Predstavljanje ‘Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku’ bio je središnji događaj Manifestacije ‘Susreti bosnista 2016.’ na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, a na kojoj je nazočilo oko 200 sudionika i predstavnika pet bosanskohercegovačkih sveučilišta i sveučilišta iz regije. Manifestaciju su, zajedno sa partnerima, organizirali Bosanska lingvistička akademija iz Stoca te Bošnjačka zajednica kulture ‘Preporod’.
Potpisnici “Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku” su predsjednik Matičnoga odbora BZK “Preporod” dr. Sanjin Kodrić, predsjednik Bosanske lingvističke zajednice iz Stoca mr. Jasmin Hodžić, te šefica Odsjeka za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru dr. Dijana Hadžizukić. Istaknuto je, između ostaloga, kako “u skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug”, te kako “ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik”.

(foto: Snježana Kordić)
“Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku” koja sadrži 15 tačaka izazvala je kritičke reakcije od strane ugledne lingvistice, dr. sc. habil. Snježane Kordić, autorice brojnih znanstvenih radova i knjiga, među kojima je posebnu pozornost kod šire javnosti izazvala njezina znanstvena monografija ‘Jezik i nacionalizam’.
Snježana Kordić, lingvistica s dvadesetogodišnjim iskustvom znanstvenice, istraživačice i profesorice na europskim univerzitetima, za portal Tačno.net komentirala je kako se autori ‘Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku’ “pridružuju kolu jezičnih nacionalista s hrvatske, srpske i crnogorske strane te da serviraju istu priču samo iz druge nacionalne perspektive”.
Ističe kako autori Deklaracije prešućuju osnovnu istinu da četiri države, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija imaju zajednički jezik.
“Ta istina se sasvim ciljano zamagljuje od 1990-ih godina službenim uvođenjem nekoliko različitih imena za jezik koja sugeriraju da iza svakog imena stoji drugi jezik”, komentira dr. sc. habil. Snježana Kordić za Tačno.net, postavljajući pitanje zašto bosnisti, kroatisti, serbisti i montenegristi ne donesu ovakvu Deklaraciju:
“Svjesni smo da Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija imaju zajednički jezik. Ne možemo se složiti oko njegovog imenovanja jer svatko od nas želi da se jezik zove po njegovoj državi. No ta četiri različita imena šire zabludu da su to četiri jezika. Predlažemo da se zato posegne za privremenim rješenjem primjenjivanim u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno “jezik nastave”, npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon 2. svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika.
Svjesni dominacije nacionalizma kod nas, predlažemo da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji predmet materinskog jezika u školama naziva “jezik nastave” ili “jezik i književnost”. Taj naziv bi se koristio sve dok ne nadvladamo vlastite nacionalizme i dogovorimo se oko zajedničkog imena za naš zajednički jezik. A uvođenjem privremenog rješenja bi odmah moglo doći do ukidanja jezičnog apartheida jer sada su djeca razdvojena po nacionalnoj osnovi u školama pod izgovorom da govore različitim jezicima uslijed postojanja četiri različita naziva.”
Lingvistica Kordić zaključuje kako bi potpisivanje ove Deklaracije od strane bosnista, kroatista, serbista i montenegrista značilo da su napravili iskorak iz jezičnoga nacionalizma.
“Ovako, autori ‘Neretvanske deklaracije’ umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove, oni se suprotstavljaju hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom. Plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu”, dodaje dr. sc. habil. Snježana Kordić.
Kordić je prošle godine, u okviru “Foruma mladih: dijalogom do razumijevanja” bila jedna od predavačica mostarskim studentima s Univerziteta Džemal Bijedić i Sveučilišta u Mostaru, a njezinome predavanju ne temu ‘Jezik i nacionalizam: jezik kao izgovor za segregaciju u obrazovanju’ nazočili su brojni studenti, koji su s pozornošću i oduševljenjem ispratili predavanje te razgovarali o problemima s kojima se i sami susreću unutar bosanskohercegovačkog obrazovnog sustava.
Tom prilikom je lingvistica Kordić posebnu kritiku uputila domaćim jezikoslovcima i fakultetskim profesorima jezika, ali i političarima te medijima ističući kako prešućuju sociolingvistički opis naše jezične situacije, i prave ozračje u kojoj razumna i smirena rasprava o jeziku kao da nije moguća.
