Jedan od najvažnijih uvjeta za prijevremeno puštanje na slobodu haških osuđenika, između ostalog traži i činjenični dokaz o rehabilitaciji i svjesnosti težine djela za koje je osuđenik osuđen.
Nekadašnji vojni i politički čelnici Herceg-Bosne, Milivoj Petković i Bruno Stojić zatražili su prijevremeno puštanje na slobodu. Stojiću su dvije trećine zatvorske kazne istekle u siječnju, a Petkoviću sredinom veljače ove godine. Posljednji u zatvoru ostat će Jadranko Prlić, prvooptuženi koji je osuđen na najviššu kaznu od 25 godina zatvora. U svojim zamolbama, general Milivoj Petković i Bruno Stojić, izrazili su kajanje zbog zločina za koja su osuđeni, dok su prije i tijekom sudskog postupka izjavljivali kako se za iste ne smatraju krivima.
Odvjetnički tim Milivoja Petkovića, bivšeg čelnika Herceg-Bosne, osuđenog na 20 godina zatvora u predmetu ‘Prlić i ostali’, u studenom prošle godine zatražio je od Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove (MMKS) prijevremeno puštanje na slobodu, za uvjeti o dvije trećine odslužene kazne ispunjeni su već početkom 2021. godine.
Petkovićeva obrana istaknula je kako je on prihvatio konačnu presudu kao i osobnu odgovornost za zločine za koje je osuđen.
“On izražava iskreno kajanje za svoja djela ili propuste koji su doveli ili doprinijeli počinjenju zločina i duboku sućut bošnjačkim žrtvama i njihovim obiteljima. On će ovo nositi kao osobni teret do kraja života. Može se samo nadati da će dobiti priliku da osobno doprinese miru i pomirenju među nacijama općenito u bivšoj Jugoslaviji i posebno u BiH”, navodi se u podnesku-zahtjevu za njegovo prijevremeno puštanje.
Stojićevo pokajanje
Zahtjev za prijevremeno puštanje u kolovozu prošle godine uputio je i Bruno Stojić, nekadašnji ministar obrane, a Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske pozitivno se očitovalo na upit iz Haaga o jamstvu da će nadležna tijela nadzirati njegov boravak u Hrvatskoj ukoliko sudci donesu pozitivnu odluku. Kako se neslužbeno doznaje, Stojić bi uskoro trebao biti pušten na prijevremenu slobodu.
I on je u svom pismu upućenom MMKS-u izrazio duboko kajanje.
Odvjetnica Nožica je u zahtjevu MMKS-u navela da kod njenog branjenika “osjećaj krivice i odgovornosti za patnju žrtava pogađa Stojićevo mentalno zdravlje” i da on “ne pokazuje rizik od ponavljanja zločina i da njegovo puštanje nema opasnosti za javnost”.
“Sve vrijeme tijekom suđenja, Stojić je pokazivao poštovanje prema svim učesnicima u istrazi uključujući svjedoke i žrtve. Štoviše, Stojić je pokazao kajanje u raznim intervencijama i puno prije nego što je i razmišljao o podnošenju prijave kao što je ova”, stoji u zahtjevu u kome se navodi da bi Stojić nakon puštanja živio sa obitelji u Zagrebu.
On u pismu-zamolbi za prijevremenim puštanjem na slobodu između ostaloga, navodi kako se „nikada nije smatrao nekim tko bi mogao imati bilo kakve zle namjere prema pripadnicima drugih naroda u i izvan BiH“ te da se „uvijek trudio da prema drugima imam odnos kakav bih želio da oni imaju prema meni“.
„Neupitno je da u tome nisam u potpunosti uspio i to za vrijeme relevantno za presudu kojom sam proglašen krivim. Mislim, međutim, da sam shvatio svoje pogreške i da je moj odnos prema Bošnjacima kao najvećim žrtvama rata pun uvažavanja i da sam teritorijalni integritet i neovisnost BiH moraju biti neupitni. Istovjetno, neupitno je da BiH mora biti utemeljena na principima na kojima počiva Europska unija, čiji će član, nadam se, i postati“, stoji u pismu bivšem ministra H-B.
On ističe nadu kako će njegovo „javno iskazano prihvaćanje odgovornosti i žaljenje biti doprinos toliko potrebnom pomirenju naroda u BiH i regiji“.
„Iako se i u presudi kojom sam proglašen krivim može doći do zaključka da nisam dosljedno zauzimao takav stav, želim napomenuti da sam upravo iz tih razloga i naveo da sam shvatio svoje pogreške i da su moja razmišljanja drugačija od onih iz ratnog perioda. O tome sam i ranije, a ne samo u ovom izjašnjavanju, iznio stavove o svom kajanju i žaljenju uz izvinjenje žrtvama Muslimanima jer je već bilo dosta govora u mojoj molbi za ranije puštanje. Stavu iznesenom u ovom izjašnjenju je imao doprinos i dugogodišnji proces rehabilitacije kroz koji sam prošao u zatvoru, a i uz veliku pomoć moje najbliže obitelji koja bez bilo kakve rezerve dijeli moje poglede“, zaključuje u pismu Stojić navodeći i to da će nastaviti život „bez bilo kakvog javnog angažiranja i bilo kakvog, ni najmanjeg, pokušaja revidiranja činjenica utvrđenih presudama međunarodnih kaznenih sudova ili sudova u BiH.
