Franjo Šarčević (1991.), doktor matematike, kao docent na Prirodno matematičkom fakultetu protjeran je iz Sarajeva. Jednako kao i prigodom ratnih protjerivanja iz gradova i sela širom Bosne i Hercegovine, protjerivanje Franje Šarčevića iz Sarajeva podrazumijevalo je takav niz uvreda i čovjekova nepomirljivog obezljuđivanja s kakvim se ne računa na mogućnost isprike, oprosta ili razjašnjenja.
Piše: Miljenko Jergović/jergovic.com
Također, kao i prigodom ratnih protjerivanja, Šarčeviću se prijetilo smrću, ugrožavana je sigurnost njegove obitelji, boravak u tom gradu činio mu se nemogućim. U magazinu Stav, neformalnom glasilu SDA, financiranom od Erdoganovih vlasti i godinama zabavljenom čišćenjem preostataka uglednijih građana hrvatske ili srpske etničke pripadnosti, kao i nepodobnih Bošnjaka, s teritorija koji smatraju svojim, o portalu Prometej, a ustvari o Šarčeviću i njegovoj supruzi Lejli, pisano je ovako: “Obveza je nadgledati karcinome i raditi sve na sprečavanju njihove metastaze. Posebno one karcinome koji se zovu medijima.” O Šarčeviću sarajevski su mediji pisali kao o hobi matematičaru, kao o ustaši i ustaškom koljaču, koji bi “Bošnjake stjerao u stočarski tor”.
Zagovornici bošnjačkog nacionalizma prijete liberalnom portalu Prometej i njegovom uredniku
Povod kampanji, koja je nesmiljenom žestinom trajala mjesecima, premda je i prethodnih godina Šarčević bio sumnjičen i vrijeđan, ali u mjeri koja je u ovim krajevima prihvatljiva za angažiranog intelektualca, bio je insistiranje njegovo na konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini te na pravu Hrvata na to da imaju utjecaj na izbor trećega člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Listu uvreda na račun Franje Šarčevića, kao i niz imena koja su pod tim uvredama potpisana, koje sam neko vrijeme prikupljao pa odustao, nije ni nužno predočavati. Nije nužno spominjati ni ime lokalnog političara koji je Šarčeviću prijetio smrću, kao ni navoditi reakcije općeg pasivnog odobravanja koje su zatim uslijedile. Sve to može biti važno samo ako netko ima problem s uspoređivanjem mirnodopskog i ratnih protjerivanja.
Istina je, razlika bitna postoji: u ratu su iz naših gradova ljudi u pravilu protjerivani tako što im se ne bi ostavilo vremena da pokupe svoje stvari. Ne bi im se, tako da kažemo, ostavilo vremena za Selidbu, onu i onakvu kakvu opisujem u istoimenoj svojoj knjizi. U jednom trenutku hajke koja je protiv njega vođena – je li to bio trenutak kada je bosanskohercegovački PEN centar odbio reagirati na njegov progon? – Franjo Šarčević na svom je Facebook profilu bio objavio: Gotovo je, mi odlazimo! Nije to rekao baš tim riječima, ali je rekao upravo tako.
Od tog je dana hajka jenjala, utišala se, jer je mirnodopskim hajkačima i njihovim visokim političkim pokroviteljima u interesu da iseljenje bude obavljeno, ali da žrtva ostane uskraćena za puni njegov smisao i sadržaj. Stalo im je do toga da čovjek bude prognan, ali da onoj slijepoj i gluhoj publici, koja čini obamrlu građansku većinu u našim gradovima, to do kraja ne bude jasno. Progoniteljima je stalo do toga da čovjek bude prognan bez očiglednih posljedica po njih same. I tako je Franji Šarčeviću i njegovoj maloj lijepoj obitelji ostavljeno nekoliko mjeseci, skoro i cijela godina, da Franjo nađe posao u svojoj, kako to bošnjački nacionalisti i fašisti vole reći – “rezervnoj domovini”. Postao je docent na Građevinskom fakultetu u Rijeci, i otišao tiho, baš kao da odlazi svojom voljom.
Rođen u Rami, na samom početku naših ratova, u jednoj velikoj, vrlo brojnoj hrvatskoj i katoličkoj obitelji, te u jednom od upečatljivijih naših plemena. U Sarajevu je prošao većinu visokih škola, zavolio je taj grad preko granica opreza, otvoreno i neustrašivo, kao što se otvoreno i neustrašivo ponio i prema vlastitom zavičajnom, kulturno-povijesnom i tradicijskom naslijeđu. Uz matematiku se otpočetka bavio društvenim radom. Podigao je portal Prometej, i na njemu, sa skupinom sumišljenika, uglavnom mladih žena i muškaraca, raznih vjera i nacija, vodio neku svoju autoemancipativnu misiju. Prometej je, uz Polis i banjalučku Buku, bio i ostao jedno od dva-tri mjesta na kojima se stvarala neka drukčija Bosna i Hercegovina, ali i na kojima su autori i urednici stvarajući javnost u svojoj zemlji u velikoj mjeri stvarali i sami sebe.
