Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja/Republikainfo.com
(fotografija: Goran Primorac)
Kao i sve druge bolesti i rak moramo promatrati i razumijevati kao posljedicu psihološkog i emocionalnog programa življenja koji je nesvjestan. Tome nas uči suvremena psihodinamika koja ne odvaja tijelo kao zaseban segment nego ga tijesno povezuje sa psihom, emocijama i duhovnim dijelom koji čine jednu cjelinu i koji utječu jedni na druge.
Tako se i tjelesna oboljenja ne gledaju samo kao tjelesni problem nego se gleda šira i dublja slika. Toliko duboka da se ide i u tamna područja podsvijesti koja nas ne trebaju plašiti.
Krajnje je vrijeme da pogledamo u dijelove sebe koje smo iz tko zna kojih razloga gurnuli u stranu zbog straha od drugih i straha od sebe i iluzija koje nikad nisu ni zaživjele. Kad dijelove sebe gurnemo u stranu, oni ne mogu nestati. Zanemareni dijelovi mogu uzvratiti kobni udarac.
U raskrinkavanju podsvijesti oboljelih od raka, zadivljujući uspjeh i detektivski posao odradio je njemački psihoterapeut Ridiger Dalke koji je prvo postao doktor medicine pa se nakon izvjesnog vremena i iskustava s pacijentima usmjerio u psihoterapijske vode i napisao više od 30 knjiga iz područja psihodinamike. Kao mladi doktor u Njemačkoj, uvidio je da liječenje bolesti, “tretirajući” samo tijelo, ne vodi izlječenju.
U svojoj knjizi “Bolest kao govor duše” dr. Dalke kaže: “izvješća o oboljelima od raka, koji u naponu snage, na vrhuncu svoje karijere i odgovornosti, podmuklom bolešću bivaju neočekivano otrgnuti od života, čine se dijametralno proturječnim.
Ali ako obratimo pažnju na životne priče skrivene u pozadini, uočava se da takve jezične sintagme reflektiraju zapanjujuće sljepilo za teme skrivene u podsvijesti. Podrobnijim promatranjem otkriva se da događaj nije nastao iznenada i bez signala upozorenja. Upravo nedostatak svih tjelesnih reakcija i simptoma znak je “normopatije” (osoba se isključivo drži normi).
Naglašavanje velike odgovornosti razotkriva da su pogođene osobe bez pogovora izvršavale svoje obveze. Odgovornost, međutim, znači sposobnost da se odgovori na potrebe života. Potencijalnim pacijentima pogođenim rakom nedostaje upravo ta sposobnost. Budući da jedva mogu postaviti granice i da teško kažu ‘ne’, lako se opterete obvezama.
S druge strane, rado ih uzimaju na sebe da bi svom životu, u nedostatku unutarnjeg, pridali vanjski smisao. Navedena djela i uspjesi samo su dobra maska. U pozadini bujaju osjećaji besmisla i depresije”.
Osoba koja ima rak u mnogim područjima je uzorna. Ona je dobra i nikad agresivna, mirna i strpljiva, uravnotežena i simpatična jer nikako nije egoistična, već je nesebična i uvijek spremna pomoći. Zvuči savršeno! Ipak, negdje nešto nedostaje. Gdje je ona i koje su njene potrebe? Pitanje je koje ga sebi ne postavlja. Ako ga i postavi, odgovori kao da su se oglušili jer je godinama u obrascu „što drugima treba“.
Kad govorimo o raku dojke, ovdje neću pisati o statističkim brojkama, niti ću pisati o ranim i preventivnim pregledima, nego ću pisati o uzrocima kojima se valja pozabaviti. I kojima se ne daje na važnosti.
Ženske grudi su od središnjeg značaja, kako po svojoj funkciji tako i po građi. U medicinskoj terminologiji nazivaju se mama (lat:mamma) i simboliziraju majčinstvo i sposobnost hranjenja. Ako se meko žljezdano tkivo “mamma “, mjesto prirodne zaštićenosti i zadovoljstva, stvrdne i postane zloćudno, u pitanju su teme majčinstva, zadovoljstva i veze i one predstavljaju osnovu drame.
