Jedan od najdijeljenijih memova na kineskim društvenim mrežama danas je „američka linija ubojstva“. Preuzet iz terminologije videoigara, ovaj pojam označava prag na kojem se oslabljeni lik može lako dokrajčiti. U Kini se odnosi na rašireno uvjerenje da milijuni američkih obitelji balansiraju na rubu provalije – samo jedan gubitak posla, bolest ili neočekivani trošak dijele ih od potpune propasti. To je postala prevladavajuća kineska metafora za Ameriku koja je zaglibila u ekonomskom propadanju, nasilnom kriminalu i nepovratnom nazadovanju.
To je, naravno, netočno. Stope nasilnog kriminala u Sjedinjenim Državama najniže su u posljednjih nekoliko desetljeća, zemlja zadržava neusporedivu geopolitičku i financijsku moć, a njezino gospodarstvo ostaje vitalno i više od 50 posto veće od kineskog.
Ipak, dok se Peking priprema za posjet predsjednika Trumpa ovog tjedna, vidim da u mojoj rodnoj zemlji uzima maha opasno novo pretjerano samopouzdanje temeljeno na pogrešnim predodžbama o američkom propadanju. Bojim se da to raspiruje osjećaj beskompromisnosti koji kineske vođe čini spremnijima iskoristiti moć svoje nacije kao oružje i manje sklonima povlačenju u budućim sukobima sa Sjedinjenim Državama.
Strah i bahatost
Putujući Kinom ovog proljeća, taj narativ čujem posvuda. Čujem o studentima koji su nekada sanjali o studiranju u Americi, a sada se upisuju drugdje, zabrinuti zbog kriminala u SAD-u i loših izgleda za posao.
Ovo vjerovanje je djelomično obrambeni mehanizam koji pomaže Kinezima da se nose s vlastitim problemima: usporavanjem gospodarstva, kolapsom tržišta nekretnina i visokom nezaposlenošću. Jedan pekinški taksist prošlog je mjeseca sažeo tu mješavinu tjeskobe i bahatosti: nakon što se izjadao o problemima s kojima se suočavaju ljudi u Kini, dodao je: „Barem ovdje imamo minimalnu sigurnosnu mrežu. Bolje nego pasti ispod ‘linije ubojstva’ u Americi.“
Promjena retorike
Nacionalistički glasovi glasniji su nego ikad. Državni mediji većinu vijesti posvećuju domaćim uspjesima, a završavaju s nekoliko minuta o “američkoj disfunkciji”, kojom trenutno dominira globalni kaos izazvan Trumpovim ratom u Iranu.
Kineski čelnici više ne vide američki pritisak na trgovinu i tehnologiju kao prijetnju koja zahtijeva kompromis. Umjesto toga, koriste svoje prednosti, kao što je predsjednik Xi Jinping učinio prošle godine kada je prijetnjom o obustavi izvoza rijetkih zemnih metala prisilio Trumpa na povlačenje po pitanju carina. Kina agresivno teži dominaciji u sektorima poput čiste energije, električnih vozila i sirovina za lijekove. To su sada kineske “nuklearne opcije” u budućim pregovorima.
Put prema naprijed
Ovaj proces nije nepovratan. Američka politika prema Kini trebala bi se usredotočiti na kombinaciju odvraćanja – poput jačanja otpornosti vlastitih opskrbnih lanaca – i obnavljanja ljudskih veza.
Jednostavna, ali učinkovita polazna točka bila bi da Washington olakša vize za kineske studente i znanstvenike te proširi razmjene u turizmu i poslovanju. Prošlo je gotovo devet godina otkako je jedan američki predsjednik posjetio Kinu (Trump, u svom prvom mandatu). Takav jaz je neodrživ. Čvrst i jasan angažman SAD-a možda je najbolji način da se preokrenu kineske pogrešne percepcije i resetira najvažniji odnos na svijetu.