„Radi li se o budućnosti BiH, bošnjački nacionalizam je sa svojim tezama o bosanskoj naciji i bosanskoj državi je, vrlo teško je ne složiti se sa sudom Viktora Ivančića, čak i opasniji od hrvatskog i srpskog jer im uz sve kancerogeno koje i bez toga nosi u sebi, služi kao pogonsko gorivo i onemogućuje integriranje i bosanskohercegovačke države i bosanskohercegovačkog društva. I utoliko je suprotstavljanje njemu, baš kao i hrvatskom i srpskom, pretpostavka mirne BiH”, piše Kukić u svojoj knjizi.
Izjava predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića kako “ukoliko ne prevlada koncept tri konstitutivna naroda, neće biti ni BiH”, ponovno su uzburkale duhove predstavnika tzv. ‘gradžanstva’, a kako posprdno pojedini komentatori nazivaju bošnjačke političare koji su zagovornici teze o isključivo građanskoj BiH.
Jandrokovićevu izjavu u medijima su komentirali mnogi, od političara koji imaju ozbiljan problem s ratnim i poratnim kriminalom, do potpuno nevažnih dužnosnika kojima je komentiranje Jandrokovićeve izjave bila kakva-takva prilika da se uopće nađu u medijima, u nedostatku bilo kakvog drugog političkog angažmana, izuzev zauzimanja skupo plaćene fotelje. U najviše slučajeva upravo i zahvaljujući konceptu konstitutivnosti. Kao, uostalom, i sam član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić, piše Dnevni list.
Kukić o mononacionalnoj državi bosanske nacije u ‘Narodu i naciji’
Međutim, o ovom pitanju, konstitutivnosti naroda i to ne samo Hrvata u BiH, već i Srba i Bošnjaka, kao i pitanja sve zastupljenijeg termina jedinstvene “bosanske nacije” i građanske države, daleko kompetentnije, govorio je pokojni prof.dr.sc. Slavo Kukić, član Akademija nauka i umjetnosti BiH, u svojoj posljednjoj knjizi ‘Narod i nacija’.
Knjiga je, a kako je Kukić i sam napisao u predgovoru “potreba za teorijskim sučeljavanjem sa sve naglašenijim trendom dovođenja pod znak pitanja, pa i otvorenog negiranja, nacionalne samobitnosti Hrvata, Bošnjaka i Srba u BiH i istodobnog zagovaranja teze o BiH kao mononacionalnoj državi bosanske nacije”.
Zanimljivo je da ga je upravo njegova posljednja knjiga “posvađala” s mnogim, bošnjačkim kolegama intelektualcima, a pojedini mediji prozivali su ga “Čovićevim čovjekom”, “UZP-ovcem” itd., što je, a mnogi će to i potvrditi koji su vrlo dobro upoznati s njegovim cjeloživotnim djelovanjem i stavovima – istinski nonsens. Međutim, Kukić u svojoj knjizi razobličuje i srpski, i hrvatski, i bošnjački nacionalizam kojima je jedinstvena poveznica polaganja ekskluzivnog prava na BiH ili na njene dijelove. “Pa, komu krivo, komu pravo”, kako bi i on sam kazao.
No, Kukić je zacijelo, kao uvjereni socijal-demokrat razobličio pojedine političke teze, ali kao istinski domoljub prema Bosni i Hercegovini, a ne na način kako to uvriježeno čine “novokomponirani” etno-akademici ili etno-intelektualci koji prikrivaju svoju komunističku ili jugo nostalgičarsku prošlost, ma o kojoj se nacionalnosti radilo.
„Škopljenje“ BiH
Osvrćući se na mnoge stavove bošnjačkih intelektualaca i dužnosnika, Kukić se osvrće i na sve češće “škopljenje”, “prekrštavanje” države Bosne i Hercegovine u “Bosnu”, koje je posebno učestalo posljednjih desetak godina. Postavljajući pitanje gdje zagovornici “bosanske nacije” pronalaze uporišta za teze o bosanskoj naciji, Kukić piše kako ista negira BiH kao višenacionalnu državu i društvo.
“Koliko god se to pokušavalo osporavati, duhom muslimanskoga, danas bošnjačkog nacionalizma, duboko je prožeta Islamska deklaracija, političko vjerski program Alije Izetbegovića iz 1970. godine. Deklaracija je, doduše, usmjerena prema svim muslimanima svijeta, ali se njezine opće poruke odnose i na tadašnju Jugoslaviju, prostor BiH. U tom kontekstu je moguće tumačiti i odrednice Deklaracije da je islamski poredak ‘jedinstvo vjere i društveno-političkog sustava’, da ‘islamski preporod ne može započeti bez vjerske, ali se ne može uspješno nastaviti i dovršiti bez političke revolucije’, da ‘nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih i političkih institucija, te da na koncu, islamski pokret treba i može preuzeti vlast “čim je moralno i brojno toliko snažan da može, ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego izgraditi i novu islamsku vlast’. Sve to bi u uvjetima BiH, između ostaloga, imalo značiti u trenutku kada Muslimani, danas Bošnjaci, postanu većina stanovništva”, piše Kukić.
