Sud Bosne i Hercegovine je Muamera Jašarevića i Seada Velagića osudio na ukupno dvije i pol godine zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u Livnu, dok je Zdenko Andabak oslobođen.
Jašarević je osuđen na godinu i šest mjeseci za nečovječno postupanje prema dva zatvorenika i mučenje jednog, kao izvršitelj i suizvršitelj, dok je Velagić kao suizvršitelj osuđen na godinu dana zatvora zbog nečovječnog postupanja prema dva zatvorenika u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić.
No, Jašarević je prvostupanjskom presudom, kako navodi u svom pismu, zaprepašten te najavljuje da će se “boriti do zadnje”. Međutim on piše i o pritiscima koje je doživljavao tijekom cijelog postupka.
Njegovo pismo Republika prenosi u cijelosti:
Poštovani, ja sam Muamir Jašarević, veteran specijalne jedinice policije „Alfe“,HRVI, dragovoljac Domovinskog rata od 05.08.1990.godine i bojnik HVO.
Ovim pismom se obraćam Vama, da iznesem u javnost, sve ono što sam kao hrvatski branitelj doživio zajedno sa svojom obitelji, dok vodim još jednu bitku za istinu, pred sudom BiH.
2015.godine sam optužen od tužiteljstva BiH, da sam u svojstvu zamjenika zapovjednika 2.bojne V.P. HVO Livno, zajedno sa Zdenkom Andabakom i Seadom Velagić, počinio ratni zločin protiv čovječnosti u Udruženom zločinačkom pothvatu, iz čl.172 KZ BiH,na širem području općine Livno, tijekom 1992.godine. Ovaj predmet od samog početka prate kontraverze, kao i dodavanje mene na ovu optužnicu, jer je protiv mene postojao predmet u tužiteljstvu HB Županije, osumnjičen da sam počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Zbog nedostatka dokaza, glavna tužiteljica HB Županije Snježana Kukrić, taj predmet šalje u tužiteljstvo BiH i isti se spaja u ovaj prethodni.
Dana 17.02.2015.godine u ranim jutarnjim satima, lišen sam slobode od istražitelja SIPA-e, Novaka Mijovića i Grge Hrgote, na način da su po ulasku u obiteljsku kuću, bez pitanja upali u sobu maloljetnog sina, kojim su činom djetetetu pruzročili jak stres, te je morao potražiti liječničku pomoć.
Po dolasku u zgradu tužiteljstva BiH, predat sam postupajućem tužitelju Lejli Konjić, koja mi je priopćila zbog čega sam doveden i da mi pruža zadnju šansu. Pošto nisam razumio šta to znači, upitao sam je „zbog čega zadnju šansu“.
Ista mi je odgovorila: “zadnju šansu da propjevaš“.
Pošto ja dobro nikad nisam pjevao, rekao sam joj da ne znam o čemu priča. Lejla Konjić je tražila pritvor za mene, uz obrazloženje da sam državljanin RH, da imam prebivalište u Zagrebu, da mi kćer studira u Zagrebu, da me vežu rodbinske veze sa RH i da sam se liječio u bolnicama RH dok je ona provodila istragu, što mi je bilo začuđujuće, jer tko god me poznaje, zna da sam radio u sudskoj policiji USŽ, na mjestu zamjenika zapovjednika i da nikad me nitko nije tražio, po bilo kom pitanju.
Tako sam završio u pritvoru bez ikakvog razloga 9 mjeseci.
U međuvremenu, dok sam ja bio u pritvoru, tužiteljica Lejla Konjić pomoću svoje suradnice Nine Mujezinović, u više navrata uznemirava moju obitelj, kao da nije dovoljno što su hranitelja obitelji pritvorili.
Što je interesantnije, služila se i podvalama mojih radnih kolega iz Odjela sudske policije USŽ Senada Ćatića, Zlatka Fajkovića i Silvija Čelana, koji su putem istražitelja Adija Šeće plasirali laži o meni, a sve da me što duže drže u pritvoru.
Da bi se branio sa slobode, morao sam založiti obiteljsku kuću pod hipoteku jer su mi odredili pritvor do tri godine. Braneći se sa slobode, u jesen 2016. godine pred kuću mi dolazi lokalna policija i obavještava me da se javim FMUP, radi davanja izjave. Odlaskom u zgradu FMUP u traženo vrijeme izjavu od mene uzima istražitelj Rusmir Abdulov i kolega mu Hadžić.
Uzimanje moje izjave u svojstvu svjedoka, na sve je više sličilo nego na to. Između svega ostalog, prijetili su mi, ako ne svjedočim protiv generala Ante Gotovine i Zlatana Mije Jelića, da će mi natovariti još jedan UZP, zašto ih štitim više nego svog oca itd.
Na isto sam im odgovorio da su to časni ljudi i da nemam što reći. To nedolično, neprofesionalno i nekorektno ispitivanje trajalo je četiri sata, a kako sam rastrešen bio poslije tog najbolje zna moja supruga. Sve ove godine sam podnosio pritvor, pritiske i prijetnje s mislima da će i meni jednom svanuti, odnosno da će istina doći na vidjelo. Ta istina je, da sam samo jedan istinski branitelj, HRVI, dragovoljac domovinskog rata, pohvaljivan više puta, nositelj zlatne značke VP-a i nikakav ratni zločinac.
Dana 14.06.2017.godine prvostupanjskom presudom suda BiH, ja se proglašavam krivim po tri točke Zločina protiv civilnog stanovništva, čl.142 KZ SFRJ. Sud je prihvatio vjeru trojici oštećenih, iako su izjavili da me nisu poznavali, već da su čuli naknadno da sam ja to bio. Moje dokaze, da uopće nisam bio ni blizu općine Livno, sud nije prihvatio.
Ova odluka suda me je zaprepastila, jer nakon dokazivanja da nije bilo UZP i zapovjedne odgovornosti, a što se odnosilo na 17 točaka, ova odluka sliči na politikansku. Ne mogu se pomiriti s oznakom ratnog zločinca jer uistinu to nisam i ne želim biti. Borit ću se do zadnjeg, jer želim da istina pobijedi. Znam i svjestan sam, da ću poslije ovog prozivanja imati problema, ali ja se ne bojim istine, istina je moj adut u borbi”, zaključuje Jašarević.
(Republikainfo.com/T.H.)