Vjerujem da ste upoznati sa složenošću političke situacije u Bosni i Hercegovini. Može li BiH krenuti u ekonomske reforme prije nego razriješi temeljne političke probleme?
-Može ako bi to bio interes međunarodne zajednice koja tu ima utjecaj. Ja predlažem da se radi na dva fronta. Postoji povijest suživota i sukoba različitih naroda na ovim prostorima, različitih kultura i pisama i time se sada uglavnom bavi politika. Nasuprot tome, postoji ekonomski interes bosanskohercegovačkih naroda, ali i zainteresiranost zapada, prije svega Europe, da učini Bosnu i Hercegovinu stabilnom državom. Moja rješenja, koja dolaze s ekonomske strane, polaze od činjenice da, ako se ljudima osigura posao i kruh, oni će biti puno tolerantniji jedni prema drugima. Po mom mišljenju, početak rješenja dolazi od poticaja zapošljavanja u različitim dijelovima BiH, što za Europu apsolutno ne bi trebao biti problem ili veliki trošak. Jednostavno napravite plan da se u svakoj županiji ili nekoj drugoj ekonomskoj cjelini, zaposli po petsto ljudi, jer kada ljudi idu na posao i dobivaju plaće, uredno plaćaju svoje račune. Kada djeci mogu kupiti tenisice i trenirku, oni postaju puno više tolerantniji i spremniji za kvalitetan suživot. To je i povijest pokazala. Razvijena društva su tolerantnija, a manje razvijena društva su manje tolerantna.
Bosna i Hercegovina je mala država, samo mali postotak Europe. Bruto domaći proizvod Europe je 15.000 milijardi eura. Proračun europskih zemalja je oko 7.000 milijardi eura. Bosni i Hercegovini je dosta oko 10 milijardi eura. Međutim, Bosni i Hercegovini ne treba gotov novac. Kada gledate tu europsku proizvodnju od 15.000 milijardi eura, postavlja se pitanje, može li se u toj velikoj Europi iznaći proizvoda, dijelova proizvoda i poluproizvoda čija se proizvodnja, uz pomoć EU, može organizirati u Bosni i Hercegovini? Europa bi platila obrazovanje mladih koji bi radili, gdje bi neki drugi fond napravio infrastrukturu i gdje bi zapadnoeuropske kompanije proizvodile te proizvode koje bi Europa subvencionirala u ograničenom razdoblju. To je moj projekt za BiH. Ja mislim da se to može napraviti za 5 godina i za tih 5 godina vi imate tolerantnu BiH, koja slavi svoje blagdane, gdje jedni druge posjećuju na njihove svetkovine i zajedno se zabavljaju. A onda lakše možemo razgovarati i proučavati Islam i Kršćanstvo te u tom doći do zaključka da smo svi zapravo ljudi istog Boga. Nažalost, Europa za sada nema takav pristup. Ona nastoji prekopirati uspješne Europske sustave, koji danas funkcioniraju preko odnosa kapitala, koji ne funkcionira u BiH na pravi način, sustave koji nisu prilagođeni bosanskohercegovačkoj kulturi, tradiciji, običajima, itd , a bez toga nema uspješne politike.
Bosna i Hercegovina ima podijeljeno i vrlo plitko tržište kapitala, dok banke dominiraju u kreditiranju gospodarstva. Akademska zajednica često zastupa tezu da financijska struktura utječe na gospodarski razvoj ističući važnost razvoja tržišta kapitala? Koliko je važno raditi na razvoju tržišta kapitala kao motora razvoja gospodarstva?
