Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, Spasitelju svijeta,
na današnji, osobito svečani dan za nas kršćane – na Božić – na svetkovinu rođenja utjelovljenog Sina Božjeg slušamo utješne riječi radosne pjesme nebeskog glasnika – anđela – upućene nama ljudima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam radosnu vijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se … rodio Spasitelj, Krist, Gospodin!“ (usp. Lk 2,11).
Te, dragocjene, utješne riječi Neba: „Ne bojte se!“ nalazimo na više mjesta u Svetom pismu, u objavi Božje Istine – počevši od Mojsija i prorokā, do susreta anđela s Presvetom Djevicom Marijom, s njezinim zaručnikom svetim Josipom te s uplašenim ženama kod praznog Isusovog groba, nakon njegova uskrsnuća.
Te iste riječi „Ne bojte se!“ pogađaju u srce i nas, koji živimo danas u svom konkretnom životnom okruženju. I danas ima mnogo ljudi – i u našoj životnoj sredini – koje muči strah od života, od današnjice i od sutrašnjice. Taj strah je – ne rijetko – prepoznatljivo obilježje našeg vremena. Mnogi i od nas su osobno doživjeli dramu straha uslijed nedavnih ratnih događanja, ali i uslijed poratne društvene i ekonomske, političke i mnoge druge nesređenosti i životne nesigurnosti u našoj zemlji. A nisu nam nepoznati i sve brojniji slučajevi ljudi, pripadnika drugih narodā, krajeva i kulturā, koji bježe iz straha za svoj život i budućnost svoju i svojih najbližih.
„Ne bojte se“ – riječi su dragocjene utjehe za nas i mnoge druge u životnim tjeskobama. Ali su to također prevažne riječi za stvarnost koja je pred nama dok slavimo radosnu božićnu svetkovinu. Ove riječi su ujedno povezane s riječima nebeskog glasnika – anđela, koje slušamo u božićnom liturgijskom slavlju: „Evo, među vama je vaš Bog, vaš Spasitelj, vaš Izbavitelj!“ – Bog, naš Stvoritelj je s nama i u našim strahovima, tjeskobama, neizvjesnostima, u našim bolima! Kao naš Spasitelj – i to istinski, jedini i definitivni!
Ovaj Spasitelj – ne samo jednog naroda – židovskog, nego cijelog čovječanstva – došao je, prije dvije tisuće godina među nas ljude – ne kao politički i vojnički osvajač i osloboditelj – kakovog su sebi predstavljali i očekivali mnogi tadašnji Židovi. Došao je kao siromašno dijete, siromašnih roditelja i uslijed krajnje nepovoljnih životnih okolnosti. Čak se nije mogao ni roditi u toplom domu niti u nekom prikladnom prihvatilištu, nego u štali za stoku i bio položen u jasle koje su služile za hranu stoci. Takvom Spasitelju su se došli prvi pokloniti siromašni pastiri s betlehemskih poljana, kojima se prvima javio glasnik Božji – anđeo s utješnim, radosnim riječima: „Ne bojte se, nego pođite da vidite Spasitelja svoga i cijelog svijeta, gdje kao novorođenče leži povijeno u jaslicama“ (usp. Lk 1,14).
Pastiri su to odmah i učinili. Oni su povjerovali riječima nebeskog glasnika i mogli se osvjedočiti o istinitosti njegovih riječi, te su – puni radosti – slavili i hvalili Boga. – Da li se i mi, koji danas slušamo te iste riječi Božjeg anđela, možemo pronaći u ulozi iskrenih, vjerujućih pastira i iskreno pjevati riječima drevne božićne popijevke: „Radujmo se i mi, dakle, svi danas, jer se rodi Isus slatki i za nas. Hajdmo, braćo, k slavnom gradu Betlemu, poklonit se Spasitelju našemu!“.
Spasitelj je redovito usko povezan s nečijom nevoljom. I tada i sada, ljudski je rod trebao i treba Spasitelja. Treba ga i svaki od nas. Na Spasitelja svijeta ima pravo svaki čovjek, „svako svijeta stvorenje“, kako izriče božićna pjesma.
Prije dvije tisuće godina, u vrijeme Isusova ulaska u povijest ljudskog roda, svijet se nalazio u svojevrsnoj agoniji. Ljudima je prijetila ne samo vremenita smrt nego i vječna. Grijeh je ljude satjerao u jednu slijepu ulicu, bez mogućnosti izlaza i daljeg hoda u sretnu i sigurnu budućnost. Sami su ljudi sotonskom zavodljivošću i svojim grijesima sebi blokirali postizanje vječnog cilja svoga postojanja. Ljudski je život tada izgledao besmislen.
