U rujnu prošle godinei nakon 27 godina službe, mostarski biskup Ratko Perić predao je pastirski štap novom biskupu Petru Paliću. No, biskup Perić nije novoustoličenom biskupu predao samo pastirski štap –novoustoličenibiskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanski naslijedio je i teška bremena koje je bivši mostarski biskup nosio godinama.
Biskup Petar Palić, čini se, već vrlo dobro poznaje biskupiju koja mu je dodijeljena na dužnost, ali i probleme s kojima se suočavaju ne samo svećenici u BiH, nego i cjelokupan vjernički puk.
No, on dobro poznaje i političku situaciju zemlje u koju je došao te kaže: “Dijalog mora počivati na spremnosti čuti drugoga i poštovati njegove stavove, ali i bez straha iznijeti i vlastite stavove. Svi smo mi na ovim prostorima svjesni da mora proći i određeno vrijeme „nutarnjega čišćenja“ od svih zlih osjećaja, kako bismo mogli zajednički gledati prema boljoj budućnosti”.
Razgovarala: V.S.Hercweg/Dnevni list
U rujnu prošle godine ustoličeni ste za biskupa mostarsko-duvanjskog i upravitelja trebinjsko-mrkanskog te već možemo govoriti o Vašim dojmovima o Biskupiji, vjernicima, vjerskom životu – po čemu se Hercegovina razlikuje od ostalih mjesta gdje ste bili na službama?
-Svaka služba i svaka biskupija ima svoje izazove, svoje probleme i svoje radosti. Dojmovi su, unatoč svim izazovima i problemima kojih ima, pozitivni. Drago mi je da vjernici u našim biskupijama još uvijek nastoje živjeti svoju vjeru jačajući je slavljem Svetih misa i drugih sakramenata, ali i pokazujući to konkretnim djelima ljubavi. Imamo angažiranih svećenika i redovnika, vjernika u župnim zajednicama, koji pridonose rastu i odgoju u vjeri u svojim župama. Tu su i brojne redovnice koje svojom karizmom, prisutnošću i molitvom obogaćuju život Crkve na ovom prostoru. Za sada, Bogu hvala, još uvijek imamo i duhovnih zvanja. Kako će biti u budućnosti, teško je reći. Imamo, nažalost, i situacija s kojima se kao biskupija i kao dio Katoličke crkve ne možemo hvaliti i kojih u drugim biskupijama nema. Sve u svemu, dovoljno prostora kako se ne bismo uljuljali u vlastite sigurnosti i počeli o sebi misliti da nema mjesta za promjenu. Na bolje, naravno.
Bosna i Hercegovina, kao i mnoge zemlje susjede, bilježe značajno povećanje odlaska mladih, pa i cjelokupnih mladih obitelji u razvijene zemlje u potrazi za zaposlenjem i boljim životom. Kako vi na gledate na ovaj problem, a posebice s obzirom na činjenicu da su Hrvati, kao najmalobrojniji (konstitutivni) narod u Bosni i Hercegovini, još više pogođeni masovnim iseljavanjem?
-Problem jest odlazak mladih, ali nam još jedan problem prolazi „ispod radara“, a to je prirodno kretanje stanovništva. Sve statistike govore da postajemo zemlja u kojoj živi sve više stare populacije i da je odnos između broja rođenih i umrlih, nažalost, daleko na strani broja umrlih. Da bismo proanalizirali sve razloge, bilo bi potrebno više vremena i više prostora. Nepovjerenje u društvene institucije, ekonomska nesigurnost, problemi sa zapošljavanjem, nedovoljno pridavanje pažnje stručnosti pri zapošljavanju neki su odrazloga zašto mladi odlaze, zašto se sve teže odlučuju za brak, a bračni se parovi ne odlučuju za više djece i veće obitelji. A ako želimo i vjernički i kršćanski argumentirati, onda treba reći da smo izgubili smo smisao za žrtvu, odricanje, samodarivanje. Netko je mudriji rekao da zemlja ne pripada onima koji su u njoj pokopani, nego onima koji po njoj hodaju.
Na žalost, Biskupija je opterećena sa dva, još uvijek do kraja neriješena pitanja, tzv. Hercegovačkim ‘slučajem’ i ‘fenomenom’ Međugorja. Kako Vi na to gledate kao mjesni biskup i koje su poruke Katoličke Crkve na oba pitanja?
-Stvari su poprilično jasne i moj je stav oko obje teme poznat. Počnimo s ovom drugom temom. Ovih je dana papa Franjo imenovao mons. Alda Cavallija apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje. Mons. Cavalli će naslijediti pokojnog mons. Hosera i Sveta Stolica nastavlja preko mons. Cavallija pastoralno pratiti situaciju u Međugorju. Kao apostolski vizitator mons. Cavalli ima svoju zadaću, a ja kao dijecezanski biskup u čijoj se biskupiji nalazi Međugorje imam svoju zadaću.
Što se tiče župa na kojima djeluju svećenici otpušteni iz franjevačkog reda i koji su pod crkvenim kaznama, mogu ponoviti ono što sam već više puta rekao, a to je da situacija sukladno normama crkvenoga zakona nije regularna i vjernički zdrava i da mi je osobno žao vjernika u tim župama koji su u neredu, pa nanovo moraju primati sakramente za koje su mislili da su ih već primili. Rješenje problema danas nije samo u rukama biskupa, nego i kod svih drugih kojih se tiče ovaj slučaj. U svakom slučaju, tužna i žalosna situacija za naš puk, koji se voli hvaliti svojom pripadnošću Katoličkoj crkvi.
