Piše: prof.dr.sc.Mile Lasić/herzegovina.in
Iz moje pozicije političkog ne-pripadanja nijednoj političkoj opciji, te potrebe za objektivnom prosudbom prijeđenog puta, vjerujem kako se smije zaključiti da se u ratu i poraću iznimno uspješno zatrlo sjećanje na jednu veliku zemlju, kao da je nikad nije ni bilo, kao da nije ni bilo društvenog vlasništva, velikih i moćnih industrijskih pogona, kakve takve ideje o radničkoj participaciji u formu tzv. socijalističkog samoupravljanja, kao da nije bilo elemenata ubrzane industrijalizacije i modernizacije u svim bivšim jugoslavenskim zemljama. Uz sve drugo proteklih četvrt stoljeća je bilo ujedno i četvrt stoljeća deziluzioniranja jednih o drugima, kao i ciljno odnjegovanih neprijateljstava koja su bila potrebna kako bi se posvojilo i u privatno vlasništvo pretvorilo sve ono što je bilo zajedničko vlasništvo, plus bogom dani prirodni resursi, kojima novooformljene besprizorne političke kaste upravljaju kako im se prohtije.
Otuda i jesu, zapravo, potencijalno moguće modernizacije i demokratske tranzicije okončale u despotijama i demokraturama, izobličenim formama vladanja u svim zemljama bivše Jugoslavije. U ovom requiemu za jednu veliku zemlju koja je nestala prije nego što je smogla snage za unutarnje reforme pluralnog tipa, prije nego što je i dosegla svoj zenit, koriste se u nastavku i s razlogom i dijelovi mojih priloga u knjizi „Mukotrpno do političke moderne“ (Status, Mostar, 2010.).
Meštrovićeva povijest dez-iluzioniranja Hrvata o Srbima
U proljeće ove godine sam moje studente na svim godinama Studija politologije upoznavao s vrijednom knjigom Ivana Meštrovića „Uspomene na političke ljude i događaje”, koja se prvi put pojavila 1961., samo godinu prije smrti velikog umjetnika, da bi ju Nakladni zavod Matice hrvatske iz Zagreba 1993. vratio ponovno među čitatelje. Za ovu priču važno je da se radi o sjećanjima jednoga uglednoga Hrvata koji se osjećao „doma“ u cijeloj Jugoslaviji, uključivo i u Srbiji i u Crnoj Gori, u zemljama u kojima se i danas na sve strane mogu vidjeti njegovi spomenici junacima iz njihovih nacionalnih povijesti.
U mojem razumijevanju, Meštrovićeve “Uspomene…“ su iskrena dirljiva povijest gubljenja iluzija jednog Hrvata o Srbima tijekom 20. stoljeća, koje se tiču mnoštva ljudi. Kao da je poslije svih silni čežnji za susretanjem i zajedničkim življenjem kroz povijest, od Iliraca pa nadalje, odmah poslije prvih susreta sve vodilo do međusobnih prijepora i ratova.
U proljeće ove godine sam, dakle, mojim studentima čitao dijelove Meštrovićevih uspomena na političke ljude i događaje, počev od starog kralja Petra i sina mu Aleksandra, preko Frane Supila i Ive Trumbića, preko mnogih važnih likova u životu Prve Jugoslavije do Milovana Đilasa, moćnika Druge Jugoslavije. Ova me je Meštrovićeva knjiga jednostavno natjerala da sa studentima obilježim 100. obljetnicu Krfske deklaracije (1917.) na što je moguće objektivniji način. Jer, upravo s njome su i povezane prve velike prijevare: dok jedni vide u Jugoslaviji izlaz i rješenja svojih kompliciranih nacionalnih pitanja, drugi žele u biti „Veliku Srbiju“. Malobrojniji i nejači bi htjeli kao i uvijek jednakopravnost, a brojniji i moćniji se s tim načelima tek poštapaju. I to će ostati politički usud naroda i zemalja ovih prostora …
Iz niza važnih svjedočenja o ljudima i događajima, izdvojit ću ovdje samo Meštrovićev zapis o razgovorima s Milovanom Đilasom poslije Drugog svjetskog rata u Beogradu, tijekom kojega se govorilo i o Stepinčevoj krivnji i nevinosti, što je i danas u središtu hrvatsko-srpskih prijepora. Osobno sumnjam u Stepinčevu „svetost“, što je samo moj osobni problem, ali je razložno sumnjati i u one interpretacije koje nesretnog katoličkog prelata poistovjećuju s ustaškim zločinima i Poglavnikom.