-Tržite kapitala u našim zemljama uopće ne postoji. Jedino tržište kapitala koje donekle potiče ekonomiju je u zemljama s anglosaksonskim pravnim nasljeđem (common law), dakle, Nizozemska, Engleska, Amerika. Ove zemlje se tradicionalno financiraju putem tržišta kapitala, dok se Germani, Latini, Japanci i drugi, financiraju putem bankarskih kredita. To su dva različita sustava financiranja, zato što su njihova kulturna povijest i tradicija različiti, zbog čega su i njihovi pravni sustavi još uvijek različiti. U germanskom sustavu (civil law) se dominantno štitio kreditor, a to su banke, dok se u anglosaksonskom sustavu dominantno štitio vjerovnik, odnosno investitori. Na taj način su se u različitim pravnim sustavima razvili različiti načini funkcioniranja poduzeća. Njemačka se razvijala na bankarskom financiranju, a Nizozemska i Engleska na kapitalnom financiranju (tržištu kapitala). Naša tržišta jesu bankocentrična, ali su uska i plitka. Bez obzira što to centralne banke ne priznaju, ona su i monopolistička. Uglavnom se gleda vrijednost kapitala, a ne širina bankarskih usluga. Ne može ekonomija dobro funkcionirati kad stotine tisuća poduzeća treba opsuluživati desetak banaka. To su velika uska grla. Novac je bitan, ali nije najbitniji za razvoj. Ima puno nefinancijskih elemenata u ekonomskom sustavu koji su također važni.
U svakom slučaju, novac je izvedenica iz vrijednosti proizvoda i usluga. Ako proizvodite sam novac, a to rade današnji špekulanti i brokeri, tržište kapitala se polagano odvaja od realne ekonomije. Onda se jedno vrijeme zarađuje na špekulacijama i derivativnim proizvodima, a zapravo svi ti papiri su samo različite izvedenice novca. Novac mora biti slika realne proizvodnje. Pogledajte malo u povijest. Kada su Španjolska i Portugal u 15. stoljeću osvojili Ameriku, uvezli su stotine tisuća tona zlata i srebra i opet su propali. Tako je nastala i prva teorija inflacije. Došla je ogromna količina zlata i srebra, a nije bilo robe na tržištu koju narod treba da bi mogao živjeti. Tada se pojavljuju fiziokrati koji vide da sam novac i nije vrijednost, jer nema krumpira, nema hrane. Oni su rekli bogatstvo je u zemlji, a ne u novcu. Smith dolazi 150 godina kasnije i kaže bogatstvo je u proizvodnji. Tako nastaje suvremena ekonomska misao i teorija. Dakle, kada napravite proizvod on ima svoju vrijednost. Vrijednost tvornica je u dionicama, vrijednost proizvoda je u novcu. Da bi omogućili trgovinu vi možete imati, recimo, 100 proizvoda i 100 maraka. Dalje, vi možete tiskati 200 maraka, ali ako i dalje imate 100 proizvoda vi nemate veće realno bogatstvo. Znači proizvodnja novca mora pratiti proizvodnju robe.
Naravno, postoji i povratna veza jer tiskanjem novca možete potaknuti da se stvori novi pogon. Međutim, ako se taj novac ne pretvori u realnu vrijednost, odnosno ako se u kratkom roku ne pokrije proizvodom, on će izgubiti svoju vrijednost. U manje razvijenim zemljama poput naših, pravilnije je prvo stvarati proizvod, odnosno tvornice, a tek onda multiplicirati novac. U svakom slučaju to je neraskidiva veza i politika mora vidjeti tu vezu. Financijaši i špekulanti se mogu igrati, ali morate voditi računa da ne dođe do stvaranja balona koji bi mogao završiti krizom. U svijetu se u prosjeku svakih 8-10 godina, od kada postoji novac, javljaju financijske krize jer ljudi s pohlepom i neznanjem misle da mogu stvarati bogatstvo stvaranjem novca i novčanih derivata. Međutim, nakon nekog vremena se ustanovi da taj novac nema pokriće u realnim stvarima i to je uvijek izvor neke nove krize. Ukratko, gledajući osnovne izvedenice novca, obveznice moraju pokrivati imovinu, infrastrukturu države, dionice trebaju pokrivati vrijednost tvornica, a novac mora omogućavati da se robe i usluge brže razmjenjuju. I tu mora biti ravnoteža. Ako se novac brže umnožava od proizvodnje nastaje balon koji će dovesti do krize ukoliko se takvo ponašanje ne zaustavi. Nasuprot tome, ako ima manje novca nego realne vrijednosti, dolazi do stagnacije i usporavanja gospodarske aktivnosti, ali u drugom smislu. Deflacija je opasnija od inflacije (ne prevelike). Mogli bi reći, inflacija stvara kaos u ekonomiji, a deflacija ubija ekonomiju.