Bio je to velik i građanski hrabar intelektualni posao, vrijedan svakog poštovanja, koji se od takozvanih opozicijskih i multietničkih sarajevskih medija iz vremena rata razlikovao po jednoj vrlo važnoj stavci. U vrijeme rata i za prvog poslijeratnog desetljeća, stranci su obilato financirali takve projekte. Kada je nestalo financija, njihovi su se tvorci mahom izrodili u bošnjačke nacionaliste pa i fašiste, progonitelje, te je nestalo svih tih multi-kulti slikovnica. Prometej, Polis, Buku, kao, recimo, i zenički Žurnal, ne financiraju veliki zapadni dobrotvori i borci za multietničku Bosnu.
Bijes s kojim su se progonitelji okomili na Franju Šarčevića bio je nesmiljen, ali ne i originalan. Originalno nije bilo ni to što su u njegovom progonu jednako strasno sudjelovali bošnjački nacionalisti iz magazina Stav i iz ostalih bošnjačkih nacionalističkih glasila, kao i tobožnje gradžanlije, te, pasivno ili aktivno, institucije poput PEN centra u Bosni i Hercegovini.
Ali ono što je svaki put u ovakvim hajkama zanimljivo jest da je naciljan netko tko po svemu pripada onoj emancipativnoj, liberalnoj, konviventnoj, na svaki način inkluzivnoj političkoj i kulturnoj struji među Hrvatima, te je od ljudi koji bi takozvanome Drugom, bio on Bošnjak ili Srbin, uvijek dali više nego što bi za sebe sa stola uzeli. Franjo Šarčević od onih je koji će frustraciji i traumi Drugoga uvijek dati popust, imat će prema njoj mnogo veće razumijevanje nego prema frustraciji i traumi nekoga svog. Međutim, u Sarajevu je princip, među bošnjačkim nacionalistima je princip, da se upravo ovakvi istjeruju iz Sarajeva, ili da ih se nastavlja na daljinu progoniti i kada odu. Sve dok jednoga dana ne prestanu spominjati i Bosnu, i Sarajevo. Istodobno u Sarajevu nekim mirnim i tihim životom može čovjek živjeti i kao hadezeovac, i kao onaj tko prezire islam i muslimane, i tko prema njima gaji sav najširi repertoar predrasuda. Istodobno u Sarajevu može živjeti, i poštovan biti, onaj tko je recimo – ustaša.
(To je, recimo, objašnjenje i zašto je Željko Komšić za svoga prvog mandata u Predsjedništvu držao u kancelariji fotografiju Blaža Kraljevića.) Važno je, međutim, protjerati Franju Šarčevića, ili ušutkati onoga jednog velikog hrvatskog i bosanskog pisca koji u Sarajevu živi, a pisac je “sve Bosne”. Ta mržnja bošnjačkih nacionalista prema svim bosanskohercegovačkim Hrvatima i Srbima koji ne gaje distancu, mržnju, prijezir prema muslimanima, islamu, Bošnjacima, jedan je od konstitutivnih elemenata njihova djelovanja. I tu se s hrvatskim nacionalistima oni nalaze kao jin i jang, kao noć i dan, kao crno i bijelo, kao govno i tariguz.
U vrijeme najžešće hajke protiv Franje Šarčevića, kada su se u podršku progoniteljima dizali pojedini sarajevski tobožnji kulturni radnici, pjesnici i intelektualci, koji će nas kasnije, u Zagrebu, častiti svojim nastupima u Lisinskom, u obranu svoga suborca za zdravu i normalnu Bosnu i za višenacionalno Sarajevo dizala se neka dobra i brojna, mlada i multietnička ekipa, većinskih muslimanskih imena i prezimena, spremna da Franju dušom i srcem obrani, i da gine braneći Franjino pravo na dom i svijet. To je, naravno, bilo važno, mnogo važnije od toga što je ono PENdžijsko, oslobođenjovsko, gradžanlijsko Sarajevo bacilo Franju u progonstvo, ono i onakvo, u kakvo se odlazilo i tokom rata, iz Banje Luke, recimo, ili iz Stoca, Mostara.
Čim je iz Sarajeva otišao, Franjo Šarčević je iz Sarajeva i nestao. Progonitelji ga više spomenut neće, jer Franjo nije ni pisac, ni ličnost koja bi se vrzmala po regiji. Ono na što se sad u tom Sarajevu čeka jest da Franjo postane netko iz Rijeke i iz Hrvatske, i da oni izgube svaku obavezu prema činjenici da su ga protjerali.