U sačuvanim tragovima o njihovih 10 susreta i 19 dodatni Stepinčevih interpelacija, vidljivo je kao na dlanu da je jedan od njih dvojice oličenje Silnika i Krvnika, dok drugi u pravilu moli za slabije, za ljude koji su „krivi“ samo zbog toga što su se molili na drugi način. Biti, pak, Prelat, u ružnim vremenima je biti u dodiru i u sukobu s interesima silnika, ma koji bili.
O tomu i govore Đilasove riječi, kako ih je zabilježio Ivan Meštrović: “Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentni komunist da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko puta se zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu.
Da je poslušao Tita, mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se ne da svijati. Priznajem da nam je njegovo pitanje krupna nezgoda.” Potom slijedi završni osvrt na susret s Đilasom u Meštrovićevim sjećanjima: “Da li je Pavla čitao”, Meštrović misli na sv. Pavla, “to ne znam, ali da je upamtio Njegoševe stihove, to znam. Ti stihovi glase: – Kome pravda leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom. To je sigurno.” (Vidjeti, 363. i 364. stranu knjige.).
Velika Srbija vs. bilo kakva Jugoslavija
Unatoč raširene predstave u Srbiji i dana danas kako su za raspad SFRJ krivi svi drugi, uključivo Europska unija, u mojim se davno već objavljenim analizama pokušava pokazati kako za raspad SFRJ primarno krivnja leži na onim političkim koncepcijama i snagama koje za 70 godina postojanja nekog od oblika Jugoslavije nisu shvatile da su se i u Prvu i u Drugu Jugoslaviju bile udružile već formirane južnoslavenske zemlje i nacije.
Iz tog tragičnog, primarno srpsko-crnogorskog, ali ne samo njihovog nerazumijevanja što je Jugoslavija, manifestirano već 1918. godine ignoriranjem zaključaka Jugoslavenskog odbora i Krfske deklaracije (1917.), uslijedit će i sve potonje monarhističke i “socijalističke” unitarizacije i niknut će, u konačnici, i ona suludost da se u ljeto 1991. godine pokuša sprovesti u djelo zlokobni plan RAM, koji je podrazumijevao “amputaciju Hrvatske”, te prisvajanje svih drugih dijelova bivše SFRJ, izuzev Slovenije, koju su Miloševićevi boljšo-fašisti prosto otjerali iz Jugoslavije.
Iz tih i takvih zabluda i niknula je, u krajnjem, tragična koncepcija “Velike Srbije”, koja je podrazumijevala i onu suludost po beogradskim ulicama da se baca cvijeće na tenkove koji idu sravniti Vukovar sa zemljom, kao i javno i tajno “blagosiljanje” svih potonjih zločina, do dana današnjeg.
“Jugoslavenski rat…” je zbornik radova na njemačkom jeziku kojeg je kao urednica potpisala dr. Dunja Melčić, filozofkinja iz Frankfurta am Main, a u zborniku su posloženi izuzetno vrijedni prilozi o “Trećem balkanskom ratu”, kako se u svijetu nazivlju ratovi na prostoru Jugoslavije u periodu 1991-1995, s tim što se ponegdje pod tim misli i na NATO rat na Kosovu, 1999. godine. U popratnim, međusveznim komentarima dr. Melćič kazane su, jednako kao i u specijalističkim tekstovima drugih autora, mnoge krupne i porazne istine o nama samima.
