Potres, koji je građane prijestolnice tadašnje austrijske provincije Kranjske u kasnim noćnim satima zatekao u njihovim posteljama, uništio je desetinu nastambi u gradu koji je tada brojio 30-ak tisuća stanovnika. Uz to brojne su zgrade u Ljubljani i široj okolici oštećene u manjim potresnim udarima koji su još idućih par mjeseci potresali grad te su morale biti srušene.
Pedesetak tisuća ljudi iz šire ljubljanske okolice bilo je prisiljeno idućih mjeseci živjeti izvan svojih kuća, u šatorima, improviziranim barakama, pa i velikim bačvama za kiseljenje zelja koja im je poklonio jedan veleindustrijalac. Radilo je i pet pučkih kuhinja za stradalnike.
Nešto prije ponoći pred uskrsnu nedjelju 14. travnja zaspali grad uzdrmalo je nekoliko potresa koji su se nastavili i idućih dana. Paniku koja je nastupila polako su uspjeli smiriti proglasima gradsko poglavarstvo i dobrovoljci, a nakon nekoliko dana u grad je došla vojska s inženjerijom i šatorima. Kasnije je grad posjetio i car Franjo Josip koji je za postradale i obnovu donirao 10.000 zlatnih forinti, za što su mu kasnije Ljubljančani u znak zahvalnosti postavili spomenik.
Pomoć je stizala iz cijele monarhije, a posebno je velika došla iz Praga i Zagreba, u duhu panslavenske solidarnosti koja je tada bila politički aktualna. Veliki ljubljanski uskrsni potres iz 1895. smatra se i jednom vrstom povijesne prijelomnice u komunalnom uređenju i arhitekturnoj obnovi grada čiji je centar tada dobio izgled koji zadržava i danas.
S obnovom nakon potresa, osobito u vrijeme kada je od 1896. do 1910. gradonačelnik bio poznati političar Ivan Hribar kojega zovu ocem današnje Ljubljane, grad se modernizirao i proširio, sagrađena je komunalna infrastruktura, mostovi i nove moderne zgrade, a počelo se razmišljati i o protupotresnoj sigurnosti.
Nakon potresa Ljubljana je doživjela pravu arhitekturnu renesansu koju je vodio arhitekt Maks Fabiani. Do 1910. godine grad se raširio prema sjeveru do glavnog kolodvora, a iz vremena nakon ljubljanskog potresa datira uspostava potresnog opservatorija, prvog takvog opservatorija u Austrougarskoj.
Ljubljanski potres iz travnja 1895. imao je 9 stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici, s epicentrom u neposrednoj okolici, a prema svjedočenjima kroničara i suvremenika bio je tako jak da se osjetio i u tako udaljenim krajevima kao što su Split, Firenca i Sarajevo.
Kad bi potres iste jačine danas pogodio grad, u kojemu se od tada prilikom gradnje više pazilo na sigurnost od potresa, kalkulacije seizmologa i građevinskih stručnjaka procjenjuju da bi zbog solidnijeg načina gradnje i protupotresnih mjera bilo potpuno uništeno samo oko dva posto stambenog fonda, dok bi 37 posto bilo sasvim neoštećeno. (Izvor: Hina)