“To” pogađa ženu na najosjetljivijem mjestu, u blizini srca. Ono što se događa na emocionalnom planu je duboka povrijeđenost i bol praćena ljutnjom koju ona isključivo drži za sebe i ne želi ju priznati. Faza sloma sistema imuniteta, a time i pravog izbijanja bolesti kod raka dojke, kreće kad se dotakne jad i očaj.
Koji se, opet, ne priznaje.
U svoj njegovoj težini. Kad ne priznajemo sebi ono što osjećamo, nego guramo u stranu i potiskujemo, taj emocionalni naboj se otjelotvoruje u rak. Jer, ono što potiskujemo, ne može nestati, to je dio nas, koji ima svoju svrhu i energiju. Samo je potrebno biti iskren s tim. I djelovati u tom pravcu. U protivnom, taj dio počne razarati samu sebe. Drugim riječima, sve je važnije od mene same. Tako se rak počne i ponašati.
Vratit ću se malo na rečenicu na početku ovog teksta u kojem Ridiger kaže: “Odgovornost, međutim, znači sposobnost da se odgovori na potrebe života”.
POTREBE!! Čujte ovo drage moje.
Ja bih još nadodala POTREBE VLASTITOG ŽIVOTA.
Zauzeti se za sebe. Jasno postaviti granice. Izjasniti se. Reći “NE” kad osjećaš da je “NE”! Pokazati borbenost za sve ono što narušava tvoju ravnotežu. Biti slobodno ljuta jer ćeš s ljutnjom pokrenuti ono što želiš da ne stoji u mjestu.
Nerazjašnjeno.
Priznati sebi da neke stvari i situacije nisu dobre za tebe. I za sve to imaš divne signale iz svog tijela, na vrijeme, ali kad je jači obrazac nesebične suzdržanosti koja se katkad pogrešno shvaća i kao razumijevanje koji prije predstavlja strah da se uzvrati udarac i iznese optužba, da se bori za vlastite interese. Da bi se jedan ovakav obrazac raskinuo i transformirao, često je potreban psihoterapijski manevar. Koji je i ključan u sagledavanju, osvještavanju i uklanjanju ovakvog “programa življenja”.
Svaka neiskazana ljutnja koja je borbenost na djelu, potiskuje se u agresiju prema sebi. U sam razarajući rak.
Rak je, zapravo, znak da osoba ne ide, da ne ide putem vlastitog razvoja. Da do rođenja njene istinske prirode nije došlo.
Nije poanta da se uradi ono što je “ispravno”, “dobro” ili što se “očekuje” ili što okolina nalaže nego da se pronađe ono što je samostalno, individualno. Svaki put razvoja je drugačiji ali mu je cilj isti. A on je dolazak u vlastiti centar i esenciju..
Zato bolest neka bude prilika za osobnu transformaciju svega onoga što je i dovelo do bolesti i uradimo sljedeće preventivne pothvate:
Pregledajmo svoj način življenja, živim li sebe ili nam se život određuje izvana, pogledajmo svoje odnose tj. imam li odvažnosti provesti u djelo svoju namjeru ili „zbog mira“ pristajem na loše kompromise, pregledajmo svoje emocije tj. dozvoljavam li sebi ispoljavanje ljutnje ili sve izglađujem u sebi, pregledajmo svoju živahnost tj. dajem li joj prostor ili nam je prilagođavanje drugima na prvom mjestu, pregledajmo pojam davanja, je li se davanje drugima izjednačilo sa iscrpljivanjem i zanemarivanjem sebe, jesam li kao žena pronašla svoj put i napredujem li na tom putu?
Ovo su važni samopregledi.
Prema tome,
Osluškuj sebe, slušaj sebe, poslušaj sebe.