Piše: prof.dr.sc. Mile Lasić
Osobno iščitavam neutemeljeno stanovište dvojice (ne)časnih sudaca ICTY-ja kao eksplicitno nepriznavanje samog ICTY-ja i još eksplicitnije “deset mišljenja” Badintervova povjerenstva, unatoč tomu što su temeljem “deset mišljenja” u konačnici i priznate kao neovisne države i postale članicama UN sve bivše jugoslavenske republike (plus Kosovo s upitnim statusom u UN). Time je apsurd savršen, jer je Tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je ad hoc institucija UN, nastala prije 23 godine. K tomu su dvoje od troje sudaca Raspravnog vijeća ICTY-ja demonstrirali i veliko nepoznavanje Ustavu SFRJ iz 1974. godine i političkih prilika u bivšoj Jugoslaviji u momentu izbijanja “jugoslavenskih ratova”, sve ono što je Badinterovo povjerenstvo uvažavalo. Ako se željelo pomoći Srbima u ICTY-ju izabrana metoda je ne samo pogrešna, nego i kontraproduktivna: ideja “Velike Srbije” donosi velike nevolje svima, ali za Srbe izvan Srbije ona je čista katastrofa, jer oni su unutar tog koncepta zagarantirani gubitnici.
Skrivanje od javnosti
Posve je pri tomu nevažna istina, ona uvijek strada u ratovima, važno je da se ne dira “u ustajalu baru”, kako se ne bi “uzburkao sav nataloženi mulj”, kako je prije desetak godina objasnio strahove srbijanskih i srpskih političkih elita od kritičkog propitivanja jugoslavenskjih ratova pokojni beogradski odvjetnik Srđa Popović, jedan od najuglednijih boraca za istinu o proteklim ratovima na tlu Jugoslavije. U kontekstu tadašnjih srpskih i hrvatskih tužbi i kontratužbi za genocid, Popović je iznio stav da razlog za bojazan u srbijanskom političkom vrhu nije strah od ishoda tužbe, nego bojazan što uopće dolazi do postupka u kojem će izići na vidjelo sve ono što je decenijama bilo skriveno od srpske javnosti – “činjenice koje je falsificirala Miloševićeva propaganda, činjenice koje Srbija i dan danas poriče i u vezi sa kojima se uspješno samoobmanjuje”.
Po Popoviću, najvažnije činjenice za koje Srbija neće da znade su: (1) da “Srbija nije bila u ratu”; (2) da Srbija ne može biti odgovorna za postupanje JNA; (3) da je JNA, u skladu sa Ustavom SFRJ, djelovala pod zapovjedništvom Predsjedništva SFRJ; (4) da je djelovala u cilju očuvanja teritorijalnog integriteta SFRJ.
“Istina o kojoj smo se u Srbiji dogovorili da šutimo” – ironično je konstatirao Popović – “je, međutim, drugačija: (1) Na zahtjev srpskog političkog vrha, prije svega Miloševića i Jovića, Kadijević je kao načelnik Generalštaba, protuustavnim mjerama, mijenjao nacionalni sastav JNA, prije svega čisteći JNA od Hrvata, jer je sa Miloševićem i Jovićem, pripremao rat protiv njih; (2) Srbija je tokom operacija u Hrvatskoj imala efektivnu kontrolu nad operacijama JNA, formiran je i neformalni i protuustavni “štab šestorice” (Milošević, Jović, Kadijević, Bulatović, Kostić, Adžić), koji je koordinirao akcije JNA; (3) Na ovim sastancima se odlučivalo o ratnim ciljevima (recimo, da li je cilj da se “ruši vlast u Hrvatskoj” ili da se “povuku nove granice”) i svim aspektima operacija u Hrvatskoj; (4) Postojala je puna svest o zajedničkom djelovanju i o tome da JNA u stvari nastupa kao vojska Srbije i Crne Gore; razmatrano je čak i da se to faktičko stanje javno prizna i institucionalizira (“da Srbija i Crna Gora proglase vojsku svojom i preuzmu komandu, financiranje, rat i sve drugo”); (5) JNA nije djelovala u cilju očuvanja teritorijalnog integriteta, već u cilju prekrajanja granica, što je očigledno već iz povlačenja JNA iz Slovenije, ali još mnogo više u poticanju oružane pobune u Hrvatskoj, koja je tajno pomagana, i politički i vojno, da bi to onda poslužilo kao izgovor da JNA ulazi na te teritorije kako bi navodno “razdvajala sukobljene snage”.