U govoru na svom ustoličenju kazali ste i: “Želim sanjati o BiH kao zemlji mira, ujedinjenja, poštovanja i razumijevanja, bez prijetnji, ucjena i vladavine jačega”. S obzirom na aktualnu političku krizu u BiH, jeste li razočarani?
-Kršćanin je uvijek čovjek nade, pa u tom smislu životom razočaran nisam, ali u postojećem sustavu i uređenju uočavam velike nedostatke. S tim u vezi, trenutna politička previranja su pokazatelj da Daytonski sporazum jest zaustavio rat, ali je istovremeno paralizirao normalni razvoj zemlje, pa u tom smislu i međuljudskih odnosa i nije doveo do normalnog funkcioniranja društva. Drugo, zdravi temelji jednog društva nikako ne mogu počivati na umanjivanju i nijekanju prava drugih.
Međutim, rekli ste i da ste “svjesni poteškoća i kušnji koje će doći”. Jesu li one već pred Vama, koje su, i kako se s istima suočavate?
-Moje poteškoće i kušnje su poteškoće i kušnje svih onih koji su povjereni mojem poslanju i s kojima živim. U kontaktu s ljudima osluškujem njihove poteškoće i kušnje. Bojim se da bi i za nabrajanje poteškoća i kušnji trebalo malo više slova i papira. Što se mene i službe osobno tiče, poteškoće i kušnje vidim u ostvarivanju osnovnih prava svećenika, bilo da se radi o dijecezanskim ili redovničkim, da budu jednakopravni članovi ovoga društva. Nedavno se u jednom razgovoru moj sugovornik iz jedne europske države čudio činjenici da za većinu svećenika u našoj zemlji nije riješeno zdravstveno osiguranje, a da ne govorimo o mirovinskom i drugim pravima. Kako ne nazvati poteškoćom i kušnjom nesigurnost sustava, koji jasno ne definira i ne štiti prava radnika?
Zar nije poteškoća i kušnja kad sustav ne prepoznaje zahtjeve roditelja u odgoju i obrazovanju njihove djece i ne olakšava, nego otežava, cjelokupni proces i samu obiteljsku situaciju? Nećemo dalje, a mogli bismo. Na svima je nama truditi se kako bismo sebe, a zatim i društvo u kojemu živimo mijenjali na bolje.
S obzirom da ste biskup u multietničkoj sredini, kakva je Vaša suradnja s čelnicima drugih religija u Mostaru, prvenstveno Islamskoj zajednici i Pravoslavnoj crkvi?
-Suradnja s gosp. Muftijom Dedovićem i vladikom Dimitrijem je dobra. Nastojimo, koliko nam vrijeme i obveze dopuste, na prigodnim susretima razmijeniti iskustva i vidjeti što bismo mi, kao predstavnici vjerskih zajednica, mogli učiniti za boljitak i unaprjeđenje međusobnih odnosa vjernika, koje predstavljamo. Po svojem pozivu i poslanju, trudimo se biti korektiv društva i pozivati na poštivanje drugoga, kao temeljni preduvjet zajedničkog života.
I sami ste podrijetlom iz višenacionalne sredine – koliko međureligijski dijalog može doprinijeti boljem razumijevanju, pomirenju i suživotu naroda na ovim prostorima?
–Ništa što se nameće ne može biti dobro i plodonosno. Svaki dijalog, pa tako i međureligijski, mora biti plod nutarnjeg opredjeljenja i nutarnjih stavova, a ne diktiran od nekoga. Dijalog mora počivati na spremnosti čuti drugoga i poštovati njegove stavove, ali i bez straha iznijeti i vlastite stavove. Svi smo mi na ovim prostorima svjesni da mora proći i određeno vrijeme „nutarnjega čišćenja“ od svih zlih osjećaja, kako bismo mogli zajednički gledati prema boljoj budućnosti.
Pojedina istraživanja (posljednje Pew Researcha) pokazalo je da je, primjerice u SAD-u, sve manje vjernika. Primjerice, čak 78 posto odraslih Amerikanaca 2007. godine deklariralo se kršćanima, a sad ih je 63 posto. Možete li povući paralelu po tom pitanju u Hercegovini, odnosno, BiH?
-Teško je dati konkretan odgovor na ovo pitanje, tim više što nemamo nekih konkretnih istraživanja na ovu temu na našem području. Pad broja kršćana, odnosno katolika kod nas zasigurno je povezan više s ratom, iseljavanjem i negativnim demografskim trendom, nego s nutarnjim životnim uvjerenjem.
Kakvu poruku imate u ovo (pred)blagdansko vrijeme za vjernike svoje Biskupije, ali i za sve žitelje u Hercegovini?
-U ovo predbožićno i božićno vrijeme preplavljeni smo riječima, bilo u čestitkama, bilo u našim propovijedima. Ljudskim riječima pokušavamo izreći otajstvo Riječi, koju je Bog jednom zauvijek izgovorio, utjelovivši se u Isusu iz Nazareta.
Božić je događaj spasenja, koji mi kršćani radosno slavimo. U Betlehemu se, naime, rodio Božji Sin, Isus Krist naš Spasitelj. I upravo ta činjenica uzrok je naše radosti i sigurnosti, jer je naš Bog Emanuel – S nama Bog i prati nas na našem životnom putu. Božić je slavlje istine i spoznaja da Božja ljubav i vjernost prebiva trajno među nama. Božić je poticaj da tu ljubav i vjernost trebamo nositi drugima, svjedočiti Božju živu Riječ.Vašim čitateljima, svima onima koji vjeruju u Isusa Krista, utjelovljenu Božju Riječ, onima koji Boga traže, kao i svim ljudima dobre volje želim sretan Božić – Sveto porođenje Isusovo i Božjim blagoslovom ispunjenu novu 2022. godinu.