S obzirom na Milanovićeve neugodne, eksplozivne, uvrjedljive i narcisoidne izjave koje su često i upitno istinite, ali što je naišlo na plodno tlo i kod vrlo značajnog broja desno orijentiranog glasačkog tijela, Čović je vjerojatno ocijenio kako sljedećih pet godina Milanovićevog mandata ne bi trebao strepiti od uvreda i podbadanja od novog-starog hrvatskog predsjednika. Čović je mudro i pragmatično ocijenio kako to nije njegov rat te da nema potrebe bespotrebno gubiti glavu. Budimo do kraja jasni, Čoviću i njegovoj politici više nego prijaju Milanovićeve oštre i robusne riječi upućene prvenstveno bošnjačkom vodstvu u BiH u zalaganju za prava Hrvata. Milanovićeve riječi su sve ono što se Čović ustručava javno izgovoriti i svakako mu dobro dođe takav jedan „glasnogovornik“, kao niti jedan iz HDZ-a susjedne Htvatske. S druge strane upravo u rukama tog HDZ-a, ne Milanovićevim, je novac koji se i danas izdašno dijeli za institucije kojima je na čelu HDZ BiH. Rekli bi, jednim udarcem dvije muhe – doslovno „i jare i pare“.
Izjava predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića o Zoranu Milanoviću, nakon jučerašnjeg glasanja u Mostaru za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, za mnoge je iznenađujuće pozitivna. Pogotovo nakon nedavnog sučeljavanja Zorana Milanovića i Dragana Primorca kojeg je podržao HDZ Hrvatske, gdje je kandidat SDP-a vrlo oštro, i u nekoliko navrata, Primorcu spočitnuo Čovićev dobar odnos s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, a izbore u BiH je nazvao “močvarom gdje HDZ voli krasti”.
S obzirom kako je jasno da su glasovi birača iz BiH, kao XI. Izborne jedinice, neće značajno promijeniti stanje izbornog rezultata pobjednika izbora, iz izjave predsjednika HDZ-a BiH može se puno toga iščitati.
Pohvala Mlanoviću i jasna kritika HDZ-u Hrvatske
“Čović posjećuje Dodika nakon operacije i vi ćete mene prozivati za Dodika…”HDZ voli krasti na izborima. Glasanje na 150 mjesta u BiH idealna je lokva, močvara u kojoj se snalaze ljudi kao što je Dragan Primorac. Nema teorije da itko potvrdi i jamči vjerodostojnost izbornog procesa. Ovi izbori, prvi put od kad je predsjedničkih izbora, su vjerodostojni i nitko ih ne dovodi u pitanje. i ovih 19% gospodina Primorca. U BiH mi nismo mogli kontrolirati””, parirao je Milanović na nedavnom sučeljavanju Primorcu.
Čović, nakon što je jučer ubacio svoj glasački listi u glasačku kutiju vrlo pohvalno je govorio o Mmilanoviću, kazavši kako je u njegovom proteklom predsjedničkom mandatu imao odlučnu suradnju te kako se nada da će se ona “i ubuduće nastaviti neovisno tko bio novi predsjednik”.
Komentirajući politiku Milanovića prema BiH, Čović je kazao kako “sve političke opcije u Hrvatskoj razmišljaju slično o problemima BiH i položaju Hrvata u BiH”. “Jednako svi zagovaraju, to možete čuti i od predsjednika RH, koliko je bitno da Hrvati imaju svoje predstavnike tamo gdje se odlučuje, u Predsjedništvu BiH i Domu naroda. Milanović je na tom polju napravio ogroman iskorak u posljednjih pet godina”, rekao je Čović te time uputio i neizravnu, ali vrlo jasnu kritiku “sestrinskom” HDZ-u u Hrvatskoj. Budimo do kraja jasni, Čoviću i njegovoj politici više nego prijaju Milanovićeve oštre i robusne riječi upućene prvenstveno bošnjačkom vodstvu u BiH u zalaganju za prava Hrvata. Milanovićeve riječi su sve ono što se Čović ustručava javno izgovoriti i svakako mu dobro dođe takav jedan „glasnogovornik“, kao niti jedan iz HDZ-a susjedne Htvatske. S druge strane upravo u rukama tog HDZ-a, ne Milanovićevim, je novac koji se i danas izdašno dijeli za institucije kojima je na čelu HDZ BiH. Rekli bi, jednim udarcem dvije muhe – doslovno „i jare i pare“.
Čoviću ne treba sukob s Milanovićem
Jesu li Čovićeve izjave, sa stajališta dosadašnje suradnje s HDZ-om Hrvatske, nešto što se nije moglo očekivati? Neki će možda istu protumačiti kao razmimoilaženje sa “sestrinskom” strankom u susjednoj Hrvatskoj? Međutim, prije bi moglo biti da je Čović, kao teški pragmatik koji često zna kazati kako je “optimist” iako to zapravo iskreno ne misli, realno sagledao situaciju – prema svim anketama Milanović je prije prvog, a i drugog kruga izbora više nego uvjerljivo osvajao drugi predsjednički mandat.