“Usadili su uvjerenje u sve slojeve društva da je jezik ugrožen od strane onog drugog naroda. I da je time doveden u pitanje opstanak vlastitog naroda i svakog pojedinca. Također su proširili uvjerenje da nacija ne može postojati ako nema zaseban jezik koji ne dijeli ni s jednom drugom nacijom, što nije točno, kako nam svjedoče primjeri brojnih nacija koje postoje a imaju zajednički jezik s drugim nacijama. Tu činjenicu potpuno zanemaruju domaći političari i profesori jezika, i uzgajaju mit o podudarnosti nacije i jezika”, kazala je Kordić na navedenom predavanju mostarskim studentima.

(foto: fra Andrija Nikić)
Nikić: Politički udar na temelje Ustava BiH
Povodom donošenja Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku koja je predstavljena na “Danima bosnista 2016” u Mostaru 29. travnja ove godine, u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH i Hrvatskoga kulturnog društva Napredak Mostar, priopćenjem za javnost reagirao je predsjednik prof. dr. fra Andrija Nikić.
Isto donosimo u cijelosti:
“U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini.
Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: „Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku“.
Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Republike Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika.
Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti.
I. Povijesne činjenice:
1. Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu, od ranoga srednjega vijeka nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina Kotromanićka – podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu Papi, a ne stambolskomu Sultanu. (A. Nikić, Događajnica, Mostar, 2003.).
2. Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda (Mustafa sin Stipanov…) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili: H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.
3. Današnji su Bošnjaci – za vrijeme turske okupacije sami se nazivali Turcima – postali samobitnim narodom koncem 19. stoljeća, a u 20. stoljeću političkom odlukom u komunističkoj Jugoslaviji narodnost su stekli temeljem vjeroispovijesti pod imenom Muslimana (Ustav, 1974.).
4. U velikosrpskoj četničkoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991.- 1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.
5. U ratnom razdoblju 1991.- 1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti neretvansku dolinu.
6. Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih područja.
Neretvanska deklaracija nastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.
II. Lingvističke činjenice o “bosanskom” jeziku:
1. U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti “bosanski” je prema dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika, istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu. Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1640.
2. U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.)
3. Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).
4. Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao Hrvatsku pjesmu – Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.
5. U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i jezike osim svoga.
6. U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.
7. Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili zamjenicu “naš”: za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke, za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike, ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost “našega” kazuje da autori baš i nisu sigurni da je sve njihovo („naše“) kako pišu. Kad bi bili sigurni u istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.
8. Među “našim” književnicima pobrojenim u deklaraciji ima i onih koji su se javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive da podsjete na njihov izbor. Također se svojataju i veliki hrvatski pjesnici, kao što je A. B. Šimić.
Zaključno:
Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u neretvanskoj dolini i na čitavom području BiH, nego i onih bosanskih građana koji se osjećaju Hrvatima islamske vjere.
Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti više stoljeća živio razdvojen u trima međusobno sukobljenim državama: Austriji na sjeveru, Turskoj u Bosni i Hercegovini i širem okolju, Mletačkoj Republici u Dalmaciji te u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. U franjevcima Bosne Srebrene imao je jedinu postojanu snagu koja ga je sjedinjavala i učvršćivala. U Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji djelovali su i hrvatski svećenici s latinskim obrednim jezikom, koji su propovijedali i dijelili sakramente na hrvatskom, a u pojedinim dijelovima BiH hrvatski popovi glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.
Svim je okupacijskim vlastima u ljudskoj povijesti, pa tako i turskoj, zajedničko nastojanje odnaroditi i raseliti autohtono stanovništvo. U takvim se okolnostima franjevci ne samo u Bosni, Dalmaciji i Slavoniji nego i na širem području do Budima i Crnog mora, svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje povezuju s narodom: propovijedaju mu Evanđelje i dijele sakramente na hrvatskom jeziku, predvode ga u oslobodilačkim borbama, upućuju u hrvatsku pismenost, promiču znanost i književnost te donose plodove svetosti.
Hrvatski je narod sačuvao identitet, vjeru i kulturu svojih otaca uz goleme žrtve, a danas ih nastavlja izgrađivati i usavršavati u sasvim drugom okružju: u modernoj, demokratskoj i pluralnoj Bosni i Hercegovini, koja mu Ustavom jamči dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu.