Porijeklom ste iz Hercegovine. Kada bi Vam netko ponudio projekt strategije razvoja Hercegovine, na čemu biste inzistirali? Ima li Hercegovina po Vama neku snažnu komparativnu prednost na kojoj bi trebala bazirati svoj razvoj?
-Ima, pogledajte što se događa u Grudama. Koliko god ljudi nisu zadovoljni, Grude u prosjeku imaju više tvornica po glavi stanovnika nego cijela Hrvatska. Ovdje je radišan narod. Imate školski primjer smilja. Na tomu možete proučavati ekonomiju, a da uopće nemate povijesno znanje o ekonomiji. Jednostavno, kada ljudi vide da je nešto isplativo, oni to rade. Više desetaka milijuna stabljika smilja je posađeno. Zašto? Zato što ljudi vide isplativost. To je pravilo svugdje. Zašto investitori ne dolaze u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu? Zato što nije isplativo! Tamo gdje je isplativo nešto proizvoditi investitorima ne smeta vrsta sustava. Međutim, sustav mora napraviti takve okolnosti da je isplativo proizvoditi, a ne samo baviti se trgovinom na par područja. Ako sustav kreira uvjete za isplativu proizvodnju, ljudi će raditi. To je prirodno ponašanje. Bilo da se radi o Hercegovcima, Hrvatima ili Nijemcima. Samo je pitanje imamo li takvu politiku koja može napraviti isplativost proizvodnje. Ako u tomu uspijete, država ne treba više ništa investirati. Ljudi će, vođeni vlastitim interesom, početi raditi i zarađivati. Kad pogledam ovu mladež ovdje, do jučer ste ih osuđivali da su neradnici, no kada se pojavilo smilje i počeo vršiti otkup po 4-5 KM dečki su masovno bili izgrebani od drače i kupine berući smilje. Znači, kada su ljudi prepoznali interes nije im bilo teško raditi. Sada, država treba pokazati svoju ulogu da uredi i zaštiti tržište smilja. Naime, kod ovakvih proizvoda u prvim fazama dolazi do „ekscesnih“ odstupanja na tržištu. Ako država ne organizira institucionalnu regulaciju, ti ekscesi mogu nanijeti veliku štetu. Tu može pomoći znanje o državnim regulacijama i institucijama. Prethodno sam rekao, Amerika je tržišno najliberalnija, ali ima najstrožije institucije s ciljem zaštite optimalnog funkcioniranja tržišta. Dakle, samo država može napraviti okruženje u kojem se isplati proizvoditi, raditi, izvoziti…, to ne ovisi o pojedincu. Pojedinac može naći svoju malu nišu, ali bez sustavnog pristupa države to će ostati samo izolirani slučajevi. Dakle, puno tih malih niša prilagođenih hercegovačkim uvjetima i ljudima treba napraviti politika. Kada to uspijemo Hercegovci će biti najproduktivniji narod na zemaljskoj kugli.
Na čemu temeljite svoj optimizam?
-Na puno razloga. Zato što su bili zakinuti, što su morali preživjeti u teškim uvjetima. Gdje su u tranzicijskim zemljama najveće krize i problemi? Tamo gdje su bile najveće državne tvrtke, gdje su ljudi živjeli od države. Kada je država nestala oni su ostali kao riba na suhom. Naučili su dobivati siguran posao, stanove i plaću bez obzira na produktivnost. Ljudi su jednostavno otupjeli i nisu naučili brinuti sami o sebi. Hercegovina je kroz povijest bila zakinuta od strane država koje su vladali na njezinom teritoriju, a ljudi su morali preživjeti na jednim vrlo grubim područjima ili se snalaziti drugdje u svijetu. Kada je taj sustav nestao, mnogi su se pogubili, ali ne i Hercegovci. Njima je samo potrebno stvoriti uvjete isplativosti i pustiti ih da rade. Siguran sam da neće razočarati.
