Sudan je postao geopolitička tempirana bomba. Ta je afrička zemlja važna zbog migracija, trgovine i ruskog utjecaja.
Rat u Sudanu dobiva puno manje pažnje nego sukobi u Gazi i Ukrajini, iako bi mogao biti smrtonosniji od oba, upozorava u velikoj reportaži s istoka te zemlje ugledni britanski tjednik Economist. Glavni grad je uništen, procjenjuje se da ubijeno 150.000 ljudi, a tijela se gomilaju na grobljima vidljivim iz svemira. Više od 10 milijuna ljudi je raseljeno, a glad koja prijeti preživjelima mogla bi biti smrtonosnija od one u Etiopiji 1980-ih.
Ukratko, Sudan je suočen s najgorom humanitarnom krizom na svijetu, a istodobno je ta zemlja postala geopolitička tempirana bomba. Države Bliskog istoka i Rusija podržavaju zaraćene strane, a Zapad je, zaokupljen drugim žarištima, nezainteresiran za rat koji bijesni nadomak Mediterana.
Nasilje u Sudanu prijeti destabilizacijom susjednih zemalja i izazvanjem novog priljeva izbjeglica u Europu. Osim toga, Sudan ima oko 800 kilometara obale na Crvenom moru, pa njegovo urušavanje prijeti Sueskom kanalu, ključnoj arteriji globalne trgovine.
Glavne strane u ratu su redovna vojska, Sudanske oružane snage (SAF), i paravojna skupina nazvana Snage za brzu potporu (RSF). Nijedna strana nema ideološki cilj niti monolitni etnički identitet, napominje Economist. Obje su pod vodstvom beskrupuloznih vojskovođa koji se bore za kontrolu nad državom i njezinim bogatstvima.
Sudanu rat nije nepoznat, podsjeća Economist. S prekidima je u građanskom ratu od neovisnosti 1956. godine. Jedan krvavi sukob završio je odcjepljenjem Južnog Sudana 2011. Prije dvadeset godina međunarodna javnost prosvjedovala je zbog elemenata genocida. Ipak, čak i po tim užasnim standardima, trenutni sukob je šokantan. Kartum, nekada užurbani grad, sada je u ruševinama. Obje strane bombardiraju civile, regrutiraju djecu, a glad se širi. RSF je optužen za masovna silovanja i genocid, a optužbe se čine vjerodostojnima.
Sukob u Sudanu pritom je složen, bez jasnog rješenja ili strane koju bi Zapad mogao podržati za postizanje brzog mira. Obje zaraćene strane vode beskrupulozni vojskovođe bez jasne podrške među građanima.
Zapad je svjestan ozbiljnosti situacije, ali zbog tih faktora ostaje pasivan u slučaju Sudana.
Vanjske sile potiču sukob, napominje Economist. Ujedinjeni Arapski Emirati opskrbljuju RSF mecima i dronovima. Iran i Egipat naoružavaju redovne snage. Rusija igra na obje strane i šalje Wagnerove plaćenike. Saudijska Arabija, Turska i Katar također se natječu za utjecaj u zemlji. Svaka od ovih sila ima ograničene ciljeve, od osiguravanja prehrambenih zaliha do dolaska do zlata.
Analize satelitskih podataka i drugih slika i snimaka pokazuju da je zemlja prekrivena požarima. Farme i usjevi su uništeni. Ljudi su prisiljeni jesti travu i lišće. Ako nestašica hrane potraje, jedan nizozemski think tank predviđa da bi od gladi bi moglo umrijeti između šest i deset milijuna ljudi do 2027. godine.
Velik je problem sa Sudanom koliko kaosa može generirati u susjednim zemljama, upozorava Economist. Naime, Sudan ima porozne granice sa sedam država u krhkom stanju koje čine 21 posto afričkog kopna i u kojima živi 280 milijuna ljudi. Među njima su Čad, Egipat, Etiopija i Libija, koje se suočavaju s destabilizirajućim priljevom izbjeglica, oružja i plaćenika.
Zbog sukoba u Sudanu očekuje se novi izbjeglički val u Europi, a Economist podsjeća da je 60 posto ljudi u kampovima u Calaisu, s južne strane Kanala, već iz Sudana.
Zemlja bi mogla postati utočište za teroriste ili pružiti uporište drugim režimima koji su zainteresirani za poticanje nereda. Rusija i Iran zahtijevaju pomorsku bazu na Crvenom moru u zamjenu za naoružavanje SAF-a. Ako Sudan padne u trajni kaos ili mu na čelo dođe režim neprijateljski nastrojen prema Zapadu, mogao bi dodatno ugroziti funkcioniranje Sueskog kanala, rute za sedminu svjetske trgovine, pretežno između Europe i Azije. Sueski kanal već je u problemu zbog napada hutista u Jemenu i brodovi su prisiljeni ići drugim, skupljim rutama oko Afrike.
Zbog svega ovoga britanski tjednik zaključuje da je velika pogreška ignorirati Sudan. Pogrešno je, poručuju, misliti i da se ništa ne može učiniti. Demokratske vlade moraju učiniti više da spase ljudske živote. Konstruktivniji pristup trebao bi imati dva prioriteta, piše Economist. Prvi je brza dostava pomoći kako bi se smanjile smrti zbog gladi i bolesti.
Drugi je vršenje pritiska na vanjske aktere koji potiču sukob. Da sudanski vojskovođe imaju manje oružja i novca za naoružanje, bilo bi manje ubijanja i manje gladi uzrokovane ratom. Amerika, Europa i druge odgovorne sile trebale bi nametnuti sankcije svakom poslovnom subjektu ili državnom dužnosniku koji iskorištava ili omogućava rat u Sudana, uključujući i one iz savezničkih zemalja poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, poručuje Economist.
(izvor: jutarnji.hr)