U vrijeme raspada Jugoslavije stajali su posve drugačiji zadaci na europskom dnevnom redu: ponovno ujedinjenje Njemačke i raspad bivšeg SSSR-a, koji su razumljivo važili kao odlučujući za buduću stabilnost kontinenta, uočila je s pravom dr. Melčić. Razumljivo je bilo, u stvari, i što su u tom kontekstu buduće granice na Odri i Nisi imale prednost nad “statusnim granicama bivših jugoslavenskih republika”. Za ovu priču je još korisnije uočavanje dr. Melčić kako je tadašnja Europska zajednica već 1992. nazvala “Miloševićevu Srbiju agresorom”, ali nije sebi potom dopustila odlučujuće mjere kako bi tu ocjenu ispunila sadržajem. Zbog toga i jeste na mjesto očekivane odlučne politike nastupila unutar EU skoro isključivo politika humanitarne pomoći (Melčić, D.,Herausgeber, Der Jugoslawien-Krieg: Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Westdeutscher Verlag, Wiesbaden, 2007., s. 463.).
Istina je, dakle, da je jugoslavenska kriza zatekla Europsku uniju, tadašnju Europsku zajednicu, nespremnu za jedan takav izazov kakav je bio brutalan rat u prvom susjedstvu.
Prvo se pokušalo s formiranjem tzv. posredničkih trojki, što se pokazalo apsolutno nedostatnim. Ono je, u krajnjem, i poslužilo samo legitimaciji strana u sukobu, uključivo i onima oko Miloševića i JNA, koji su glumatali da predstavljaju Jugoslaviju. Pa, ipak, ne smije se zaboraviti da je Europska zajednica – ubrzo poslije “desetodnevnog rata” u Sloveniji, odnosno hrvatskih i slovenskih izjava o nezavisnosti – usvojila već 27. kolovoza 1991. godine na ministarskom sastanku u Bruxellesu “Deklaraciju o Jugoslaviji”, u kojoj se, između ostalog, kaže: “Europska zajednica i njene države članice su užasnute sve većim nasiljem u Hrvatskoj.
One podsjećaju odgovorne za nasilje na svoje opredjeljenje da nikad neće priznati promjenu granica do koje nije došlo mirnim putom i sporazumno”. Dakako, u međuvremenu je zaboravljeno da je tadašnje Predsjedništvo SFRJ prihvatilo ovu “Deklaraciju o Jugoslaviji” i kao svoj dokument, te da se suglasilo i s potonjim formiranjem Međunarodne arbitražne komisije za Jugoslaviju koja će u povijest ući pod imenom „Badinterovo povjerenstvo“ / “Badinterova komisija”.
„Deset mišljenja“ Badinterova povjerenstva
Unatoč manifestirane nespremnosti, koja se nije dala ni ranije, a ne dade se ni danas skriti ili prikriti, bivša Europska zajednica je, dakle, u odnosu na druge aktere pokazala i izvjesnu zrelost u momentu raspada SFRJ, u prvom redu formirajući tzv. Badinterovu komisiju. Posve je druga stvar što se za njene rezultate u zemljama Zapadnog Balkana, posebice u Srbiji i Crnoj Gori, uskoro više nije htjelo ni čuti a kamo li znati, kao što se uostalom ne želi još uvijek znati, prosto jer su oni značili eksplicitnu ili implicitnu osudu Miloševićeve politike zločina i nasilja.
