Razgovarala: Asja Hafner/Radio Slobodna Europa
Proces radikalizacije nije prestao, nije zaustavljen, niti prestaje, kaže u intervjuu za RSE zamjenik direktora Ureda za Europu Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) Paul McCarthy.
IRI je organizacija koja se bavi razvojem demokracije s uredima u više od 30 zemalja svijeta, a na Zapadnom Balkanu i u BiH je 2016. pokrenula projekt za borbu protiv nasilnog ekstremizma u okviru kojeg se tijekom travnja 2018. održala konferencija o ulozi žena u prevenciji nasilnog ekstremizma.
Tim povodom, zamjenik direktora Ureda za Europu Paul McCarthy je boravio u Sarajevu. Šire područje njegovog djelovanja vezuje se za sjevernu Siriju, Irak, Tursku i Egipat, a za Radio Slobodna Europa govorio je, između ostalog, o problematici jačanja radikalnog ekstremizma u regiji Zapadnog Balkana, utjecajima stranih sila, ponajprije Rusije zatim Kine, Turske i zemalja Bliskog istoka, te o povratku Amerike na Balkan.
RSE: Bazirano na vašem opsegu djelovanja i iskustvu, kakvu vrstu povezanosti ima Balkan s Bliskim i Srednjim istokom te Egiptom i Turskom u odnosu na jačanje radikalnog ekstremizma u regiji?
McCarthy: Taj problem se najviše tiče ljudi koji iz ove regije idu na ratišta u Siriji i Iraku. Regrutiraju se ljudi u kontinuitetu kroz proces radikalizacije koji vrše oni koji regrutiraju. Ponekad se to događa kroz osobne kontakte ali i često putem interneta. I ta vrsta regrutiranja je pravi problem. To je način na koji se radikalizacija širi.
Oko 800 ljudi sa Zapadnog Balkana je otišlo na bojna polja, neki su se vratili, i drugi se još uvijek vraćaju, a neki su nagovijestili svoju namjeru i želju da se vrate. Naravno, to predstavlja veliki izazov za vlade u regiji koje se time moraju pozabaviti.
Prema našem mišljenju, rješenje tog problema ili pristup tom problemu treba biti kombinacija kaznenih mjera provođenja zakona, plus mjere rehabilitacije i reintegracije. Mi imamo program koji se fokusira na tu problematiku na Zapadnom Balkanu.
Baziran je u Sarajevu i radimo u suradnji s predstavnicima vlasti, što uključuje vladine dužnosnike, predstavnike u parlamentima te nevladin sektor i aktiviste kako bi se došlo do neke vrste smjernica i političke preporuke kako riješiti probleme radikalizacije koji se nastavlja u ovim društvima i problem ljudi koji se vraćaju sa stranih ratišta.
Tu se dakle radi o različitim stvarima jer proces radikalizacije nije prestao, nije zaustavljen niti prestaje, događa se u kontinuitetu, ali isto tako ne može biti i izravno povezan s bojnim poljem i odlaskom na strana ratišta, na kraju krajeva. Proces radikalizacije se događa unutar samih zemalja uz pomoć onih koji ga potpomažu iznutra ali i izvana.
U dobu interneta sve je moguće.
RSE: Rekli ste da je radikalizacija proces koji traje, koji je u tijeku, i koji se događa u kontinuitetu. Manje više, taj proces radikalizacije je počeo nakon rata u bivšoj Jugoslaviji (92-95.), šta je tada bio uzrok s obzirom na to da tada kriza u Siriji nije bila jedan od razloga?
McCarthy: Da. Osvrnuo sam se na skorašnji razvoj ovog problema. Imate pravo, dio ovog problema je ukorijenjen u bosanskom konfliktu. Naravno, zajednica bosanskih muslimana je strašno propatila. Jedan od problema s kojima se suočava zajednica bosanskih muslimana je potraga za identitetom što nije bilo toliko važno u bivšoj Jugoslaviji, u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako je to pitanje bilo prisutno, ali nije bilo toliko problematično. Jedan dio te potrage za identitetom je doveo Bošnjake do više muslimanskog identiteta umjesto, recimo, slavenskog ili bosanskog ili čak jugoslavenskog identiteta, odnosno postjugoslavenskog identiteta.
Tako da je to jedan dio ljudi dovelo na put ka radikalizaciji, jer su neki ljudi u potrazi za više muslimanskim identitetom došli do više fundamentalističkih interpretacija islama kao što je vehabizam ili selefistički način prakticiranja vjere.