On piše i o “atakiranju na ustavni naziv države”, sustavnom odustajanju od Bosne i Hercegovine i postupnom uvođenju termina ‘Bosna’.
“No, stvarnost je drukčija, a nju je na 1. Bošnjačkom saboru demistificirao Muhamed Filipović, u čijem se obraćanju daju prepoznati dvije, u svojoj biti velikobošnjačke nacionalističke teze – prvo, da Bošnjacima pripada ekskluzivno, povijesno pravo na BiH, i drugo, što je podjednako kancerogeno, da dio tog istog bošnjačkog naroda čine i bosanski katolici i pravoslavci koji su se od XIX. stoljeća, zahvaljujući isključivo religijskoj orijentaciji, počeli nominirati kao Srbi i Hrvati. Apostrofirane teze su kasnije izrodile i najbitnije elemente strukture bošnjačkog nacionalizma – bošnjački integralizam, ideju sveopće bošnjakizacije na jednoj, te bošnjački unitarizam, zalaganje za BiH kao unitarnu bošnjačku državu na drugoj strani. I jedan i drugi element se u javnom diskursu zrcale na vrlo različite načine”, zaključuje, između ostaloga, Kukić.
Bošnjački, srpski i hrvatski nacionalizam – princip isti, sve ostalo nijanse
Pri tom postavlja pitanje: “U čemu je, u teorijskom i civilizacijskom smislu, razlika između trpanja Srba, Hrvata i inih u jedinstveni koš srednjovjekovnih Bošnjaka s jedne i srpskih i hrvatskih velikodržavnih ambicija zbog kojih se negira Bošnjake kao narod i svodi na Hrvate ili Srbe islamske vjeroispovijesti s druge strane? Što se mog viđenja tiče, posrijedi je ista, nacionalistička, velikodržavna matrica, unutar koje se razlike mogu tretirati samo kao varijacije na istu temu”.
On, nadalje navodi: “Uz to, radi li se o budućnosti BiH, bošnjački nacionalizam je sa svojim tezama o bosanskoj naciji i bosanskoj državi je, vrlo teško je ne složiti se sa sudom Viktora Ivančića, čak i opasniji od hrvatskog i srpskog jer im uz sve kancerogeno koje i bez toga nosi u sebi, služi kao pogonsko gorivo i onemogućuje integriranje i bosanskohercegovačke države i bosanskohercegovačkog društva. I utoliko je suprotstavljanje njemu, baš kao i hrvatskom i srpskom, pretpostavka mirne BiH”.
U poglavlju knjige pod naslovom ‘Pristup nacionalnom pitanju kao jamcu budućnosti BiH kao države i društva’, Kukić ističe kako je teško zamisliti budućnost zemlje s europskim sustavom vrijednosti u uvjetima egzistencije nacionalizma kao dominantne ideološke filozofije i politike te da se u slučaju BiH radi o tri nacionalizma, a koji su u funkciji homogeniziranja vlastitih nacionalnih kolektiviteta zbog, kako se obrazlaže, opasnosti od onih drugih”.
“No, u tom slučaju, ne može biti riječi ni o homogeniziraju svih građana zbog zajedničkih ciljeva, ni o jačanju države i društva kao posljedici koja se podrazumijeva. Sasvim suprotno, jedino logičan i moguć rezultat može biti samo separatno nacionalno homogeniziranje, i opet po principu jedna nacija-jedna partija-jedan vođa, temeljem toga jačanje međunacionalnih tenzija, dodatno destruiranje i države i društva, a s tim i gospodarsko zaostajanje i demografsko pražnjenje. BiH je udžbenički primjer takve države”, ističe Kukić.
„Ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska”
On postavlja pitanje kako unutarnje napetosti u BiH smanjivati, a želju za zajedničkim životom i pripadanjem naglašavati kod svih građana BiH? On rješenjem smatra okretanje ka univerzalnim vrijednostima, ali i onome što je dio bosanskohercegovačke posebnosti – uzdizanje vrijednosti čovjeka i njegovih građanskih i ljudskih prava…, ali i dograđivanjem elementom bh specifičnosti.
“Polazeći od toga da je BiH multinacionalna, država zajedničkog života više nacionalnih entiteta i identiteta, mora biti dograđen i specifičnim pravima bh kolektiviteta, njezinih triju naroda, pripadnika nacionalnih manjina, ali i svih drugih kolektivnih identiteta. Pri tome se ne smije zaboraviti da prava narodnosnih grupa-nacija i nacionalnih manjina, ne smiju biti izdignuta na ravan određujućeg…, nego im se treba osigurati pozicija svojevrsnog korektora i dopune građanskog principa”, piše Kukić.
Pri samom kraju on podsjeća da to nije kombinacija koja bi u BiH bila neki ideološko-politički novum, kao ni teorijski eksperiment jer princip kombinacije građanskoga i nacionalnoga je, kako navodi, obilježje najvećeg dijela razvijenih demokracija.
“No taj princip nije nepoznat ni BiH. On je u specifičnoj formi egzistirao i u vremenu Socijalističke Republike BiH”, zaključuje Kukić, podsjećajući na “rješenje za bh rebus” i odluke 1. zasjedanja ZAVNOBIH-a da “BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska”.
/Desk/