Dr Mahira Tanović vlasnica je privatne liječničke prakse za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju u New Yorku koju je otvorila prije 15 godina. U Sjedinjene Američke Države stigla je sa obitelji iz Mostara prije 23 godine zbog rata u Bosni i Hercegovini.
Kaže da je sretna jer živi u zemlji koja joj je omogućila da radi posao koji voli na najbolji mogući način. Ističe da njene kolege po struci u BiH nisu u takvoj situaciji te da je njihov rad podcijenjen zbog čega se i pacijenti nalaze u nezavidnom položaju.
„Moje viđenje zdravstva u BiH je da je ljudski život nebitan i najmanje cijenjen. Iz toga proizilazi sve – stav prema liječniku i stav prema pacijentu. Kad se uspostave neke druge relacije – ja se nadam da će se one dogoditi – gdje se pacijent malo više cijeni i poštiva, i liječnik će se malo više poštivati, a liječnik se ne može poštovati ako nema s čim raditi, ne može ništa pružiti svom pacijentu. Ja ne mislim da nama nedostaje pameti, ne mislim da nam nedostaje struke. Naši liječnici imaju i struku i pamet. Nemaju sredstva za rad, iz toga proizilazi da pacijentu djeluje da su liječnici nesposobni. Liječnik nema strukturu koja ga podržava, dovoljnim sredstvima i svim, i nema organizaciju gdje liječnik treba biti samo liječnik”, smatra ona.
BiH je danas država iz koje zbog boljih uvjeta rada i lakšeg pronalaska radnog mjesta u inozemstvo odlaze brojni medicinski radnici. Kao ilustracija stanja u bh. zdravstvenom sustavu može poslužiti i činjenica da je dobivanje doktorske specijalizacije, na primjer, često povezano sa odgovarajućom stranačkom iskaznicom. O tome dr Tanović kaže:
„To je najgora stvar koja se može dogoditi. Evo, ja, kao netko tko je završio medicinu na Sarajevskom univerzitetu – bavim se elitnom strukom koja je po svim nekim normativima, za koje su mi govorili da to može dobiti samo američki student, američki liječnik – to nije istina, evo, ja sam dobila tu specijalizaciju, ja se time bavim. Pola mojih pacijenata ne može izgovoriti moje ime i prezime, ali će mi poslati sestru, dovesti dijete, što znači da je zaista irelevantno tko si ti kao osoba. Kvalitet mora postojati i mora se primarno poštovati. Bez tog nema uspjeha. Ja osobno mislim da bi specijalizacije trebale biti kad ljudi apliciraju na izvjestan način anonimno. Treba čovjek pokazati stvari koje zna. Ali mi nemamo ni te mjere, nemamo objektivne faktore koji mjere kvalitet.“
Stotine tisuća građana BiH danas žive širom svijeta. Među njima su brojni stručnjaci različitih profila. Naša sugovornica smatra da su potrebna sustavna rješenja kako bi taj rudnik zlata bio bolje iskorišten.
„Kada se netko obrati liječniku koji sjedi, evo, gdje ja sjedim, govorim o komunikaciji na visokoj razini. Ona ne bi trebala da postoji na osobnoj razini, niti bi trebala da bude: ‘Možeš li ti pomoći meni da ja tom nekom nešto osiguram’. Ne može tako. Trebaju se ustanoviti sustavi, uhodani principi i pravila, zahtjev na temelju kojeg se taj neko kandidirao za tako nešto. Meni nije bitno je li to dijete od mog brata ili sestre. Meni je bitno da je to najkvalitetnija osoba koja može doprinijeti u svom poslu. Kad se kod nas bude obraćala pozornost na to, promijeniti će se neke stvari. Kod nas postoji jedna čudna, meni zaista neobjašnjiva situacija, gdje niko ne misli, pa ni liječnici, hoće li i oni biti pacijenti jednog dana. Zašto nije interes svake osobe koja ima ikakvu vezu sa zdravstvom, da to zdravstvo bude najbolje što može biti?“
Za dr Mahiru Tanović Bosna i Hercegovina je fenomen u negativnom smislu zbog nereda koji se održava već četvrt stoljeća.
„Teško je održavati nered, a kod nas je opći nered. Uz dužno poštovanje svim vlastima, svim ljudima koji donose pravilnike, ali kao da je pozitivno da je nered, da je kaos, da niko ne zna tko kosi, a tko vodu nosi. Ja uistinu ne znam, a opet ću se vratiti na ono: kome to odgovara? Jedino ljudima koji žele nered. Ali, ja mislim da je to mali broj ljudi, budući da je veliki broj ljudi želi red. Meni nije jasno kako nered opstaje. I zašto ljudi odlaze? Zato što ne vide budućnost, ne vide perspektivu, ne vide da se ispunilo obećanje od prije pet godina.“
U BiH je i pojam odgovornosti izgubio skoro svaki smisao i građani moraju stalno inzistirati da se takvo stanje promijeni, ističe dr. Tanović.
„Ne mogu se obećanja stvarati, obećavati, a da nisi odgovoran za neprovođenje toga. Naprosto, nema nikakve odgovornosti. Ja mislim – ako ja imam jednu platformu koju sam obećala da će se dogoditi, ja sam obavezna objasniti, ako se ona nije dogodila, zašto se nije dogodila, i ako nemam dovoljan broj razumnih argumenata, ja moram nekome odgovarati za to. Pa možda i kazneno”, zaključuje dr Mahira Tanović.
(Izvor: Radio Slobodne Evropa)