Da, ali izgleda da se Hercegovci teško prilagođavaju svakoj državi. Čini se da smo tradicionalno anarhični?
-Hercegovcima je to ušlo u krv. Kod svakog naroda najjača je tradicija, ona se najteže mijenja. Zato je bitno da imamo intelektualce koji to razumiju. Kako uz postojeću tradiciju promijeniti ponašanje društva? Od kuda početi? Na koji način? Revolucionarni pristup napravi više štete nego koristi. Znači, nije narod za okrivljivati. On je bio pod turskom, austrougarskom i Jugoslavijom. Znači već preko 400 godina nije imao svoju državu. On je uvijek svjesno i podsvjesno bio protiv države jer država nije bila njegova. On je razvio sustav u glavi kako će zeznuti državu. To je već urođeno. To je genetska stvar. I danas je tako. Kada razgovaram s Hercegovcima oni još uvijek više gledaju Hrvatsku kao svoju državu, premda ona to nije, opet zbog specifične situacije u Bosni i Hercegovini. Međutim, politika to mora razumjeti i prihvatiti. Ne možete se protiv toga frontalno boriti, jer to je ušlo u genetiku. Moraju proći generacije. Ali svijest se mora razvijati, da je Bosna i Hercegovina i naša država. Ta svijest se razvija, ali to treba ubrzati i raditi sustavno na puno područja. Ne samo govoriti BiH je i naša država. Hrvati to moraju početi osjećati. Ako mislite kvalitetno upravljati državom i društvom morate tu specifičnost imati u vidu. Ne možete samo reći, to je krivo, oni su kriminalci. Ne, to je prirodno. Znači, njima država mora biti ugodna kako bi je počeli prepoznavati kao svoju. Mora biti manje represivna nego Hrvatska. Njemačka država može biti tri puta represivnija zato što ju Nijemac osjeća kao svoju državu. Svjestan je da, ako zezne Njemačku državu, zeznuo je i Njemački narod i slijedi mu velika kazna. Nasuprot tome, u Hrvatskoj represija mora biti manja zato što dugo nismo imali svoju državu i još se dijelom osjeća taj animozitet koji potječe iz Jugoslavije. Bosna i Hercegovina mora biti još manje represivna i više „edukativna“ da bi ju počeli prihvaćati i doživljavati kao svoju državu. Tim više što ovdje žive tri naroda i političari uvijek grade svoju poziciju i politički put na međunacionalnim netrpeljivostima, što vidljivim i nevidljivim, što racionalnim i iracionalnim. Dakle, ovdje država mora biti puno ugodnija građanima da bi je prihvatili, mora se raditi na kreativnijim elementima, a onda kroz vrijeme, u procesu razvoja, zaoštravati pravila u određenoj mjeri. Kada ljudi osjete i prepoznaju da je neplaćanje poreza šteta za njih same onda ćete imati samokontrolu naroda. Jer on kaže, država je naša, ako zezneš državu zeznuo si i mene. Niste zeznuli nekog imaginarnog nego ste zeznuli mene. Ja sam ovdje radio kada se nije plaćao porez, a ja sam plaćao. Moj stric je tada bio učitelj u Mostaru, ali nije dobivao plaću. Pitao sam gdje ide porez koji plaćam. I sad kao, stvaramo državu, a nećemo toj državi plaćati porez? Postavlja se pitanje jeli ova država naša, tko je plaća? I sto drugih stvari. Ako državu grade ljudi koji to ne znaju, koji neće pitati i okupiti one koji znaju, koji svakodnevno samog sebe neće provjeravati da li rade dobro, koji imaju druge a ne narodne interese, onda dugo države neće biti.
Možda je najveći problem u postojanju klasičnog problema agenata. Kada ljudi vide brojne presude političarima onda se s pravom pitaju kuda ide novac i isplati li se plaćati porez?