Sve gore navedene činjenice u svojim knjigama otvoreno priznaju Borisav Jović (“Poslednji dani SFRJ”, Politika, Beograd, 2005.) i Veljko Kadijević (“Moje viđenje raspada – vojska bez države”, Politika, Beograd, 1995.)”.
Badinterova komisija
Osim ovih iznimno važnih metodoloških naputaka o karakteru “jugoslavenskih ratova” u još uvijek inspirativnoj raspravi Srđe Popovića (koja se može pronaći u arhivi na Peščanikovu portalu – Raspad Jugoslavije I i II) još je važnije sa stanovišta naše osnovne teme što se Popović nadasve korektno dotakao i odluke Vijeća ministara EZ od 27. kolovoza 1991. godine, kojom je oformljena specijalna arbitražna komisija za bivšu Jugoslaviju, sastavljena od predsjednika ustavnih sudova pet zemalja Europske Zajednice, a koja će u svjetsku pravnu povijest ući pod imenom njezinog predsjedatelja, francuskog ustavnog suca Roberta Badintera.
“Dva dana poslije pada (‘oslobođenja’) Vukovara, 20. studenog 1991. godine”, veli Popović, “predsjednik međunarodne Konferencije o Jugoslaviji, lord Carrington, zatražio je od Badinterove komisije mišljenje o tome da li se u slučaju Jugoslavije radi: (a) o odcjepljenju jednog broja republika iz SFRJ (koja i dalje postoji), ili se radi (b) o dezintegraciji i prestanku postojanja SFRJ uslijed istovremene takve namjere jednog broja republika. Teza pod (a) je bila teza koju je zastupao Milošević sve do pada sa vlasti. (Ova teza je svakako bila pravno neosnovana i zato je SRJ nakon 2000. godine morala da podnese molbu za prijem u Ujedinjene nacije.) Komisija je u svom odgovoru pošla od činjenice da jedna država federativnog tipa postoji, ako su u federalnim organima zastupljeni svojim predstavnicima svi dijelovi federacije i ako ti organi faktički vrše vlast. (Mišljenje br.1 od 10. prosinca 1991, 1.(d)).
Ispitujući da li SFRJ na dan donošenja mišljenja kao federacija zadovoljava ove kriterije Komisija je zaključila: ‘Sastav i rad osnovnih organa federacije, bilo da je to savezno Predsjedništvo, Savezno veće, Veće republika i pokrajina, SIV, Ustavni sud ili savezna armija, više ne doseže kriterije participacije i predstavljanja svojstvene federalnoj državi.’ (Mišljenje br.1 od 10. prosinca 1991., 2 (b))”. Potom Popović zaključuje da je Badinterova komisija zaključila: “prvo, da ‘Predsjedništvo’ više nije Predsjedništvo SFRJ, i da ‘JNA’ više nije savezna armija SFRJ, jer je SFRJ kao federacija prestala da postoji”. Međunarodna arbitražna komisija za bivšu Jugoslaviju, koja će u povijest ući pod imenom Badinterova komisija/povjerenstvo, osnovana je, de facto i de iure, tijekom održavanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Den Haagu 1991. i njezina arbitraža je trebala da ima snagu međunarodne presude.
Ona je od 29. studenog 1991. do 4. srpnja 1992. i prezentirala Vijeću sigurnosti UN i Vijeću ministara EEZ svojih čuvenih “10 mišljenja”, koja su u međuvremenu postala sastavnim dijelom međunarodnog javnog prava. (Šteta samo što dvojica sudaca Raspravnog vijeća Tribunala u Den Haagu implicite poručuju da kao suci ICTY-a ne priznaju elemente međunarodnog prava, na kojemu počivaju i UN i ICTY.)
Najvažnija mišljenja
U nastavku izdvojit ću zbog ograničenosti prostora na raspolaganju samo izvode iz par najvažnijih mišljenja. U “Mišljenju I”, od 29. studenog 1991., javnosti obznanjenog 7. prosinca 1991., pobrojana su prvo načela međunarodnog prava koja će biti primijenjena na “slučaj SFRJ”.
Najvažniji zaključak Badinterove komisije je bio da je “SFRJ u procesu raspadanja”, te da je “na republikama da riješe one probleme državne sukcesije koji mogu proizići iz ovog procesa u skladu s principima i pravilima međunarodnog prava uz posebnu pažnju prema ljudskim pravima i pravima naroda i manjina”. Time je ide facto i de iure legitimiran put međunarodnog priznanja bivših jugoslavenskih republika, koje to žele, uz ostavljanje mogućnosti onim drugima “da zajednički djeluju na stvaranju nove asocijacije koja bi imala demokratske institucije po njihovom izboru”.