Iz ogoljenih političkih interesa i razloga su, dakle, i prije i danas ostali podcijenjeni nalazi Badinterove komisije. Svatko je uzimao samo ono što mu je odgovaralo u njenim “mišljenjima”, zanemarujući cjelinu, pa je u javnosti ostao utisak da se radilo o nekakvom ad hoc pravno-ekspertskom nevažnom i neobvezujućem teamu. U suštini se, pak, radilo o pokušaju građenja zajedničkog stajališta unutar EZ, pa i u UN, u odnosu na fenomen iščeznuća međunarodno-priznatih subjekata i nastajanja novih. To je povlačilo sobom brojna nepoznata i neregulirana pitanja, počev od toga kako tretirati republike odnosno federalne jedinice u slučaju disolucije jedne federalne zemlje, na koga se sve može primijeniti načelo prava na samoopredjeljenje do odcjepljenja, pa do prava sukcesije.
U anale međunarodnog prava ušlo je, neprijeporno, mišljenje Badinterove komisije da se granice bivših jugoslavenskih republika imaju smatrati i granicama novih međunarodno-pravnih subjekata, nezavisnih država, te da sve federalne jedinice koje su imale status republika u SFRJ imaju pravo i na samoopredjeljenje. Ako neke od njih hoće mogu se i udružiti u novu zajednicu, s tim što svaka od njih, uključivo Miloševićevu podvalu zvanu “SE-RE-JA”, to jest SR Jugoslavija, mora iznova proći proceduru prijema u Ujedinjene narode. Tako se i dogodilo, što je tek bio pravi poraz Miloševićeve „SeReJe“.
Ali, ne samo ova znamenita presuda, nego svih “10 mišljenja” Badinterove komisije – ma koliko su se izrijekom odnosila na proces raspada bivše SFRJ – formulirala su po prvi put i neke vrlo važne principe međunarodnog prava, ako je to bilo komu za bilo kakvu utjehu.
S presudama odnosno “10 mišljenja” Badinterove komisije mogli su, u stvari, svi drugi dobro živjeti izuzev Miloševićeva režima, jer su ona zadirala u srž namjera ovog režima da napravi “Veliku Srbiju” nauštrb integriteta drugih, u prvom redu bivših jugoslavenskih republika Hrvatske i BiH. Najgore je, kako se dobro znade, u potonjim razmiricama i trulim kompromisima među moćnima, prošla Republika Bosna i Hercegovina, kojoj je, kako je posvjedočio i Richard Holbrooke u knjizi “Završiti rat”, na direktno inzistiranje Slobodana Miloševića bezočno oduzeta poslije svega i atribucija “republika” iz njenog naziva.
“… Milošević se usprotivio da zemlja zadrži ime Republika Bosna i Hercegovina”, piše Holbrooke, pozivajući se na razgovore njegovog prvog suradnika S. Talbota s Miloševićem u Beogradu, u kojima je Milošević tražio da BiH “bude Unija ili možda Konfederacija…“ (Navedeno prema specijalnom dodatku «Dejtonski mirovni sporazum, Mapa pregovora», II dio, Oslobođenje, europsko izdanje,13. i 14. prosinac 2008.)
Malo je tko primijetio, uzgred rečeno, da je u “10 mišljenja Badinterove komisije” takorekuć posthumno odano priznanje Ustavu SFRJ iz 1974. godine, u kojem su bivše jugoslavenske republike odista krasile i atribucije državnosti. Iako se do danas mogu čuti diverzna mišljenja o ovom ustavu i od čestitih, moralnih ljudi i stručnjaka, uključivo da je sankcionirao tzv. crveni nacionalizam bivših republičko-pokrajinskih elita, pa ako sve u vezi s njim i nije više tako bitno, ipak vrijedi inzistirati na ovom povijesnom nesporazumu, sebe radi, u krajnjem i perspektive u EU radi. Jugoslavija i jeste bila, u ovoj njezinoj “perikleovskoj fazi” poslije 1974. godine, Europska zajednica u malom i zato je i ubijena…
U Ustavu SFRJ iz 1974. godine se, jednostavno rečeno, po prvi put u povijesti bilo kojeg od oblika Jugoslavije konačno uvažila ideja i koncepcija da su se u Jugoslaviju udružile zemlje i narodi koji su i prije prvog susretanja imale i imali svoju povijest, ma kako da je bila komplicirana ili neartikulirana u formi samostalnosti. Nije li to upravo ono što i odlikuje Europsku uniju, što je i čini primamljivom? To je u suštini i bio trn u oku velikosrpskim nacionalistima, koji su dobro znali i razumjeli da su upravo tim ustavnim rješenjima Broz i Kardelj bili zadali smrtonosni udarac unitarističkoj koncepciji Jugoslavije.
