I onda je Zuckerberg zajebao stvar. Rasprave o balunu iz butiga prebacio u virtualni svijet.
Idiot. I od tako fine igre napravio najgore političke rasprave. A nekad je to bila poezija od razgovora.
Piše: Emil Karamatić
Kad bi se na Čaerima u Višićima sastali hercegovački zonaši NK Višići i NK GOŠK iz Gabele, u mom malom mjestu bi zavladalo opsadno stanje.
Publika je samo vikala kako sudiju treba baciti u kanal.
I đe đavo, pored nogometa, mi djeca smo čekali samo da vidimo kako taj nogometni neprijatelj let u zgovnivljivi farmin kanal.
Nijedna utakmica nije završila u miru.
Bilo je tu slomljeni noga, ruka, glava i pokoje rebro. Najmirnije je bilo ako bi Gabeljani preko kukuruzišta uspjeli pobjeći. Dočepati se Neretve i čamcima do Gabele.
Reprizu smo gledali u Gabeli.
Razlika je što su Višićani bježeći morali preplivati Neretvu. Bilo je sigurnije nego trčati do Ajfelovog mosta na Tersani. A čamci često nisu bili pripravni. Gabeljani su ih tokom utakmice sabotirali.
Iako iz ovih redaka možete prepoznati nasilje, niko normalan ga ne bi tako nazvao.
Bila bi to čista nogometna poezija koja bi se nastavila prepičavati danima poslije u Aganovoj brijačnici.
Glavni akteri tih priča uglavnom su bili u zavojima ili gipsu. Poezija, šta da vam kažem.