“Mišljenje II” Badinterova povjerenstva, od 11. siječnja 1992., ticalo se izravno “prava na samoopredjeljenje”. Povod i za ovo očitovanje je bilo pismo koje je predsjednik Arbitražne komisije primio 20. studenog 1991., kojim se predsjednik Konferencije za mir u Jugoslaviji lord Carrington obratio Arbitražnoj komisiji za mišljenje o pitanju koje je postavila Republika Srbija: “Da li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i BiH kao konstitutivan narod Jugoslavije uživa pravo na samoopredjeljenje?” Iz “Mišljenja II” Badinterova povjerenstva za upamtiti je sljedeće: “… ma kakve bile okolnosti, pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim u slučaju da se zainteresirane države suprotno dogovore”. S tim da “ukoliko u okviru jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih grupa, jedna ili više etničkih, vjerskih, jezičnih zajednica, ove grupe imaju, u skladu s međunarodnim pravom, pravo na priznavanje njihovog identiteta”.
U “Mišljenju III” od 11. siječnja 1992. Badinterova se komisija očitovala o pitanju “unutarnjih granica”. Opet je povod bilo pitanje Republike Srbije: “Da li se prema međunarodnom javnom pravu unutrašnje linije razgraničenja između Hrvatske i Srbije, s jedne strane, i Srbije i Bosne i Hercegovine, s druge strane, mogu smatrati, granicama?” Inače, već u “Mišljenju II” je eksplicitno odgovoreno: “Prvo — vanjske granice će morati da se poštuju u svim slučajevima, u skladu sa načelom na koje se podsjeća u Povelji UN, deklaracijom koja se odnosi na principe međunarodnog prava koji se tiču odnosa prijateljstva i suradnje između država, u skladu sa Poveljom UN, Rezolucija 2625 (XXV) Generalne skupštine UN i u skladu sa Završnim aktom iz Helsinkija, i kojim se inspirira član 11. Bečke konvencije od 23. kolovoza 1978. o sukcesiji država na planu ugovora. Drugo — demarkacione linije između Hrvatske i Srbije ili između Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, između drugih susjednih nezavisnih država, moći će da se mijenjaju samo putem slobodnog i međusobnog dogovora.
Treće — ako se ne dogovori suprotno, ranije granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo…
Ovaj princip je utoliko lakše primijeniti između republika što je — na osnovu alineja 2. i 4. člana 5. Ustava SFRJ — odlučeno da se konzistentnost teritorija i republičke granice ne mogu mijenjati bez njihove suglasnosti.” (Vidjeti, 10 mišljenja Badinterove komisije, Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o krizi u bivšoj Jugoslaviji (i drugi dokumenti), Međunarodna politika, Pravni fakultet i Fakultet političkih nauka, Beograd 1994.) Dakako, i u slučaju potonjeg tzv. postmodernog priznanja Kosova bi se vrijedilo pozvati na ista načela, ali se time ne možemo ovdje detaljnije baviti, jer se primarno bavimo magnum crimenom Raspravnog vijeća Tribunala u Den Haagu u “slučaju Šešelj”. Već u “Mišljenju VIII”, od 4. srpnja 1992. konstatirano je da je okončan raspad Jugoslavije. “Deklaracija koju je 27. lipnja 1992. u Lisabonu usvojilo Europsko vijeće odnosi se izričito na bivšu Jugoslaviju”, veli se u ovom “mišljenju”, pa zbog svega toga i “Arbitražna komisija smatra da je proces raspadanja SFRJ, spomenut u upozorenju broj 1, od 29. studenog 1991., došao do kraja i da treba konstatirati da SFRJ više ne postoji”. Naredno “Mišljenje IX”, također od 4. srpnja 1992., odnosilo se na pitanje sukcesije SFRJ, pa iz njega vrijedi izdvojiti da “države nasljednice SFRJ treba da se slože i putem sporazuma riješe sva pitanja vezana za nasljeđe.”