-Zato je veliki posao izgraditi državu. Državu ne izgrađuju amateri. Mi smo pogrešno shvatili da političar može biti bilo tko. Možda i može, ali političar je struka za sebe. On mora znati ljude i institucije koje će mu pomoći da izgradi tu državu. Ako ćete praviti zgradu, možete napraviti dobru zgradu, ali morate imati građevinara, vodoinstalatera, parketara i tako dalje. Vi sve to morate koordinirati. Nitko od njih ne mora biti investitor ili arhitekt. Vi ste arhitekt. To je posao državnika. A ne, idemo srušiti kuću zato što je ružna, pa usmjeravate narod govoreći kako je onaj tamo napravio ružnu kuću, a vi ne znate napraviti ljepšu, ili nikakvu.
Pretpostavljam da ste imali priliku posjetiti i neka od hercegovačkih poduzeća. Kao profesor, kako ocjenjujete hercegovačke poduzetnike?
-Igrom slučaja najuspješniji čovjek u Hercegovini nema velike škole. Zapravo ti ljudi su našli svoju nišu, ali u svemu tome imali su i malo sreće. Možete imati svu pamet svijeta ali ako nemate sreće, nećete ništa napraviti. Uz sve to, morate znati prepoznati okolnosti. Ako bi željeli napraviti knjigu o tipičnom poduzetništvu onda bi hercegovački poduzetnici bili izvrstan benchmark. Naime, korporativno upravljanje razlikuje shareholdere (dioničare) i stakeholdere (zainteresirane). Ako imate dobro okruženje poput razvijenih zemalja onda imate i dobro organizirane stakeholdere kroz širu državu. U tom slučaju poduzetniku nije potrebno da ih prepoznaje i vodi politiku u odnosu na njih jer je to više-manje uređeno društvo. Kada gledate BiH morate imati osjećaj za sve stakeholdere, odnosno sve zainteresirane strane. Osim toga, imate minimalnu podršku institucija države. Štoviše, nije redak slučaj da imate namjerne i nenamjerne prepreke od institucija države koja bi vas trebala podupirati. To je isto kao da se imunološki sustav koji vas treba štiti od bolesti okreće protiv vas stvarajući vam probleme. Ta cjelokupna situacija povećava izazove za bosanskohercegovačke poduzetnike s kojima se poduzetnici u razvijenom svijetu ne suočavaju ni pet posto…. od različitih nacionalnosti, infrastrukture, države. U takvim okolnostima, koje su stotinu puta složenije nego u razvijenim zemljama, naši poduzetnici uspijevaju napraviti dobar posao. Čak i u europskim okvirima. Dakle, unatoč neorganiziranom sustavu oni sa svojim proizvodima postižu uspjehe i na trećim tržištima. Primjerice, kada imate veliku kompaniju samo na hrvatskom tržištu, bez uspjeha inozemstvu, to baš i nije neko mjerilo. No, kada pogledate naše Hercegovce čije su kompanije relativno velike za hercegovačke uvjete i koje ostvaruju priznanje svoje vrijednosti na stranim tržištima to je onda najbolja potvrda njihovog uspjeha.