U takvu ljudsku, duboku i dramatičnu nevolju i bezizlaznu situaciju za cijeli ljudski rod, poslan je bio Sin Božji – obećani Spasitelj –, da svojim utjelovljenjem postane Spasiteljem cijelog ljudskog roda. – On je to i učinio. U božićnoj noći „Ljubav Božja prevelika … s neba siđe dolje“, tj. k nama na Zemlju – „radi grešnika, rodi se u štali radi čovjeka“ (Božićna popijevka). Definitivno je Bog – kao čovjek – ušao u našu ljudsku povijest, da tu povijest, u kojoj se nalazi i povijest svakog od nas, današnjih članova ljudskog roda, izvede iz slijepe ulice straha i beznađa i povede je ka sigurnom, cilju sretne vječnosti.
Zato i kliče Crkva Kristova u svojoj božićnoj liturgiji, pozivajući sve svoje članove i sve članove ljudskog roda: „Radujmo se svi u Gospodinu! Spasitelj se naš rodio. Danas nam s Neba pravi mir siđe“ (Ulazna pjesma Polnoćke). A svi mi, kao Kristovi vjernici, još od svoje najranije mladosti znademo pjevati jednu od naših prastarih božićnih pjesama: „Veselje ti navješćujem puče kršćanski. Jerbo se Kralj u Betlemu rodi nebeski. Još mali u štali, kog stvorenje svako slavi, štuje, diči jer je pravi On naš Spasitelj i Otkupitelj“.
Unatoč toj radosnoj, za ljudski rod sudbonosnoj činjenici, da je sam Bog odlučio definitivno spasiti od vječne propasti svoje ljubljeno stvorenje – čovjeka – od tada, tj. prije dvije tisuće godina pa do naših dana, prati tu radosnu vijest i usrećujuću činjenicu i jedna tužna i dramatična sjena. Isusov apostol i evanđelist sv. Ivan je na početku svoga Evanđelja napisao o ulasku vječne Božje Riječi, jedinorođenog Sina Božjeg u povijest ljudskog roda ove uistinu žalosne, sudbonosne riječi: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). Ali je također, odmah nadodao i utješne riječi: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime“ (Iv 1,12).
Iz tih Ivanovih riječi lako možemo iščitati, kako se na osobi utjelovljenog Sina Božjeg, Isusa Krista odlučuje ne samo vremenita, nego i vječna sudbina ljudi – pojedinaca i cijelih naroda kao i cijelih generacija i svih civilizacija.
Oni članovi ljudskog roda, koji žive u svojoj oholosti i bahatosti, svojoj samodopadnosti i samodostatnosti, svojoj sebičnosti i isključivosti, ne prihvaćaju ovakvu i ovoliku poniznost i beskrajnu ljubav i milosrđe Božje, koje su očitovane u nemoćnom betlehemskom Djetetu, kome je Bog Otac dodijelio svu vlast na Nebu i na zemlji. Zato nužno žive u strahu i šire strah oko sebe.
To i mi doživljavamo svakodnevno u brojnim političkim i raznim drugim društvenim parolama, u kojima nema mjesta za utješnu i ohrabrujuću poruku Božića koja glasi: „Ljudi i narodi, ne bojte se! Spašeni ste! Dajte i vi, zajedno s anđelima iz božićne noći – slavu Bogu, pa ćete imati mir u svojim srcima, svojim obiteljima, svome domu i Domovini!“ Ako se ne gleda u Onoga, koji je istinski Spasitelj svakog čovjeka i cijelog ljudskog roda, onda ga se ne može ni slijediti, niti provoditi u djelo njegove naputke i zapovijedi, osobito zapovijed ljubavi; nego se mora biti izložen svakodnevnim negativnim, razarajućim utjecajima raznih manipulatora i lažnih učiteljā i vođā. Ali, ako istinski vjerujemo u Isusa Krista, istinskog, jedinstvenog Spasitelja svijeta, onda ni u najtjeskobnijim životnim situacijama nećemo ostati beznadni i bez snage da se ponašamo kao sretna i zbrinuta djeca Božja, kao Kristovi suradnici u proslavi Božjeg Imena i u izgradnji njegova kraljevstva mira i pravde, milosrđa, ljubavi i mira na zemlji, u našem životnom okruženju.
Od srca želim i molim novorođenog božanskog Spasitelja da svi vi, braćo svećenici i sestre redovnice te vi, Kristovi vjernici laici, budete svakodnevno i kroz cijelu iduću Godinu spasenja 2019. u redovima takvih Isusovih sljedbenika.
Čestit vam Božić i sveto Porođenje Isusovo, mirom i blagoslovom Božjim ispunjenu novu godinu 2019. vama, koji ste u svojim rodnim župama kao i vama, koji još uvijek trpite nepravdu nasilnog progonstva i izbjeglištva!
Vaš brat u Kristu, Spasitelju svih nas, zaključuje u čestitci mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki.
/Republikainfo.com/