Međutim, današnja je Bosna i Hercegovina, htjeli to neki priznati sebi ili ne, plod Referenduma od 1. ožujka 1991. godine. Dakle, taj je dan njezine neovisnosti, a Deytonskim mirovnim sporazumom je prekinut rat i uspostavljen njezin teritorijalni ustroj.
Piše: Ilija Šagolj/Iskorak.ba
Bez obzira je li na Referendumu o nezavisnosti BiH preglasan srpski narod, što tvrdi rukovodstvo Republike Srpske, o tome ne postoji nikakav službeni pravni akt mjerodavnog Ustavnog suda koji osporava Dan nezavisnosti BiH. Uostalom, prema mojim saznanjima, nikad pred Ustavnim sudom BiH nije ni pokrenuto to pitanje.
Unatoč tome, Dan neovisnosti BiH se ne obilježava u Republici Srpskoj i neki tamošnji političari taj dan označavaju početkom rata u BiH. Netočno. Rat u BiH je počeo mnogo prije toga. Prisjetimo li se samo najezde srpsko-crnogorskih rezervista udruženih s pripadnicima bivše JNA kroz Hercegovinu i progon nesrpskog stanovništva iz istočnog dijela te regije, spaljivanje sela Ravnog, nasilno izuzimanje općinske vojne kartoteke u bh općinama i naoružana teritorijalne obrane, teroriziranja po Mostaru i okolini te njihovih tenkova kroz Polog, formiranje srpskih SAO -SRPSKIH AUTONOMNIH OBLASTI, onda će nam biti sasvim jasno da je rat unaprijed bio dobro isplaniran, s ciljem da se i BiH pripoji ostatcima bivše Jugoslavije. Kao odgovor na srpsku organizaciju i njihovo teroriziranje hrvatsko je rukovodstvo osnovalo Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu za suprostavljanje agresiji, a bošnjačko se vodstvo organiziralo kroz patriotsku ligu. Dakle, 1. ožujka 1991. godine za priznavanje Dana neovisnosti BiH, rat je već trajao u pojedinim dijelovima BiH, a za JNA i srpske rezerviste njezina su rubna područja bila strateški vojni poligon za napad na Republiku Hrvatsku.
Mi, dakle, danas imamo Daytonsku BiH koja je ugrožena iznutra. Ustvari, državno-pravni ustroj BiH po mišljenju pravnih eksperata je svojevrsni unikat koji koči njezin društveni razvitak. Mladen Ivanić, predsjedavajući je Predsjeddništva BiH, dakle, na čelu je države čiju neovisnost ne priznaje. To znači da ne prizna povijesnu jčinjenicu da je 1. ožujka BiH stekla neovisnost i razdružila se s ostatcima bivše Jugoslavije. Kakvog apsurda? Ako Ivanić ne prizna Dan neovisnosti BiH zašto je onda prihvatio dužnost člana Predsjedništva BiH – kolektivnog šefa države.
Ivanić je ovih dana u velikoj nervozi. Iznervirala ga je, što je smiješno, i čestitka Nermina Nikšića koju mu je uputio u povodu Dana neovisnosti BiH. Ivanićev komentar na Nikšićevu čestitku je bio da je to uvreda ne samo za njega nego za čitav narod Republike Srpske. Tom je logikom i sam Ivanić uvreda za narod Republike Srpske jer se stavio na čelo države čiju neovisnost ne prizna i čija je neovisnost uvreda za srpski narod u RS. Pridodaju li se tome i novonastali problemi vezani za predaju aplikacije Haagu o reviziji presude po tužbi Srbije i Crne Gore i pitanje legalnost agenta Softića za njezino zastupanje o čemu se traži izjašnjenje članova Predsjedništva BiH, a koji, sudeći po novonastalim problemima po tom pitanju vjerojatno neće biti koncenzusa, samo ukazuje na činjenicu da se nesporazumi neće rješiti nego, vjerojatno, još više usložiti.
BiH je ugrožena iznutra. Ugrožavaju je njezini lideri. Devastirali su je kroz kriminalnu privatizaciju, zloupotrebom tranzicije, odvraćanjem od povratka u ratu izbjeglih i prognanih i raseljenih osoba, stvaranjem jem geto naselja, segregacijom i drugim destruktivnim radnjama kroz institucije sustava.
Uglavnom, svjedoci smo činjenice da je za četvrt stoljeća od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma stanje u BiH u svim segmentima društvenog života u zastoju i ne nazire se boljitak. Blokade se događaju u svim sferama društvenog života. Državnim su ustrojem svi nezadovoljni, a u pokušaju bilo kakvog političkog dogovora po tom pitanju stanje se još više zakomplicira i u većini slučajeva proizvede dalekosežne posljedice. Kao što sam nedavno pisao, u tom konfuzno-besperpektivnom stanju radno-sposobni s obiteljima traže najbliži granični prijelaz tražeći spas u drugim zemljama. Nastavi li se ovaj trend iseljavanja, uz nemoćne, socijalno ugrožene i umirovljene ostat će samo uposlenici koji su u profitabilne tvrtke, državne i druge institucije došli po stranačko-rodbinskoj vezi. To i jesu vjerni glasači aktualnih političkih lidera koji im na izborima daju legalitet i legitimitet.