Nekadašnja sutkinja, a danas odvjetnica, Mostarka Nada Dalpagić, u intervjuu za magazin Fenix govori o svojoj karijeri, ali i predmetu gdje je presudila do sada najveću zatvorsku kaznu počinitelju, ali i potvrđuje da se nalazi na Forbesovoj listi najutjecajnijih žena u BiH.
Prenosim intervju magazina Fenix:
Vijest da je nedavno predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara odbio dati pomilovanje za 10 osuđenika u BiH, među kojima je i Muamer Topalović, trostruki ubojica iz Konjica, podsjetila je na stravično ubojstvo uoči polnoćke 2002. godine, kad je ubio tri člana hrvatske obitelji Anđelić u konjičkom selu Kostajnici.
Ovaj su slučaj pomno pratili i hrvatski iseljenici koji su prognani iz Konjica, a sada uglavnom žive u Njemačkoj.
Topalović je osuđen u ožujku 2003. godine na kaznu zatvora od 35 godina. Presudu mu je izrekla Nada Dalipagić, koja je nakon 23 godine u ulozi sutkinje nedavno krenula u odvjetničke vode. Ujedno je to i najveća kazna izrečena u BiH.
– Točno je da sam, kao član Vijeća Županijskog suda u Mostaru, sudjelovala u kaznenom postupku koji se vodio 2003. godine protiv tada optuženog Muamera Topalovića. Taj će proces ostati zapisan u analima pravosuđa jer su na izuzetno okrutan, besmislen i užasan način, u malom selu Kostajnica kod Konjica, ubijeni članovi obitelji Anđelić, mirni i čestiti ljudi koji su se spremali da u obiteljskom okruženju, dostojanstveno i mirno, proslave najljepši kršćanski blagdan Božić. Dobio je kaznu zatvora od 35 godina – govori Nada Dalipagić.
FM: Možete li napraviti paralelu između sudstva i odvjetništva, imajući u vidu da ste 23 godine bili sudac, a potom otišli u odvjetništvo?
Oba posla, i posao suca i odvjetnika su izuzetno zahtjevni, odgovorni i stresni. Stara je istina da bez dobrog sudstva nema dobrog odvjetništva, a bez dobrog odvjetništva, nema valjanog sudstva. Suci, tužitelji i odvjetnici moraju imati isti zadatak – doprinositi unaprjeđenju vladavine prava, i neizostavno i dosljedno poštivati proceduru propisanih Kaznenim zakonom.
Posebno želim naglasiti da je odvjetništvo zahtjevan posao jer odvjetnik mora izuzetno dobro poznavati propise, neprekidno se educirati, a pored toga mora imati izraženu želju da pomogne, mora voljeti ljude, imati dobru komunikaciju, s obzirom da odvjetnik živi sa sudbinama svojih klijenata i za svakoga tko mu ukaže povjerenje, mora učiniti sve što je u skladu sa zakonom.
FM: I Vaše su kćeri krenule vašim putem. Poznato je da se bave pravosuđem. Raduje li vas to?
– Da, to me čini posebno sretnom jer u našem zajedničkom uredu radimo mlađa kćer i ja, a starija kćer je sutkinja. Nikada nisam nametala svoj stav pri odabiru njihovog zanimanja, ali me veseli činjenica da radimo isti posao, što naš život čini još sadržajnijim i zanimljivijim, uz činjenicu da izuzetno uvažavam njihove stavove jer su isti određeni, hrabri i argumentirani.
FM: Bili ste braniteljica, među ostalim, i najvećih imena iz političkog, počevši od Dragana Čovića, ali i imena iz gospodarskog života. Koliko to može biti stresno, i jeste li ikada požalili što ste prešli u odvjetnički posao?
– Svaki kazneni proces je izuzetno stresan, a ako uspijete u procesu, imate apsolutnu satisfakciju. Vi se zapravo u odvjetništvu uvijek preispitujete na način da li ste mogli još bolje, da li ste za klijenta učinili sve što je bilo moguće u skladu sa zakonom. Nikada nisam požalila što sam otišla u odvjetništvo jer je to posao koji strasno volim i koji me ispunjava u cijelosti. Odgovoran je i stresan, ali i daje mogućnost kreativnosti i apsolutnog zadovoljstva nakon dobro obavljenog posla.
FM: Našli ste se na Forbesovoj listi najutjecajnijih žena u BiH, uvršteni ste u prvu Hrvatsku enciklopediju u BiH, dobitnica ste najznačajnijih nagrada, priznanja, odličja, kao i dobitnica Hercegovke godine. Koliko vam znače nagrade i priznanja?
– Svaka nagrada čovjeku čini zadovoljstvo iz razloga što vidite da je Vaš trud prepoznat, da se cijeni ono što radite. Radujem se i tuđim nagradama jer u suštini volim da se istakne i nagradi ono što je dobro i što život čini ljepšim i ugodnijim.
FM: Niti u jednom dijelu svog života niste napuštali svoju Hercegovinu i Mostar, pa ni za vrijeme Domovinskog rata. Što bi poručili mladim ljudima koji se premišljaju – ostati ili otići?
– Točno je da smo i moj suprug Saša i ja izuzetno vezani za naš grad i Hercegovinu. Obišli smo dobar dio svijeta, ali ove ljepote kao što je to Hercegovina nigdje nismo vidjeli – te svijetlosti, dobronamjernosti i čestitosti ljudi, humanosti i ljudske povezanosti. Nikada nismo napuštali naš grad.
Zato me izuzetno žalosti odlazak mladih ljudi iz BiH i mislim da nadležne institucije premalo čine da mlade, uspješne ljude, zadrže na našim prostorima. Velika većina ljudi koji odlaze van postaju uspješni ljudi, grade svoje karijere i stvaraju obitelji i gotovo nikad se ne vraćaju, a to je po mom mišljenju grijeh, ne samo prema tim ljudima, nego i prema našoj zemlji.
U tom pravcu, moraju se donijeti programi pomoći i zapošljavanja za mlade ljude koji bi svojim radom mogli dostojanstveno živjeti u svojoj zemlji.
(Izvor: Fenix magazin)