“Za dom spremni”, prebijanje srpskih mladića jer navijaju za Zvezdu, i najstrašnija revizija povijesti. Sve to se događalo i 1990. godine. Nisam htio, ali morao sam tada stati na čelo narodnog ustanka protiv ustaštva koje je diglo glavu poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. kada je pobijedio Tuđman.
Ovako, u ekskluzivnoj ispovijesti za “Novosti”, govori Milan Martić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske Krajine. Ovaj Srbin iz Knina, bivši policajac, danas haški osuđenik kojem su svjetski moćnici “razrezali” 35 godina robije, poslije pune 24 godine otvorio je dušu za medije, i to iza zidina zatvora Vangla u Tartuu, drugom po veličini gradu u Estoniji. “Novosti” su bile logičan izbor da se prisjeti početka strašnih devedesetih godina prošlog stoljeća:
“Sjećam se da smo te 1990. dobili informaciju o novim policijskim crnim uniformama koje su podsjećale na odore ustaša iz Crne legije. Tražili su od nas i da nosimo šahovnice, kao i da prema diktatu iz Zagreba uhićujemo Srbe. Tako nešto, ogroman broj mojih kolega policajaca i ja, nismo mogli da uradimo. Zato je buknula pobuna u Kninu srpnja 1990.”
Mogao bi, kaže Martić, punih 10 dana pričati svemu, i naglašava da ne želi sažaljevanje i da to “ne dozvoljava”. Ukazuje i na to da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo u proteklih 29 godina, kada je pobjedom Tuđmana na izborima ustaštvo ponovo oživjelo. Sjeća se Martić da su njegove starije kolege te 1990. jednostavno otišle iz policije. Bio je, govori, dok sjedimo jedan naspram drugog ispred neprobojnog stakla ovog estonskog kazamata, jedini sa inspektorskim činom koga je sudbina izabrala da se stavi na čelo pobunjenog naroda, iako je u to vrijeme bio šef policijskog sindikata.
“Osobno nisam vjerovao da Tuđman može dobiti izbore. U njegovoj kampanji mržnja protiv Srba bila je ogoljena do kraja. Ko bi povjerovao da će Hrvati listom glasati za tu politiku – pita se i dan-danas Martić, dodajući da Srbi u Krajini nisu mrzili Hrvate.
“Znali smo šta su nam napravili u Drugom ratu, plašili smo ih se potajno, ali nismo vjerovali da će u Europi doći vrijeme da se ponovo rodi jedna takva nakaza od države. Mislili smo da Europa to neće dati. Srbi ni danas ne mrze Hrvate, niti Hrvatsku, jer je to stoljećima bila zemlja naših pradjedova. Nažalost, reciprocitet od strane Hrvatske je izostao”
Martić nam, nabrajajući imena Milana Babića, Gorana Hadžića, Radovana Karadžića, Milana Milutinovića i Slobodana Miloševića, govori i da su svi srpski predsjednici koji su se stavili na čelo otpora nastavku Drugog svjetskog rata – kažnjeni. Dodaje i da je bio prvi Srbin koji je “viđen” da će robijati za navodne ratne zločine i prvi “zabilježen” za Haag.
“Uvjetno se može reći, bio sam prva žrtva pojave neofašizma u svijetu. Dogodila se akcija “Bljesak”, kada su ustaše 1. i 2. svibnja 1990. bukvalno pregazile Zapadnu Slavoniju, a pomoći nam nije bilo niotkuda. Naređenje da se gađa Zagreb kao upozorenje doneseno je iz očaja, kada sam dobio informaciju o stotinama pobijenih Srba, među kojima je bilo 57 žena i devetoro djece”.
(Izvor: Nezavisne novine)