Državni službenici, nastavnici i javni djelatnici u uljuđenom svijetu, bez obzira otkuda potjecali, s ponosom rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju, pa se to očekuje i u suvremenoj Bosni”, stoji u Nikićevom priopćenju.
Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku predstavljena je u okviru ovogodišnjih Susreta bosnista

(foto: S ovogodišnjeg Susreta bosnista. Prisutna je bila i federalna ministrica obrazovanja Elvira Dilberović)
‘Neretvansku deklaraciju’ prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:
Prostor bosanskohercegovačkog juga izrazito je važan za jezik, književnost i kulturu te historiju i tradiciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Zato je ovom prostoru nužno prilaziti s odgovarajućom sviješću, pažnjom i posvećenošću. Imajući ovo u vidu, a svjesni aktuelnog stanja u našem širem društvenom kontekstu, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru donose javni proglas:
Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku
1. Okosnice naučnog rada u okviru lingvističke i književne bosnistike posebno su vezane za bosanskohercegovačko južno podneblje. U skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug.
2. Počev od Humačke ploče iz 10/11. stoljeća kao najstarijeg bosanskog pisanog spomenika na narodnom jeziku, a naročito s obzirom na raznovrsnost i brojnost starobosanskih natpisa na stećcima i drugih tragova naše pisane tradicije, bosanskohercegovački jug izvorište je i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti.
3. Kao simbol i bosanska prepoznatljivost u svjetskim okvirima, stoje bosanskohercegovački stećci, što je posebno slučaj u vezi s našim najočuvanijim, najukrašenijim, najvećim i najvažnijim nekropolama stećaka, koje su smještene upravo na bosanskohercegovačkom jugu, kao što su nekropole Radimlja i Boljuni.
4. Svjetski poznata bošnjačka balada Hasanaginica (1774) vezuje se također za južno bosanskohercegovačko područje, kao i niz drugih važnih lirskih, lirsko-epskih i epskih ostvarenja naše usmene, narodne književne tradicije.
5. Osnovica bosanskog standardnog jezika, ali i drugih srednjojužnoslavenskih jezičkih standarda jeste bosanski istočnohercegovački dijalekt, i zato ga valja posebno njegovati i čuvati na svim jezičkim nivoima, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost.
6. Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik. Čak i u vrijeme Bečkog književnog dogovora (1850), ali u kontinuitetu i prije i kasnije, na našem jugu u javnosti i društvu ne samo među muslimanima već i među pravoslavcima i katolicima u upotrebi je bilo bosansko ime jezika, koji je bio službeni jezik u školama u Mostaru i okolini, kako u vrijeme osmanske, tako i u vrijeme austrougarske uprave. U tom smislu, uz niz drugih, treba se sjetiti i Halila Hrle, Omera Hume ili Ibrahima Kapetanovića, ali i pravoslavnih i katoličkih prvaka našeg juga, poput Pere Tunguza i biskupa Pavla Dragičevića.
7. Rodonačelnik novije bošnjačke književnosti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak jedan je od najangažiranijih proevropski usmjerenih intelektualaca u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a snagom svojeg kulturnog i društvenog pregalaštva stekao je i status “bošnjačkog Vuka Karadžića”. Zalažući se za uvođenje “zapadne pismenosti” među bosanskim muslimanima, pokrenuo je i list Bošnjak (1891), a njegov rad na sakupljanju i sistematiziranju književne tradicije rezultirao je i zbirkama Narodno blago (1887) i Istočno blago (1896–1897), prvim takvim ostvarenjima kod Bošnjaka.
8. Pored toga što je bio naročito važan književni i kulturni centar osmanske Bosne, s piscima poput Hasana Zijaije, Derviš-paše Bajezidagića, Fevzije Mostarca, Mustafe Ejubovića Šejh-Juje, Habibe Rizvanbegović Stočević, Arifa Hikmet-bega Rizvanbegovića Stočevića i drugih, Mostar i bosanskohercegovačko južno podneblje i tokom cjelokupnog novijeg vremena jedno su od najvažnijih središta književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini. Za ovaj prostor vežu se imena ličnosti kakve su Safvet‑beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Osman Đikić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Hamza Humo, Alija i Abdurahman Nametak, Hamid i Mehmedalija Mak Dizdar, Zuko Džumhur i brojni drugi, sve do Dževada Karahasana, koji je također pisac bosanskohercegovačkog juga u širem smislu, ali i Aleksa Šantić, Svetozar i Vladimir Ćorović, don Franjo i Ivan Milićević, Antun Branko Šimić i ostali.