U ovom prostoru i ovom vremenskom razdoblju oni su ostvarili velike uspjehe zahvaljujući njihovoj sposobnosti, iskustvu i obrazovanju. Međutim u dužem razdoblju i širem prostoru morate imati znanje. Pri tome nije dovoljno samo vlastito znanje i iskustvo već morate imati i iskustva drugih koji su radili na širim područjima i u većim vremenskim razdobljima. Znači, na vlastitom iskustvu, sposobnosti i genetici možete u malom prostoru i kratkom vremenu ostvariti uspjeh. Za širi prostor i duže vremensko razdoblje morate imati veći dio akumuliranog znanja ljudske civilizacije kako uspjeti. Najveći broj kompanija nestaje za 5-6 godina, prosječan vijek poduzeća je nešto ispod 20 godina u razvijenim tržištima, zato morate imati znanje kao garanciju dugoročno održive kompanije. Klice budućnosti nalaze se u sjemenu prošlosti. Ne možete čekati sutra da vidite što će se dogoditi. To je kasno. Morate biti 90 posto sigurni što će se dogoditi sutra. Kako bi to predvidjeli gledate kakvo je sjeme bačeno u prošlosti. Današnjica je rezultat prošlosti ali sutrašnjica je rezultat prošlosti i današnjosti. Efekti nekih mjera će biti vidljivi sutra, dok će efekti određenih politika biti vidljivi za pet godina. Stoga, morate imati znanje kako biste znali u kom smjeru ići. Naravno, to nikada nije sto posto, ali što više znate i što ste bolje organizirani onda s više vjerojatnosti možete predvidjeti razvoj situacije. Pametne zemlje i kompanije na taj način usvajaju koncept dugoročno održivog razvoja tzv. long term sustainable development.
Dokle snažno uvoze poljoprivredne proizvode, Bosna i Hercegovina i Hrvatska imaju neiskorišten, ali snažan, poljoprivredni potencijal. Koliko je danas moguće ostati otvoren globalnom tržištu, a istovremeno štiti domaću proizvodnju?
-Temeljna stvar su prirodni resursi, odnosno vrste tla, klima i tako dalje. Razvijene zemlje su postale razvijene kada su počele maksimalno iskorištavati svoje prirodne resurse na održiv način. Naše zemlje, Hrvatska i BiH, imaju 5-6 puta manju produktivnost po hektaru u odnosu na razvijene zemlje. Gledano tehnički, postoji mogućnost razvoja ali nedostaje organizacije. Postavlja se pitanje zašto imamo tako malu produktivnost? Naša zemlja je prirodna, dok je europska zemlja u dobroj mjeri kemijski uništena. Trebamo se zapitati za koje su proizvode naša tla najbolja? Od tih proizvoda kakva je pozicija u našem okruženju i Europi? Dakle, prije svega imate prirodne uvjete, a onda situaciju na europskom tržištu, odnosno zajedničku poljoprivrednu politiku. Treća stvar je isplativost proizvodnje koja ovisi o materijalno-tehničkim uvjetima. Ne možete kupiti traktor od 100.000 eura ako imate zemlju od 5-10 hektara. Morate prilagoditi tehnologiju našim uvjetima. To se zove optimalna kombinacija resursa, odnosno, proizvodnih faktora. Znači, svaka zemlja, svaka površina ima svoju optimalnu kombinaciju, odnosno točnu određenu razinu mehanizacije i kemije. To se može proučiti, ali to je već znanost, koju mora poduprijeti politika. Morate ući u strukturu proizvodnje, strukturu tla i strukturu tržišta, optimalnu tehnologiju, a onda napraviti optimalizaciju ulaganja u tu proizvodnju.
Usput, ekonomija kao znanost je nastala na poljoprivredi, prije svega, mikroekonomija. Ljudi u Hrvatskoj ulažu novce u voćnjake ili jabučnjake, a nemaju skladište. Tako dolaze u situaciju da ih ucjenjuju veliki trgovci koji imaju skladišta pa moraju prodati tu jabuku ispod cijene ili je pustiti da propadne i baciti. Najveći stimulans koji bi država mogla napraviti je da napravi državne hladnjače gdje bi ljudi koji proizvode jabuke mogli iste pohraniti i plaćati neku minimalnu naknadu, a potom ih plasirati na tržište kada uvjeti budu najbolji. Znači, postoje uska grla, a to su skladišta, tehnologija, mehanizacija i znanje. Važno je znati koji faktor nedostaje i to u prvoj fazi mora nadoknaditi država, na određeni rok. Kasnije, kada se proizvodnja podigne na noge, onda to polako preuzimaju poduzetnici koji se time bave. To sustavni projekt. Ne radi se o socijalističkom tipu uplitanja države u tržišne stvari već država mora napraviti ono što je važno za ekonomiju, a što se privatniku u tom trenutku ne isplati. Kad se privatnik dovoljno razvije onda je njemu u interesu da to ima pod svojom kontrolom i u svom vlasništvu. Znači, nije uvijek isto, to je proces za koji morate imati strategiju. E sada, što se ovdje može raditi? To ovisi o prirodnim uvjetima i tehnologiji koja je dobavljiva, a to je već znanost. Dakle, potencijalno tržište je tisuću puta veće nego što BiH ili Hrvatska mogu proizvesti, samo je pitanje znanja i optimalne kombinacije prirodnih resursa i tehnologije, kako zauzeti jedan sitni dio tog tržišta.