Ponekad, i takvi načini ne moraju nužno voditi ka opasnim ili nasilnim oblicima radikalizacije, ali ponekad ipak mogu. I taj mali postotak onih koji postaju nasilni je ono u čemu je cijeli problem.
Ali korijen toga svega je u iskustvu bosanskih muslimana. Ne moram napominjati da su različite muslimanske zemlje pritekle u pomoć Bošnjacima pored Sjedinjenih Država u to vrijeme i koje su osnažile svoje prisustvo ovdje. Znam da ovdje postoji jedna stalna zabrinutost oko naslijeđa rata, oko naselja selefija. Sve to se mora promatrati s velikom pažnjom i ne smijemo naglo donositi zaključke da se tu radi o nekim džihadističkim centrima. Ali svakako da postoji radikalizacija koja se pojavila u ovoj zemlji. Još puno moramo raditi na tome kakoa bismo shvatili odakle taj problem zaista dolazi i ni na koji način ne treba osuđivati ljude koji svoju vjeru propovijedaju ili prakticiraju na jedan nenasilan način.
RSE: Danas se sve češće govori o načinima radikalizacije koji su poprimili sofisticirane oblike. Šta to zapravo znači? Spomenuli ste npr. radikalizaciju putem interneta…
McCarthy: Postoje dva osnovna tipa radikalizacije. Jedan su selefističke stranice na internetu koje traže regrute, uopćeno govoreći. Drugim riječima, ako ste musliman koji traga za prakticiranjem vjere na ispravan način, preporučuje se da je tako i tako morate prakticirati. Ali ne slažu se svi muslimani s takvim fundamentalističkim stavovima.
Ima puno stranica koje imaju dosta pratitelja na lokalnom jeziku koje propagiraju vjeru na taj način. Ja ih zovem selefističkom stranicama.
Džihadistička regrutacija se događa u sjeni. Ona se ne događa na internetu. Isprva je bila na internetu, ali pošto su se obavještajne agencije i druge vladine agencije bolje upoznale s njihovim načinima regrutacije, prešli su na šifrirane platforme kao što je npr. Telegram.
Dakle, ne znači da se takva vrsta regrutacije događa na jednom otvorenom polju, da tako kažem. Međutim, postoje i propovjednici u neslužbenim džamijama, paradžemati koji privlače dosta ljudi. Kako smo mogli doznati, njihovi sastanci i okupljanja su poprilično javnog karaktera.
Prema našem mišljenju, nije dobro ako se cijela jedna zajednica okarakterizira kao nasilna, npr. u slučaju selefija, takav pristup na kraju može dovesti samo do više nasilja tako da cijelom ovom problemu želimo pristupiti jako obazrivo.
RSE: Što bi bila vaša preporuka u vezi s politikom i smjernicama vladama u regiji za učinkovitu borbu protiv nasilnog ekstremizma?
McCarthy: Dva su načina. Jedan je lakši način, odnosno put kaznenih mjera koji uključuje snage zakona, uvođenje i provođenje kaznenih mjera koje su sadržane u zakonu. Mi imamo program koji se tiče ekstremizma i stranih utjecaja jer je to povezano sa stranim utjecajima, također. Zatim, treba kazati da problem ekstremizma gledamo u širem spektru, ne radi se samo o ekstremizmu muslimana, također gledamo i na desne nacionaliste, pogotovo u Bosni i Hercegovini, ali i na cijelom Zapadnom Balkanu.
U odnosu na nasilni ekstremizam važno je sagledati kaznene mjere i pooštriti ih. Osigurati da su fer i da se jednako primjenjuju, itd. Ovdje smo radili s Ministarstvom sigurnosti kako bi se kazneni zakon uskladio više s europskim kaznenim zakonom. Pripremljeni su prijedlozi s kojima će se izaći pred Parlament.
Ali puno važnije i puno teže od same implementacije kaznenih mjera je proces rehabilitacije i reintegracije koji je tek u povojima. Ali, ja bih svakome tko se bavi ovim temama preporučio da se fokusira na ovaj aspekt jer ljudi se vraćaju i s njima se nešto mora uraditi.
A, onda su tu i ljudi koji samo što nisu skrenuli s puta, oni koji su u procesu predradikalizacije. Oni koji se još uvijek nisu radikalizirali, ali su na putu da se radikaliziraju. I to je pitanje prevencije koje je iznimno važno pitanje.