„Suicidni projekt“ Velike Srbije
Izraz tih nekadašnjih potmulih zbivanja su bili i nemilosrdni politički okršaji u organima jugoslavenske federacije i u još i tada samo na prvi pogled jedinstvenom Savezu komunista Jugoslavije, koji je, međutim, odavno već bio izjeden i po liniji unitarizam-federalizam i po nacionalnim i republičkim šavovima. Kada je “antibirokratska revolucija”, taj monstruozni izum srpskih boljševika, pripremila teren i u Hrvatskoj i u BiH, uslijedila je realizacija zlokobnog plana “RAM”, skovanog u prostorijama SSNO-a, ili negdje drugdje, obzirom na njegov dosluh sa zloglasnim „Memorandumom SANU“.
(Istini za volju, ovaj nesretni dokument nikad nije usvojilo neko tijelo SANU, ali takvim je ušao u modernu povijest.) Potom se srpsko-crnogorski nacionalističko-boljševički pokret obrušio svim raspoloživim fizičkim sredstvima, topovima i tenkovima, protiv naroda i zemalja u susjedstvu, tragično instrumentalizirajući, kao nekoć Hitler sudetske Nijemce, srpski narod i u Hrvatskoj i u BiH i na Kosovu za sulude ideje i projekte. Na kraju su hrvatski i kosovski Srbi ispali najveći tragičari, najveći dio be-ha Srba duhovno-političkim zarobljenicima onog što se zove “Republika Srpska”, a Srbija je ostala tamo gdje je uvijek i bila, samo nešto malo manja i osramoćena kao nikada prije u svojoj povijesti.
Što se pripremalo u potaji moglo se, doduše, naslutiti odmah poslije Titove smrti, kada su se pročetnički kvazi-intelektualci, razne i brojne “noge i đoge” – pod plaštom disidentstva i liberalizma – i započeli otvoreno izrugivati s Brozom i Jugoslavijom. A potom posve ogoljeno, ružno i masovno, kada se u Srbiji bude pojavio Slobodan Milošević, kojeg je sjajni arhitekt i isti takav publicista Bogdan Bogdanović u njegovim “Mrtvouzicama”, iz 1988. godine, odmah označio “otponcem” na obaraču srpskog nacionalizma (Mrtvouzice – mentalne zamke staljinizma, izdavačka kuća «Augustin Cesarec», Zagreb, 1988., s. 396.).
Miloševiću nije ni bilo teško, u stvari, okupiti oko suicidnog projekta “Velike Srbije” kojeg je u javnosti za naivne zvao “modernom federacijom”, sve koji su bili zagovornici kraljevske, unitarističke, centralističke ili bilo kakve Jugoslavije koja ne uvažava notornu povijesnu istinu da su se u Jugoslaviju i 1918. godine i 1943. odnosno 1945. godine udružile formirane zemlje i narodi. U shematiziranoj formi bi se, dakle, smjelo kazati da su zagovornici “Velike Srbije” prvo započeli orkestriranu harangu protiv Ustava SFRJ iz 1974. godine, protiv Broza i Kardelja, Hrvata i Slovenaca, pa su potom u „Memorandumu SANU“ oformili srpski nacionalni program i krenuli s političkim nasiljem putem mitinga i na druge načine protiv pokrajina u Srbiji, ali i cijelog federalnog ustroja SFRJ.
