Kada su Ujedinjeni narodi (UN) 1975. godinu proglasili godinom žena, pet najvećih islandskih organizacija za prava žena formiralo je povjerenstvo koje je trebalo planirati događaje za tu godinu. Predstavnice ženskog pokreta Crvene čarape (Redstockings) prvo su postavile pitanje: “Zašto ne bismo išle u štrajk”. Tvrdile su da će to imati snažan utjecaj na društvo te da će time podsjetiti na ulogu koju žene imaju, progovoriti o malim plaćama i njihovim vrijednostima koje imaju u kući i izvan kuće. Nakon kraće rasprave, ideja je prihvaćena na povjerenstvu, sa sugestijom da se riječ štrajk zamjeni sa ‘slobodan dan’.
Kada su krenule pripreme za štrajk, muškarci su planiranu akciju vidjeli kao veliku šalu. Slobodan dan’ zakazan je za 24. listopada 1975., upravo na dan UN-a.
Do zadnjeg trenutka nitko nije bio siguran što očekivati i koliko uspješan će štrajk biti. Mnogi su mislili da će se uglavnom odnositi na zaposlene žene i radikalne feministkinje. U to vrijeme žene su trpjele neravnopravnost u plaćama i spolnu diskriminaciju na radnom mjestu, a u parlamentu su sjedile samo tri zastupnice, što je u to vrijeme bilo svega pet posto.
Međutim, kada je došao taj dan, više od 90 posto Islanđanki različitih dobnih skupina i raznih zanimanja, napustilo je svoja radna mjesta i svoje domove, kako bi sudjelovale u ‘slobodnom danu’. U samom centru Reykjavika na ulicama je bilo preko 25.000 žena.
Tada se već to smatralo uspjehom i pobjedom. Žene su izašle na ulice jer su bile ogorčene što njihov rad ne zaslužuje poštovanje. Unatoč veličini i borbenosti, prosvjed je bio potpuno miran. Neke žene, koje inače nisu bile govornice ni političarke, održale su svoje govore. Neke skupine žena pjevale su pjesme, dok su druge jednostavno bile prisutne. Vlasti nisu ni pokušale zaustaviti ili zabraniti prosvjed, a policajci su samo stajali sa strane i promatrali.
Tog dana nije bilo telefonskih usluga. Novine nisu tiskane, je su sve daktilografkinje i slovoslagačice bile žene. Kazališta su također bila zatvorena, jer su i glumice odlučile uzeti slobodan dan. Škole su također bile zatvorene ili su radile ograničenim kapacitetom, jer su većina profesora i učitelja bile žene. I avionski letovi su bili otkazani zbog toga što ni stjuardese nisu radile toga dana. Rukovoditelji banaka su također bili zakinuti, jer su službenice na šalteru također u većini bile žene.
Mnogi očevi toga dana su morali povesti djecu na posao. Bilo je izvješća o muškarcima koji su se naoružali slatkišima i bojicama kako bi se djeca zabavljala dok su oni na svojim radnim mjestima. Kobasice, koje je lako skuhati, bile su toga dana rasprodane u svim trgovinama.
U Reykjaviku, glavnom gradu Islanda, sastanak je bio zakazan za točno u podne u samom centru grada. Žene su pristizale sa svih strana. Mirni prosvjed trajao je točno do ponoći, a nakon toga su slovoslagačice iz svih novina otišle na posao i posložile novine za sljedeći dan koje nisu sadržavale ništa drugo osim članaka o ‘slobodnom danu’.
Sutradan su se stvari vratile u normalu, ali svi su shvatili da su žene i muškarci ravnopravni stupovi društva i to je od tada promijenilo ustaljeni način razmišljanja. Prosvjed je stvorio dugoročne promjene u društvu.
Godinu dana po završetku štrajka, 1976. na Islandu je formirano Vijeće za ravnopravnost spolova, a izglasan je i Zakon o ravnopravnosti spolova kojim je zabranjena spolna diskriminacija na radnim mjestima i u školama. Pet godina kasnije, 1980. Island je izabrao prvu predsjednicu – Vigidis Finnbogadottir koja je tu dužnost obnašala sve do 1996. godine.
Godine 2009., kad se zemlja našla u vrtlogu ekonomske krize, Island je izabrao svoju prvu premijerku – Johannu Sigurdardottir koja je svojom vladavinom zemlju uspješno izvukla iz krize i spasila nacionalne banke. Njena vlada donijela je i zakon (kao u Norveškoj) prema kojem najmanje 40 posto žena mora biti zastupljeno u nadzornim odborima i upravnim vijećima firmi.
Ono s čime se Islanđanke još i danas bore i gdje se osjeti još uvijek neravnopravnost jest jaz u plaćama, ali i je on najmanji na svijetu. Zemlja ima najveći postotak zaposlenih žena na svijetu. Muškarci i žene su zaposleni u gotovo identičnim stopama, a nešto više od 40 posto žena je na rukovodećim i upravljačkim pozicijama. Nacionalni zdravstveni sustav je odličan i pokriva cijeli spektar reproduktivnog zdravlja, a u parlamentu sijedi nešto više od 40 posto žena zastupnica.
Stoga, već šestu godinu za redom Island se nalazi na vrhu UN-ovog godišnjeg izvješća (Global Gender Gap Report) i nije čudo da je postao jedna od najpoželjnijih zemalja za život žena na svijetu.
(Izvor: Libela.org)