RSE: Takozvana Islamska država je poražena u Siriji i pitanje žena i djece koji su odvedeni tamo je nešto što je vrlo aktualno za zemlje Zapadnog Balkana. Jesu li vam poznate neke međunarodne inicijative da se te žene s djecom vrate na Balkan jer vlade balkanskih zemalja nemaju spremne i gotove programe za njihov povratak?
McCarthy: Nažalost na tom polju se ne radi dovoljno. Jedan od razloga zbog kojih smo organizirali ovu konferenciju je i taj da se počne raditi sa ženama koje rade u ministarstvima unutarnjih poslova npr. ili drugim ciljanim grupama koje se bave ovim problemima kako bi se cijela situacija počela sagledavati na jedan sustavan način jer do sada se on nije rješavao na zadovoljavajući način.
Naprimjer, ovdje u Bosni i Hercegovini prosječna zatvorska kazna za muškarca je jedna godina kada se vrate u zemlju, i poznato vam je da su neki od njih već pušteni na slobodu. Dok, kada su u pitanju žene i djeca koja se vraćaju, ne postoji ništa. Oni takoreći plutaju. Vrate se svojim obiteljima i ništa. Sve to ostavlja otvorena pitanja, prvo je nedostatak osnovnih službi i usluga za žene i djecu koja su se vratila jer se one vrlo često vrate bez muža i bez obitelji koja ih može podržavati. Često ih obitelji odbacuju, a društvo ih osuđuje. To je problematično samo od sebe ali i izvan toga svega postoji strepnja da baš zato što su odbačeni i osuđeni i zato što takoreći plutaju, krenu upravo putem radikalizacije, radikaliziraju se ili postanu oni koji radikaliziraju.
To se mora riješiti. Mi radimo na tome, ovdje u Bosni i Hercegovini ali takođe i na cijelom Zapadnom Balkanu. Imamo osjećaj da je Bosna i Hercegovina ispred drugih zemalja Zapadnog Balkana ili da makar dosta sustavnije razmišlja o ovim problemima. Za to je dosta zaslužan jedan dio akademske zajednice koja je ovaj problem identificirala davno ali također i ministar sigurnosti Dragan Mektić koji je dosta uradio na ovom polju i otvorio je vrata svog ministarstva stručnjacima ili parlamentarnim predstavnicima koji se nalaze i u našim timovima koji se bave problemom ekstremizma kako bi se došlo do produktivnih rješenja.
RSE: Kada se govori o pitanjima identiteta i propagande koja tim identitetima želi manipulirati kako bi izvršila radikalizaciju pojedinca i društvenih skupina – iz perspektive iskustva koja imate – može li se govoriti o postojanju europskih ili američkih muslimana? Ovo pitanje se zapravo tiče i propagande ekstremističkih skupina koje insistiraju na ispravnim i neispravnim praksama u vjeri i na neki način nameću svoje viđenje i tumačenje vjere tako što osuđuju druge da nisu „pravi muslimani“.
McCarthy: Ja sam Amerikanac tako da sam pomalo i pristran po tom pitanju. Ali mislim da je muslimanima u Americi lakše jer ne postoji toliko zahtjeva u odnosu na identitet. Možete izabrati da imate taj identitet ili ne. Sve ovisi od vas.
Mislim da je teže u Europi zato što su muslimani na neki način primorani preuzeti taj identitet. I mislim da to, na neki način, u manjinskim skupinama te populacije može raširiti neke ekstremističke stavove jer osjećaju da su oni taj „drugi“, cijelo vrijeme. A onda oni sami postanu taj „drugi“ na mnoge načine. Neki sami od sebe naprave tog „drugog“, dobrovoljno. Sve to može proširiti proces radikalizacije.
Ali, da pojasnim, kada sam spominjao strane utjecaje, mislio sam na strane države, i neke nedržavne faktore kao što je i IDIL. Od državnih faktora najviše mislim na Rusiju koja pospješuje nacionalističku agendu, ponajprije među pravoslavnim zajednicama ali ne i isključivo njima na Zapadnom Balkanu.
Također možemo vidjeti i rusku podršku Hrvatima u regiji što je zanimljiv razvoj događaja, sam za sebe.