Može li Hercegovina bolje iskoristiti tržište vina? Je li i u ovom slučaju problem nedostatak tehnologije i standardizacije kvalitete?
-Vino je posebna stvar i ono se u najvećoj mjeri, kod malih količina, prodaje lokalno. Naše količine nisu za neke velike trgovačke lance. Po mojoj procjeni, jedini način je uniformirati jednu, ili mali broj marki vina. Vina se rijetko prodaju pod markom proizvođača, ona su uvijek regionalno obilježena, pa tako imate talijanska, kalifornijska i sl. Mi smo premalo područje za neku veću količinu proizvodnje vina. Trebalo bi, možda, napraviti lokalni turizam gdje ljudi imaju mogućnost uživati u domaćoj gastro ponudi koja se lokalno opskrbljuje. Inače, što se tiče hercegovačkih vina, pogotovo crnih, to su najbolja vina na zemaljskoj kugli. Nema boljih crnih vina. Nije to samo moje mišljenje. Probao sam kalifornijska, španjolska, francuska i portugalska vina, ali ne mogu se mjeriti s našima. Nervira me kada dođem ovdje u lokalni restoran i nude mi strana vina. Ako mi je netko blizak čak ga pomalo izvrijeđam. Kažem, kako možeš to nuditi pored naših vina. Naše podneblje je nabolje za takva vina. Međutim, kod nas se tek podrumarstvo razvija, a vinogradarstvo bez toga ne ide. Možete imati dobar vinograd, ali ako nemate dobar podrum, lako ga upropastite. Nasuprot tome, konkurencija vina u Europi je velika, a dolaze generacije koje piju pivo i Coca-Colu. Stoga, da bi ste iskoristili potencijal domaćih vina morate imati pametnu politiku koja će prepoznati okolnosti u kojima se to radi. Po meni neki put razvoja hercegovačkih vina bi bio: vinogradarstvo, podrumarstvo, brendiranje, tržište, i optimalna struktura svega toga. Uz to, bez različitih potpora države u različitim segmentima strukture vinskog proizvoda i bez znanja neće se daleko stići.
Energetski sektor u BiH ima enorman razvojni potencijal. BiH je osma zemlja u Europi s aspekta hidropotencijala, a procjenjuje se da ima i najveće potencijale za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora (vjetar, solarna energija, energija iz biomase te geotermalna energija). Na koji način iskoristiti ovo bogatstvo?
-Kao što sam malo prije rekao, nacionalna država će vjerojatno opstati do kraja ovog stoljeća. Njezin zadatak je da, ovisno o tehnološkom razvoju, izgradi sustav za optimalno i održivo iskorištavanje svojih resursa. Budući da se nadam da će BIH uskoro postati članica EU, znači dio jedinstvenog EU tržišta, pa tako i energetskog, EU pravila će se u potpunosti odnositi i na nju. Na tržištu su glavni igrači s velikim kapitalom, kojeg u Bosni nema. Ono što BiH treba napraviti je odrediti „pristojnu“ cijenu za svoje resurse. Pristojna cijena u ovom slučaju ne bi se određivala prema troškovima eksploatacije, nego prema relativnoj raspoloživosti resursa na području EU. Npr. cijena pitke vode ne bi se trebala određivati prema njezinoj raspoloživosti u Bosni i Hercegovini nego prema njenoj relativnoj oskudnosti u EU. (Izvor: Manager.ba/Ante Džidić)