Mnogi to među Srbima nisu, pak, razumjeli ni tada, niti razumiju danas, a ako i razumiju o tim svojim zabludama ne žele govoriti. One kojima je Jugoslavija bila jedino moguća kao neka forma “Velike Srbije”, i nije bilo, nažalost, teško pridobiti prvo za neku formu ideološko-političkog rata protiv Ustava SFRJ iz 1974. godine, pa potom i za oružani rat protiv Titove Jugoslavije.
Svi oni, dakle, koji su bili privrženici neke vrste unificiranog ili nasilnog “vojnog jugoslavenstva”, kako je to formulirao jedne prilike nedavno preminuli Predrag Matvejević u raspravi u Marksističkom centru CK SK Srbije, 1981. godine, našli su se ubrzo u ratu protiv svoje zemlje, pod plaštom njezine obrane. U interviewu s Radom Dragojević za riječki „Novi list“ Matvejević je 2003. godine povodom reprinta njegove čuvene knjige „Jugoslavenstvo danas“ (Globus, Zagreb,1982.) pod naslovom «Jugoslavenstvo danas: pitanja kulture: što je ostalo danas od jugoslavenstva?» (“Buybook« iz Sarajeva, “Durieux« iz Zagreba i “M.V.T.C.«, iz Beograda) kazao sljedeće: “Danas činjenicu da je jugoslavenstvo originalna hrvatska ideja dobar dio hrvatske inteligencije nerado priznaje, o politici da i ne govorimo.
Uz izvornu hrvatsku, starčevićansku ideju postojala je i jugoslavenska, strossmajerovska politička ideja … Dakle, grubi je falsifikat reći da je netko nama jugoslavenstvo nametnuo. Nije riječ o stvaranju ili obnovi jugoslavenske državne zajednice, niti sam zbog toga dopustio da se preštampa moja knjiga. Samo u glavama nekih naših nacionalista postoje mišljenja kako u Beogradu netko želi ponovno stvarati ili obnavljati bivšu Jugoslaviju.
Danas su srpski nacionalisti jednako protiv Jugoslavije kao i hrvatski, ako ne i više… Što se tiče stavova, oni, dakako, evoluiraju i danas sigurno o nekim stvarima mislim drukčije nego prije dvadesetak godina, kad je izašlo prvo izdanje. U svakom slučaju, ne odričem se ni jednoga retka koji sam napisao iako znam da često nisam bio u pravu. Odavno se suprotstavljam amnezijama, društvenim i individualnim. S njima se susrećemo na svakom koraku. Mnogi uspijevaju izbrisati sve što im ne odgovara, barem privremeno…”
Skoro samoamputiranoj na “Beogradski pašaluk”, kako je i prorekao autor “Mrtvouzica” i jasenovačkog “Kamenog cvijeta” Bogdan Bogdanović već na početku “Miloševićeve ere”, nažalost su još uvijek svi drugi krivi. Najvećem dijelu Srba, svima izuzev „Druge Srbije”, u stvari, još uvijek su krivi za sudbinu koja ih je zadesila i Washington i Bruxelles, o susjedima da se i ne govori, samo ne zlokobni i tragični projekt “Velike Srbije”, što i ne svjedoči o drugomu do da metastaza i ratni mamurluk još traju. Za razumijevanje recentnog srpskog posklinuća niza uglednih povjesničara, a među njima i Latinka Perović, ukazuju na neprovedenu modernizaciju države i društva, što nije, pak, samo srbijanski i srpski problem, čemu se, pak, u srbijanskom slučaju treba obligatorno dodati i njena vječita rascijepljenost između “Istoka” i “Zapada”.
Tako se krug međusobnog dez-ilizioniranja na prostorima zemalja bivše Jugoslavije, o kojemu je pisao i Ivan Meštrović, zatvorio u praznom jednostoljetnom hodu!