Zabrinuti smo zbog razvoja događaja u BiH, pogotovo u odnosu na Republiku Srpsku jer ono što mi želimo vidjeti je jaka i jedinstvena BiH, a Rusija to ne želi. Također nas zabrinjavaju događanja u posljednjih nekoliko godina u Crnoj Gori u kojoj se dogodio i pokušaj svrgavanja vlasti. I nedavna događanja u Makedoniji koja su imala za cilj dublje podijeliti na etničkoj osnovi Makedonce i Albance u Makedoniji tako što su poticali nacionalne identitete.
Puno se na tome radimo i u okviru našeg programa “Beacon” (Svjetionik) koji se fokusira na ruske dezinformacije i uplitanje, ne samo na Zapadnom Balkanu već u cijeloj Europi.
RSE: Kakvo je Vaše viđenje nedavnog saslušanja u Kongresu SAD-a i odluke da Amerika poveća svoj utjecaj na Balkanu sa svojom politikom i čak preispita Daytonski mirovni sporazum?
McCarthy: To je povratak Amerike na Balkan. Vratit ću se malo unatrag da bih to pojasnio, nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, ne odmah, ali postupnoi polako, Amerika je okrenula svoju pozornost s ove regije. Jednim dijelom je to imalo veze i zbog rata protiv terorizma i angažmana koji su preuzeti u Iraku i Afganistanu itd. Tako da je tu nedostajalo pozornosti za ovu regiju. Također je postojala i jaka pretpostavka da će EU doći i popuniti neke od tih praznina. Tako da je Amerika skrenula svoj pogled na drugu stranu. Europa je samo djelomično bila uspješna u ispunjavanju zadataka u regiji. Oni su toga svjesni i ja ne govorim ništa što nije opće poznato. Ima puno posla koji se treba uraditi.
Prema mom mišljenju, američki ponovni angažman u ovoj regiji dolazi sa zakašnjenjem, ali dolazi zbog tih malignih stranih utjecaja o kojima sam govorio. Da kažemo o prirodi vakuuma i onoga što nadolazi kada se negdje stvori vakuum. U tom vakuumu su nastupile i upale neke druge snage, spomenuo sam Rusiju, nije sve od toga loše i nije sve jednako loše, nikako ne želim ostaviti takav dojam ovim što sam rekao, ali radi se o Rusiji, Kini, Turskoj, nekim zemljama Zaljeva. Veoma je važno da Amerika održi kontinuitet svog prisustva i glasa na Balkanu. Svi ti strani utjecaji će ostati i biti prisutni, to je u redu, ali i Amerika će također biti tu.
Što se tiče Daytonskog mirovnog sporazuma, moramo biti jako obazrivi i jako dobro promisliti prije nego što bilo što izmijenimo. Daytonski sporazum ima svoje loše strane, probleme ali ne želimo još više pogoršati te probleme tako što ćemo uvesti neke promjene u ustav koje bi bile ishitrene i nedovoljno promišljene.
RSE: Je li povlačenje Sjedinjenih Država usporilo proces demokratizacije na Balkanu na neki način? Naime, od rata je prošlo više od 20 godina, a Zapadni Balkan i zemlje bivše Jugoslavije su još u procesu tranzicije?
McCarthy: Da, to je donekle točno. Ali ovdje bih napomenuo da je Njemačkoj, nakon II. Svjetskog rata, trebalo više od 30 godina da počne internu diskusiju. Ovdje mislim da pravu, društvenu diskusiju, ne samo na razini elita (intelektualnih i društvenih) da bi se počelo razgovarati o odgovornosti Njemačke tijekom rata i onome što se dogodilo. Za taj proces, a Njemačka je vrlo bogata zemlja, bila je pod kišobranom NATO-a, bila je dio rastuće europske zajednice, ekonomija je vrlo dobro stajala u postratnoj eri, naročito nakon ’60-ih godina, a ipak, trebalo 30 do 35 godina prije nego što se Njemačka otvorila.
Tako da taj proces traži vrijeme. Ne bismo trebali pretpostaviti da se sve to može dogoditi preko noći ili da se može desiti izvan granica zemlje ili da ga može odigrati neka vanjska sila. Pa makar to bio SAD. U konačnici, društvo je to koje mora odlučiti hoće li krenuti naprijed. Mi možemo pomoći. Dobro je da se sve više vraćamo u ovu regiju. Ali sve ovisi od Bosne i Hercegovine da se donese ta odluka. Mislim da je na budućim generacijama ta odluka. Tako da bi, prema mom mišljenju, tu pomogla nova generacija lidera.