9. Ljubušak Riza-beg Kapetanović autor je prve pjesničke zbirke jednog Bošnjaka na “zapadnoj pismenosti” (1893), s dramskim fragmentom Ali-paša (1894) Nevesinjac Safvet-beg Bašagić začetnik je bošnjačke dramske književnosti, a Mostarci Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević autori su prvog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog romana Bez nade (1895), čija se radnja i zbiva u Mostaru.
10. U Mostaru je krajem 19. i početkom 20. stoljeća djelovalo više društava važnih za književnost i kulturu Bosne i Hercegovine, što je i vrijeme kad je Mostar bio i “grad opsjednut pozorištem”. U Mostaru je osnovana i Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija Muhameda Bekira Kalajdžića (1910), koja je izdavala i znameniti bošnjački književni časopis Biser (1912) pod uredništvom Muse Ćazima Ćatića. Kao i Ćatić, koji je u Mostaru objavio svoju jedinu zbirku pjesama (1914), književno posebno značajne godine u Mostaru je proveo i Skender Kulenović, koji je tu napisao neke od svojih najuspjelijih soneta te začeo svoj roman Ponornica (1977). U Mostaru je osnovana i Prva književna komuna Ihsana Ice Mutevelića (1970).
11. Stočanin Mehmedalija Mak Dizdar autor je pjesničke zbirke Kameni spavač (1966), vjerovatno najznačajnije pjesničke knjige u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i autor svojevremeno presudno važne knjige Stari bosanski tekstovi (1969), kojom kao i svojom poezijom afirmira bosanski srednji vijek, dok sam bosanski jezik afirmira u važnom tekstu Marginalije o jeziku i oko njega (1970).
12. Prvi izbor iz bošnjačke književnosti – Biserje (1972) djelo je Stočanina Alije Isakovića, istaknutog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pisca i književnog istraživača, koji je i autor znamenitog teksta o bosanskom jeziku Varijante na popravnom ispitu (1970), kao i prvog savremenog rječnika bosanskog jezika Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992).
13. Bosanskohercegovačko južno podneblje dalo je i istaknutog lingvistu i filologa kakav je akademik prof. dr. Asim Peco, a čovjek našeg južnog podneblja jeste i dr. Muhamed Šator, koji će biti zapamćen između ostalog i po razrješenju misterija i afera u vezi s prvom Gramatikom bosanskoga jezika (1890), čime je doprinio rješavanju pitanja posebno o bosanskom jeziku u vremenu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
14. Područje bosanskohercegovačkog juga iznjedrilo je i znamenite istraživače bošnjačke i bosanskohercegovačke književne i kulturne prošlosti, od Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka kao začetnika književne i kulturne historiografije kod Bošnjaka, preko dr. Safvet-bega Bašagića, prvog u punom smislu riječi modernog bošnjačkog historičara književnosti i kulture i utemeljitelja bošnjačke orijentalne filologije i uopće prvog bošnjačkog doktora nauka, pa do prof. dr. Muhsina Rizvića, najznačajnijeg historičara bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ili istaknutog književnog tumača i estetičara prof. dr. Kasima Prohića te niz drugih. Uz proučavaoce šireg kulturnog naslijeđa, kakav je bio Hifzija Hasandedić, južni kraj dao je i istaknute sakupljače i proučavaoce usmene književnosti te folkloriste, kakvi su i Alija Nametak ili Hamid Dizdar, a posebno akademik prof. dr. Đenana Buturović.
15. Južno podneblje ostvarilo je nemjerljiv značaj u konstituiranju, razvoju i očuvanju lingvističke i književne bosnistike, čemu je važan doprinos dalo i osnivanje studija maternjeg jezika i književnosti na nekadašnjoj mostarskoj Pedagoškoj akademiji (1950), a posebno osnivanje Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru (1999) zalaganjem prof. em. dr. Elbise Ustamujić, kao i rad Muzeja Hercegovine i Arhiva Hercegovine te drugih ustanova, odnosno rad brojnih drugih pojedinaca u oblasti lingvistike, nauke o književnosti i kulture.
/Republikainfo.com/