Potom je“Mišljenje X” Badinterova povjerenstva i definitivno potvrdilo totalni diplomatski i politički poraz Miloševićevog režima, jer je u njemu i izrijekom kazano da SR Jugoslavija nije isključivi nasljednik SFR Jugoslavije. U obrazloženju Arbitražne komisije ovog veoma dalekosnažnog mišljenja se prvo ustvrdilo da Srbija i Crna Gora mogu konstituirati novu državnu zajednicu pod imenom SR Jugoslavija, ali se potom u točki 3 kazalo da “… SRJ (Srbija i Grna Gora) samim tim ne uživa priznanje koje je, u potpuno drugačijim okolnostima, uživala SFRJ…” U točki 4 se potom poručilo kako je Arbitražna komisija mišljenja da se SRJ (Srbija i Crna Gora) javlja “kao nova država koja se ne bi mogla smatrati isključivim nasljednikom SFRJ”, te da “njeno eventualno priznavanje od strane zemalja članica zavisi od toga da li ta država uvažava uslove koji su za takav čin predviđeni općim međunarodnim pravom, kao i deklaracijom i smjernicama od 16. prosinca 1991. ”. Dvadeset četiri godine potom ad hoc institucija UN kakav je ICTY izvršava pravno i političko samoubojstvo.
Kratkovidna presuda
Dan nakon što ovaj tekst osvane na stranicama Dnevnog lista navršit će se 24 godine, skoro četvrt stoljeća od kada SFRJ i definitivno više ne postoji, jer se 27. travnja 1992. godine – poslije svih drugih proglašenja neovisnosti – u bivšoj Skupštini SFRJ u Beogradu proglasila Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), sastavljena od Srbije i Crne Gore, koju smo pošprdno zvali “SeReJa” i koja se potom, 2003., transformirala u Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, da bi 2006. Srbija putem crnogorskog referenduma o neovisnosti dobila tzv. poklonjenu neovisnost. U svakom slučaju, snovi o “Velikoj Srbiji” su se najkasnije s formiranjem SeReJe raspršili kao mjehuri od sapunice, sami od sebe, izuzev u glavama političkih bolesnika tipa Vojislava Šešelja i – jedva za povjerovati – dvojice od troje sudaca Raspravnog vijeća u Den Haagu. Meni je jedva pojmljivo kako oni u njihovoj iznimno kratkovidoj presudi nisu makar osjetili nelagodu što su doveli u pitanje temelje krhke geopolitičke arhitekture u regiji bivše Jugoslavije. Kako im nije barem palo na pamet da svaka takva ideja podrazumijeva uvijek i posvuda prekrajanja granica, prisvajanje teritorija i “etnička čišćenja”, te da je u konačnici najpogubnija za one na koje se poziva.
“Modrice iz 91. su ostale i ostat će do kraja života, tijelo pamti, a mozak zaboravlja”, upozorio je bivši član Predsjedništva SFRJ, gospodin Bogić Bogićević, gostujući nedavno u Pressingu na N1 televiziji. Govoreći o događajima iz 1991. godine kada je na sjednici Vrhovne komande OS SFRJ izgovorio “NE” za vrijeme glasanja o proglašavanju izvanrednog stanja u regiji, Bogićević je opisao, zapravo, kako je tekla operacija “Lomljenje Bosanca”. “Ovdje nije bilo riječi o vanrednom stanju iako je na papiru tako izgledalo.
Ovdje se pokušavalo uvesti ratno stanje. Za vanredno stanje odluku donose vlade republika ili Savezna vlada a ono se odnosi na elementarne nepogode. Ovdje se točno zna da je trebao rat da počne 12. marta 1991. godine. Da je bilo vanredno stanje, treći dan zasjedanja Vrhovne komande ne bi Kadijević otputovao u Moskvu i tražio suglasnost za vojnu upravu. Što bi bilo? Nije teško reći niti je to u sferi nagađanja. Stavili bi u pokret 200.000 vojnika i oficira, 550 borbenih aviona, 2.300 tenkova, 4 mornarske fregate i tisuće topova i oružja i naravno sve ono s čim je raspolagala JNA, četvrta vojna sila u Europi i svijetu”. Dodao je da bi rat počeo na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, a Hrvatska, BiH i Makedonija ne bi bile međunarodno priznate. “Izvjesno je jedno; ne bi došlo do međunarodnog priznanja Srbije, Hrvatske, BiH i Makedonije. Rat bi počeo na čitavom prostoru bivše Jugoslavije.
Mnogo više bi žrtava bilo jer bi istovremeno došlo do cijepanja JNA jer bi posljedice bile kobne za narode iz kojih vojnici dolaze. Ako je iko pročitao Kadijevića i Boru Jovića, izvjesno je da bi vojska stala na granice nove tvorevine ‘Velike Srbije’ i te granice bi bile povučene od Zagreba, a u tome konceptu BiH ne bi postojala, jer ta vojska i ta sila bi samo prošli preko teritorije BiH.”
Bogićeva čestita svjedočenja su, dakako, sve dragocjenija, jer izravno oponiraju svjedočenjima nečasnih ljudi, uključivo onih u sudačkim togama Tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Den Haagu.