Odluka o prijevremenom puštanju na slobodu Brune Stojića iz austrijskog zatvora još se čeka, kao i zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Milivoja Petkovića, a prvooptuženi Jadranko Prlić izvjesno je, mogao bi zatražiti prijevremeno puštanje na slobodu tek za oko četiri i pol godine.
Petkovićevo pokajanje
General Milivoj Petković, jedan od zapovjednika HVO-a kojeg je Haški tribunal 2017. godine, u sklopu presude takozvanoj “šestorci”, pravomoćno osudio na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, zatražio je prijevremeno oslobađanje pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MMKS), sljednikom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Petković, koji kaznu zatvora služi u Belgiji, je u sklopu podneska svojih odvjetnika, kojim oni odgovaraju na protuargumente tužiteljstva na njegov raniji zahtjev za puštanjem na prijevremenu slobodu, priložio i rukom pisano pismo za Predsjednika MMKS-a Carmela Agiusa u kojem je prihvatio odgovornost za djela za koja je osuđen te izrazio kajanje.
Petkovićevo pismo u nastavku prenosimo u cijelosti:
– Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji uz moj pristanak podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim.
Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik.
Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima.
Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina. Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu.
Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.
Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.
Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilijee. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije.
Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom.
Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem. Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH.
U protivnom molim Vas da ga zanemarite. S poštovanjem, Milivoj Petković, Leuze-en-Hainaut Prison, Belgija, 30. 8. 2021.”
Odbijen zahtjev Jadranka Prlića
U ožujku ove godine pedsjednik mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) Carmel Agius odbio je prijedlog da se bivšeg političkog čelnika Herceg-Bosne i prvooptuženog u procesu ‘Prlić i ostali’ Jadranka Prlića, koji služi kaznu zatvora od 25 godina izrečenu zbog ratnih zločina, prijevremeno pusti na slobodu, potvrđeno je u Den Haagu.
Kako stoji u odluci objavljenoj na mrežnim stranicama MICT-a, predsjednik Agius razmotrio je obavijest koju je sudu još 2019. proslijedila vlada Velike Britanije, gdje Prlić služi kaznu, u kojoj stoji da je prema zakonima te zemlje Prlić stekao pravo na prijevremeni uvjetni otpust iz zatvora nakon polovice odslužene kazne.
Taj je uvjet, sukladan britanskim zakonima, ispunjen u veljači 2020., no predsjednik MICT-a je ocijenio kako se u Prlićevu slučaju on ne može primijeniti jer je sudska praksa da se osuđene za ratne zločine pred Haaškim tribunalom može osloboditi tek nakon dvije trećine odslužene kazne.
Agius je vlasti Velike Britanije izvijestio kako će Prlić pravo na prijevremeni otpust steći tek u travnju 2024. godine.
Agius je naveo kako se svemu konzultirao sa sucima Theodorom Meronom, Jean-Claudeom Antonettijem i Liu Daqunom, koji su bili članovi vijeća što je osudilo Prlića i ostalu petoricu bivših dužnosnika Herceg-Bosne. Oni su se suglasili kako britanski prijedlog ne treba prihvatiti jer ne postoje nikakve izvanredne okolnosti zbog kojih bi se Prlića već sada oslobodilo.
Prlić se, nakon što je protiv njega optužnicu podignuo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), predao u travnju 2004. U postupku okončanom 2017. osuđen je na 25 godina zatvora. Zajedno s njim na po 20 godina zatvora osuđeni su Slobodan Praljak, koji se tada ubio u sudnici popivši otrov, Bruno Stojić i Milivoj Petković. Na 16 godina zatvora osuđen je Valentin Ćorić, a Berislav Pušić na deset godina zatvora.
Svi su proglašeni krivima za ratne zločine nad Bošnjacima u BiH.
Miletiću, Brali i Brđaninu odbijeni zahtjevi
Ukupno 16 osuđenika trenutno izdržava kazne zatvora koje im je dosudio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) za zločine počinjene na području BiH, a predsjednik MMKS-a, sudac Carmel Agius do sada je odbio tri zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu, upravo zbog, kako je odlučeno, “nepokazivanja znakova kajanja, krivnje, rehabilitacije”.
U rujnu 2018. odbijen je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Radivoja Miletića, bivšeg načelnika Odjela za operativno‐nastavne poslove Glavnog stožera Vojske Republike Srpske (VRS), nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina kazne zatvora zbog zločina u Srebrenici. U siječnju ove godine odbijen je i isti zahtjev Miroslava Cicka Brale, bivšeg pripadnika jedinice ‘Džokeri’ HVO-a, iz švedskog zatvora gdje izdržava kaznu od 20 godina zbog zločina počinjenih 1993. nad Bošnjacima u selu Ahmići.
Objašnjavajući svoju odluku, sudac Agius se pozvao na izvješće zatvorskog medicinskog časnika kojem je Bralo rekao da “ne osjeća nikakvo iskreno kajanje za svoja djela”. Treći odbijeni zahtjev je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Radoslava Brđanina, bivšeg političkog vođe Autonomne regije Krajina (ARK), osuđenog na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, koji je na izdržavanju kazne u zatvoru u Danskoj. Sudac Agius je njegov zahtjev odbio jer je smatrao kako je riječ o “velikoj težini njegovih zločina” te da “nije pokazao znakove da je uspješno rehabilitiran”.
/Republikainfo.com/