Piše: Augustin Palokaj/Jutarnji list
Uvijek je međunarodna zajednica govorila kako se ta opcija mora isključiti, da bi ona dovela više štete nego koristi te da bi otvorila Pandorinu kutiju i mogućnost prekrajanja granica i drugih država nastalih na području bivše Jugoslavije. No sada je protivljenje manje, a i Priština prvi put, preko predsjednika Republike Hashima Thaçija, pokazuje spremnost za takvu ideju.
Naravno, kosovski predsjednik ne govori o podjeli, kaže da se on zapravo protivi toj opciji, ali spominje “korekciju granica”. To je samo druga riječ za podjelu ili za razmjenu teritorija. Ne zna se je li ovo taktika Kosova za predlaganje razmjene teritorija sa Srbijom, pri čemu bi nekoliko općina sa sjevera Kosova pripale Srbiji, a Kosovu bi se priključili dijelovi Preševske doline iz Južne Srbije u kojima pretežno žive Albanci.
Takva opcija se spominje kao moguća jer bi svaka strana mogla reći da je nešto dobila, ili da nije sve izgubila.
Dok Kosovo inzistira da će konačno rješenje morati biti priznanje Kosova kao države, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da to ne bi bio kompromis. On govori kako “Albanci žele dobiti sve”, ali da bi, prema njegovim riječima, kompromisno rješenje trebalo biti ono koje će biti podjednako nepovoljno i za jednu i za drugu stranu, gdje će obje strane ponešto izgubiti.
Kosovo strahuje da bi formalna podjela ili teritorijalna autonomija za Srbe na sjeveru Kosova značila stvaranje neke vrste “Republike Srpske”.
Predsjednik kosovske vlade Ramush Haradinaj prijašnje najave o podjeli nazivao je “pripremom uvoda u nove sukobe”, a i međunarodna zajednica, barem onaj dio koji je bio uključen godinama u proces rješavanja statusa Kosova, apsolutno je bio protiv. Takvo bi rješenje u neugodnu poziciju dovelo i kosovske Srbe čija većina ne živi na sjeveru Kosova već drugdje, a i gotovo svi vjerski objekti od posebnog značaja su u ostatku Kosova, a ne na sjeveru, od Pećke patrijaršije, manastira Visoki Dečani do samostana Gračanica. Razmjena teritorija ili podjela, ili “korekcija granica” prouzročila bi i mogući premještaj stanovništva prema etničkom ključu.
O tome bi trebali razmisliti dobro oni koji su sada u ulozi posrednika u dijalogu između Kosova i Srbije jer će posljedice u slučaju lošeg rješenja biti velike. Ali EU nema kapacitet ni shvatiti težinu ovog problema, a kamoli ga riješiti. Visoka predstavnica Federica Mogherini i njezin tim pokazali su se nedoraslim ovom teškom problemu pa je za očekivati da će se sada u to umiješati i Rusija i Turska. SAD pokazuje sve manje interesa iako i dalje ima najveći utjecaj, pogotovo među kosovskim Albancima.
Problem u pristupu EU je taj što on namjerno ostavlja otvorenu mogućnost različitih i često suprotnih interpretacija svojih poruka. EU nije nikad objasnio što znači “statusno neutralan pristup Kosovu”. Zato EU ne može javno niti priznati da traži od Srbije da prizna Kosovo kao uvjet za članstvo u EU iako je jasno da se traži neka vrsta priznanja. No EU formalno to ne može reći ne zbog Srbije nego zbog svojih država članica te se nastavlja kriti iza fraze “sveobuhvatna normalizacija odnosa putem pravno obvezujućeg dokumenta”, a privatno diplomati govore da to znači svojevrsno međusobno priznanje dviju država.
Kosovo se nada da će eventualnim sporazumom sa Srbijom otvoriti i vrata članstva u UN-u, a to bi moglo onda promijeniti i stav nekih članica Europske unije koje odbijaju priznati neovisnost i otvoriti put i za Kosovo u procesu proširenja EU. Zato je Europska unija i u svojoj strategiji za nastavak proširenja prema Balkanu označilo kao ključnim za cijelu regiju upravo punu normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova.
No Kosovo može uletjeti u zamku jer Beograd i u slučaju sporazuma s Prištinom, može reći da oni nemaju utjecaj na Moskvu i Peking koji bi i dalje sprječavali članstvo Kosova u UN-u ili na Madrid koji bi to učinio u EU. A perspektiva članstva u EU i za Srbiju i za Kosovo je na dalekom štapu i ne čini se realnim u sljedećih deset godina za Srbiju ili 15 godina za Kosovo.
Bez obzira na retoriku predsjednika Srbije Vučića i Kosova Thaçija koja se čini kao priprema javnosti za “teške odluke” oko Kosova, i dalje u javnosti postoji veća zbunjenost nego jasnoća o tome kako bi to konačno rješenje trebalo izgledati. Postoji opasnost da se umjesto rješenja uđe u novi status quo i nove probleme, ne samo u odnosima Beograda i Prištine nego i šire regije. Jer bi opcija razmjene teritorija ohrabrila i druge u regiji da traže isti scenarij, pogotovo Srbe u BiH i Crnoj Gori te Albance u Makedoniji.