tvrđave za njih bile nepresušan izvor umjetničke inspiracije i stvaranja.
“Film nas sve na edukativan i snažan način podsjeća na postojanje jedinstvenih građevina u svijetu, koje su od svjetske javnosti prepoznate i priznate. Kulturno-povijesne i turistički vrijedne građevine-tvrđave, s umjetničke strane, nepresušni su izvor stvaranja, a koje su kod nas i od nas zapostavljene u proteklom razdoblju”, kazao redatelj i producent Mikulić.
Inače, austrougarske tvrđave građene su od Berlinskog kongresa iz 1878. godine pa sve do I. svjetskog rata.
“Tu pored nas postoje neke građevine koje su vrlo zanimljive i nose teške priče iz povijesti Hercegovine. Željko i ja skoro slučajno smo započeli raditi dokumentarac jer smo uvidjeli da čak dosta mladih ljudi uopće ne zna da i postoje. S druge strane oni koji znaju za tvrđave, asociraju ih na rat, a mi smo htjeli primijeniti novinarski dokumentaristički pristup pomiješan s art poezijom i tehničkom kulturom.
Neke od tih tvrđava i sada imaju oko 5000 kamenih blokova, fino isklesanih kao za neku vilu.
Za film je napisan i u njemu je primijenjen art esej ‘Ljudi i tvrđave’, književnika Veselina Gatala, kojim je na samo umjetnicima svojstven način ujedinjen kameni ambijent, ljudska vječita mijena i tvrđava koja je u jednom vremenu zaštita jednakom jačinom kao što je u nekom drugom vremenu prijetnja, i rezultira nekom vrstom meditacije i kontemplacije o smislu rata i ratovanja.
“Ova tema, građevine, područje i povijest zaslužuju dokumentaristički, poetski i promotivno se obraditi, a sve u svrhu stvarne edukacije i popularizacije kulturno-povijesne baštine, naveo je redatelj Mikulić za Dnevni list.
No, manje poznata je činjenica da su se autori prilikom snimanja dokumentarca suočavali i s izravnom opasnošću od mina zaostalih iz proteklog rata.
Prilikom snimanja filma i sami su koristili usluge deminera/pirotehničara, a posljednji dan snimanja našli su granatu odmah do stativa od kamere.
“Utvrde su gledano danas, remek djela u kamenu napravljena 800 kilometara udaljene od Beča, gdje se branila Austro-ugarska monarhija. Izmedju njih je i sada cesta omeđena isklesanim kamenjem za potporne zidove. U pustoši i ljepotama Podveležja one zaista grandiozno izgledaju.
Od 1888. godine kad su počete sa izgradnjom, kroz njih je prošlo 11 različitih vojski”, kazao je redatelj Mikulić za Republiku, zaključujući da film predstavlja kontrapunkt čovjeka i tvrđave.
/Republikainfo.com/