S obzirom na Milanovićeve neugodne, eksplozivne, uvrjedljive i narcisoidne izjave koje su često i upitno istinite, ali što je naišlo na plodno tlo i kod vrlo značajnog broja desno orijentiranog glasačkog tijela, Čović je vjerojatno ocijenio kako sljedećih pet godina Milanovićevog mandata ne bi trebao strepiti od uvreda i podbadanja od novog-starog hrvatskog predsjednika.
A Milanović, kao iskusan politički predator, zna itekako “potkačiti” neistomišljenike, posebno ako i na djelić sekunde osjeti slabost, strah i uzmicanje sa suprotne strane. Primjerice, sjetimo se Milanovićevog “serijskog cipelarenja” bivšeg hrvatskog ministra obrane Maria Banožića kojemu uskoro počinje suđenje zbog izazivanja prometne nesreće u kojeme je poginula jedna osoba. S novim ministrom Ivanom Anušićem druga je “pjesma” jer mu ovaj zna vrlo oštro i bez pardona odgovoriti, izazvati ga, nakon čega Milanović “taktički” uzmiče.
Čović, i inače čovjek koji izbjegava otvorene sukobe i radije preferira obračun “iz sjene”, mudro je ocijenio kako to nije njegovo “šahovsko polje” i kako mu ta “partija” ne treba, pri tom zaključujući tko bi mogao biti izgledni pobjednik.
Primoracu mlaka podrška iz BiH kao i svojedobno Hebrangu
Za razliku od Primorca koji je u kampanji posjećivao mjesta u BiH, Milanović to nije činio niti ovih izbora, a svojedobno je i kazao kako “neće ići u BiH po glasove”. Međutim, ostaje snažan dojam da HDZ BiH nije pružio dovoljno snažnu podršku kandidatu sestrinske stranke, kakvu je pružao, primjerice tijekom prošle kampanje Kolindi Grabar Kitarović kada je izgubila u utrci od Milanovića.
Ovo vrlo podsjeća davnu 2009. godinu kada je HDZ Hrvatske kandidirao Andriju Hebranga za predsjedničkog kandidata, a pobjedu odnio SDP-ovac Ivo Josipović. I tada je HDZ BiH vrlo mlako podržao Hebranga, za razliku od, danas pokojnog Milana Bandića, kao neovisnog kandidata i bivšeg SDP-ovca. U drugi krug išli su upravo Bandić i Ivo Josipović, a treće mjesto za Hebranga bio je dramatičan poraz HDZ-ovog kandidata.
No, zanimljivo je da je tada među kandidatima u predsjedničkoj utrci kao neovisni također bio Dragan Primorac.
Kada se i ovo uzme u obzir, malo jasniji je osobni animozitet Hebranga prema Primorcu i njegove oštre kritike prema njemu nakon što ga je HDZ podržao kao kandidta za predsjednika. A zapravo, skoro da su obojica u istom položaju, barem što se tiče podrške iz BiH – Bandić kao rođeni Hercegovac imao je daleko bolji i prijateljski prijem nego Hebrang. Naime, i danas se prepričava kako Hebranga, prilikom njegovog dolaska tijekom kampanje u Mostar “nije imao tko primiti u HDZ-u”.
Iako je to sada nebitno, tada je Hrvatska uistinu imala šaroliko društvo kandidata za predsjednika – nakon Josipovića, Bandića i Hebranga, tu su bili i Nadan Vidošević koji je po broju glasova bio četvrti, Vesna Pusić bila je peta, a šesti je bio neovisni Dragan Primorac, potom Damir Kajin, Miroslav Tuđman, Josip Jurčević, Boris Mikšić, Vesna Škare Ožbolt i Slavko Vukšić. Hebrang je za svoj poraz krivio “stranačke disidente koji su igrali za neke interesne lobije i razbili desnu političku scenu te otvorili vrata pobjedi kandidata ljevice”, što je bilo točno.
Ovaj put, jasno je kako je Milanović, kao službeni vođa lijevog političkog spektra i svojevrsni predsjednik SDP-a iz sjene, vrlo lukavo uspio ‘prevariti’ birače i ljevice i desnice, zasnicajući, zapravo, svoju kampanju protiv predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, a ne Primorca, što mu daje zasluženu pobjedu.
Unatoč svim Plenkovićevim uspjesima na polju poboljšanja standarda života, ekonomije i stabilnosti, kao i političkog utjecaja na međunarodnom polju, što Milanović može samo sanjati. No, Čović je mudro i pragmatično ocijenio kako to nije njegov rat te da nema potrebe bespotrebno gubiti glavu.
(Republika/V.S.H.)