Slučaj, taj vječiti vražićak koji nas na dragoga Boga spominje, htio je da se otprilike u isto vrijeme u Hrvatskoj nađu i ona dvojica koji su se Franjinim progonstvom aktivno bavili. Erdogan je, čini se, smanjio dotacije. Na plaći su, i na dobrom honoraru, u nekakvom govnjivom manjinskom uredu Andreja Plenkovića danas ta dvojica STAV-ovaca, koji su napisali ono o Franji i karcinomu. Andrej Plenković ih financira onako kako bi nekakav sarajevski bošnjački ured financirao ustaše u Sarajevu, e kad bi se takvi pojavili da od vlasti traže nekakve novce za svoje djelovanje. Nije li zanimljiv taj Plenkovićev i HDZ-ov model brige za prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj?
Franjo Šarčević, koliko god bio povrijeđen činjenicom progonstva, bosanskohercegovački je domoljub, čuvar svoga ramskog zavičaja, i rodoljub hrvatski, kojim i zemlja hrvatska dobiva nešto što je na drugoj strani izgubila. Na onom što je on radio, i što je uzrok njegova progonstva iz Sarajeva, kao i na onom što će on raditi u Rijeci i u Hrvatskoj, neka će buduća pokoljenja stvarati svoje domovine i zavičaje. Na onom što danas u Bosni i Hrvatskoj stvaraju Franjo Šarčević, i ljudi bliski njemu, stasat će neka druga, bolja mladost. Bez takvih, ovo će biti Gaza resort. Hrvatska, koliko i Bosna. Iz Franjinog sam slučaja naučio čemu služi matematika.
U izvornom obliku prenosimo tekst magazina STAV gdje su u tekstu Franjo Šarčević i njegova supruga Lejla okarakterizirani “karcinomom kojeg treba nadgledati i spriječiti metastaze”, autora M.A:
Direktna uvreda svima koji su za građansku BiH
“Prometej” nikad agresivniji u odbrani aparthejda
Bračni par Šarčević, Franjo i Lejla, alfa i omega ovog medija, odlučili su se sakriti iza imena i prezimena Mirka Kovača i tako sve one koji su u strahu od nove agresije i stradanja nazvati “masom i ruljom”, a proteste kojima iskazuju svoju strepnju “događanje”. Iako uglavnom pišu sami za sebe te za grupu prijatelja i poznanika, zabrinjavajuće je da se taj krug ponekad proširi i pokojim simpatizerom iz reda bošnjačkog naroda koji potpuno nesvjesno, zanesen propagandom da su “sve tri strane krive”, postaje zagovornik politike HDZ-a i pljuvač svega onoga što ima veze s državotvornošću
Portal “Prometej”, iako nominalno lijevo-liberalni, prohrvatski je neomarksistički portal čiji skribomani svoju bošnjakofobiju i turkofobiju te, s druge strane, kroatofiliju već odavno ne kriju, ali svoju agresiju nisu direktno ispoljavali sve donedavno. Na dan protesta pred zgradom OHR-a u Sarajevu kojima su građani i predstavnici gotovo svih, barem na papiru, probosanskih političkih stranaka iskazali protivljenje nametanju izmjena Izbornog zakon po volji Dragana Čovića iz “Prometeja” su na društvenim mrežama objavili rečenicu u kojoj su na najbrutalniji način uvrijedili sve one koji su protiv aparthejd politike stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora.
“Povodom današnjeg događanja naroda, ističemo da je jedan od naših uzora Mirko Kovač, književnik i intelektualac koji se ustrajno suprotstavljao ‘cvjetanju mase’ i ‘volji rulje’.” Tako je šačica samozvanih intelektualaca zloupotrijebila misao velikog pisca kako bi kroz njegove riječi uvrijedila sve one koji su za građansko uređenje države, mahom Bošnjake, većinski narod koji svjedoči procesu buduće getoizacije i palestinizacije.
Bračni par Šarčević, Franjo i Lejla, alfa i omega ovog medija, odlučili su se sakriti iza imena i prezimena Mirka Kovača i tako sve one koji su u strahu od nove agresije i stradanja nazvati “masom i ruljom”, a proteste kojima iskazuju svoju strepnju “događanje”. Iako uglavnom pišu sami za sebe te za grupu prijatelja i poznanika, zabrinjavajuće je da se taj krug ponekad proširi i pokojim simpatizerom iz reda bošnjačkog naroda koji potpuno nesvjesno, zanesen propagandom da su “sve tri strane krive”, postaje zagovornik politike HDZ-a i pljuvač svega onoga što ima veze s državotvornošću. Uprkos remisiji, obaveza je nadgledati karcinome i raditi sve na sprečavanju njihove metastaze. Posebno one karcinome koji se zovu medijima.