Američki ukapljeni prirodni plin (LNG) sve snažnije prodire na Zapadni Balkan, dok u Bruxellesu raste zabrinutost da bi nova plinska infrastruktura mogla dugoročno vezati regiju uz fosilna goriva i otežati njezinu zelenu tranziciju.
Američke energetske kompanije sve su prisutnije na Zapadnom Balkanu, gdje Albanija, Kosovo i Bosna i Hercegovina razmatraju uvoz većih količina američkog ukapljenog prirodnog plina te izgradnju nove energetske infrastrukture.
Iza tih projekata sve se jasnije nazire šira geostrateška borba oko energetske budućnosti regije.
Zemlje Zapadnog Balkana prirodni plin vide kao prijelazno gorivo koje bi im moglo pomoći u smanjenju ovisnosti o ruskim energentima i ugljenu, uz istodobno povećanje udjela obnovljivih izvora energije. U Bruxellesu, međutim, postoji bojazan da bi se regija dugoročno mogla vezati uz američki plin upravo u trenutku kada nastoji uskladiti svoje energetske politike s europskim ciljevima dekarbonizacije.
„Ne bismo trebali uvoditi plin na tržišta koja ga nemaju“, upozorio je András Hujber, zadužen za energetsku diplomaciju Europske komisije na Zapadnom Balkanu, prema pisanju Politica.
BiH u središtu američkih planova
Jedan od ključnih projekata je Južna plinska interkonekcija u Bosni i Hercegovini, koja bi omogućila dopremu plina preko Hrvatske i LNG terminala na Krku. Time bi BiH dobila alternativni pravac opskrbe i smanjila ovisnost o postojećoj ruti kojom trenutačno prima ruski plin.
Projekt je, međutim, postao politički osjetljiv nakon što je AAFS, kompanija koju navodno vode suradnici bliski američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, odabrana za glavnog operatera.
Europski dužnosnici pritom su izrazili zabrinutost zbog transparentnosti projekta i njegove usklađenosti s energetskom politikom Europske unije.
Iz Bosne i Hercegovine poručuju da cilj projekta nije dugoročno vezivanje zemlje uz plin, nego diverzifikacija opskrbe.
„Južna interkonekcija nije bila dizajnirana kako bi povezala Bosnu i Hercegovinu s plinom. Cilj je prekinuti ovisnost o jednom pravcu opskrbe i jednom izvoru“, priopćilo je Federalno ministarstvo energije.
Projekt još nije dobio sva potrebna parlamentarna odobrenja.
Albanija želi postati regionalno plinsko čvorište
Američki LNG važan je i u energetskim planovima Albanije. Razmatra se 20-godišnji ugovor o opskrbi u suradnji s Grčkom i američkom kompanijom Venture Global, iako je projekt zasad tek na razini memoranduma o razumijevanju te čeka studiju izvedivosti.
Albanija se trenutačno u velikoj mjeri oslanja na hidroelektrane, no sušna razdoblja smanjuju pouzdanost njihove proizvodnje. Prirodni plin, koji trenutačno čini samo oko 1,8 posto energetskog miksa zemlje, trebao bi služiti kao pričuvni izvor energije za vrijeme kada obnovljivi izvori ne mogu osigurati dovoljne količine električne energije.
Tirana pritom ima i šire ambicije. Prema pisanju Politica, Albanija želi razviti regionalno plinsko čvorište, čime bi mogla dobiti važniju ulogu na energetskoj karti Balkana.
Kosovo također razmatra američki LNG
Američki ukapljeni prirodni plin razmatra i Kosovo, iako konačna odluka još nije donesena.
Istodobno se očekuje da bi Srbija i Sjeverna Makedonija mogle dobivati američki plin preko planirane plinske poveznice s Grčkom.
Ako se predloženi projekti realiziraju, američki LNG mogao bi tako postupno dobiti znatno veću ulogu u opskrbi energijom zemalja regije.
SAD popunjava prostor koji ostavlja Rusija
Washington svoje energetske projekte na Balkanu predstavlja kao način jačanja energetske sigurnosti i smanjenja ovisnosti regije o Rusiji.
Projekti se uklapaju i u širu američku energetsku strategiju koja povećani izvoz američkih energenata koristi kao instrument gospodarskog i geopolitičkog utjecaja.
Tu se pojavljuje svojevrsni europski paradoks.
Europska unija od zemalja Zapadnog Balkana traži smanjenje ovisnosti o ruskom plinu i postupno napuštanje fosilnih goriva, ali istodobno nije spremna u velikoj mjeri financirati novu plinsku infrastrukturu u regiji. S druge strane, sama EU sve više koristi američki LNG.
Za zemlje Zapadnog Balkana pitanje plina stoga više nije samo pitanje cijene i sigurnosti opskrbe.
Riječ je i o tome tko će popuniti prostor koji nastaje povlačenjem ruskog energetskog utjecaja, kakvu će ulogu u tome imati Sjedinjene Američke Države te kako će se novi američki energetski projekti uklopiti u dugoročnu ambiciju zemalja regije da postanu članice Europske unije.
Energetska politika tako postaje jedan od važnih elemenata šire geopolitičke utakmice na Zapadnom Balkanu – između potrebe za sigurnom opskrbom energijom, američkog utjecaja, europskih klimatskih ciljeva i nastojanja regije da se udalji od ruskih energenata.