Predsjednik HSP BiH Nikola Raguž čestitao je svim nekadašnjim pripadnicima 35. godišnjicu osnutka Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
“Na današnji dan, u začetku velikosrpske agresije, 25. lipnja 1991. godine osnovan je HOS, kao vojno krilo Hrvatske stranke prava. Hosovci su u Domovinskom ratu iskazali nevjerojatnu odlučnost i hrabrost na svim ratištima od Vukovara do Dubrovnika i BiH. Poznata je bila izreka u ratu: Tamo gdje drugi nisu smjeli ili htjeli, išao je HOS. Časno su hosovci branili hrvatski dom i u toj borbi za Hrvatsku i BiH više od 500 bojovnika HOS-a je poginulo, mnogi su ranjeni, postali invalidi, a tijela nekih još nisu pronađena. Svima im veliko hvala, a poginulima vječni mir i spokoj i laka im hrvatska zemlja”, stoji u obraćanju predsjednika HSP-a BiH Nikole Raguža.
HOS, uz HVO i Teritorijalnu obranu bili su među prvim organiziranim vojnim postrojbama koje su djelovale u Domovinskom ratu, čineći okosnicu otpora velikosrpskoj agresiji u BiH. Bivši pripadnici HOS-a u BiH, u okviru kojeg su ratovali i brojni pripatnici Bošnjaci, imaju ista prava kao nekadašnji pripadnici HVO-a i Armije RBiH.
Zanimljivo je kako je prvo postrojavanje pripadnika HOS-a u Ljubuškom u BiH bilo 19. kolovoza 1991. godine i s tek s manje od 30-ak vojnika, da bi HOS u sljedecim mjesecima prerastao u ozbiljnu vojnu silu i gdje su se, zajedno s Hrvatima, borili brojni Bosnjaci.
Jedini kriterij ulaska u HOS: dragovoljnost
Hrvatske obrambene snage (HOS) su službeno osnovane 15. Lipnja 1991. od strane Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Alije Šiljka i još nekih članova tadašnjeg vodstva HSP-a, no uvrijezio se 25. lipnja 1991. kao datum osnutka. Odmah je osnovan i Ratni stožer HOS-a, a Ante Paradžik je bio njegov prvi načelnik. Ratni Stožer HOS-a je bio smješten u zagrebačkim prostorijama HSP-a, tj. u Šenoinoj ulici na broju 13, a kasnije u Starčevićevom domu.
Jedini kriterij za ulazak u HOS isključivo je bila dragovoljnost. Unatoč etiketi radikalnosti koja ih je cijelo vrijeme pratila, stranačka i nacionalna pripadnost nije bila bitna.
Naprotiv, pripadnici drugih nacionalnosti, Hrvati iz emigracije i velik broj stranih dragovoljaca ratovali su u HOS-u.
Na Žumberku je organiziran jedan od prvih kampova za vojnu obuku.
HOS-ovci su od početka djelovali na svim kriznim bojišnicama. Posebno su se istaknuli u obrani Vukovara, ali i cijele Slavonije, Dubrovnika, Banovine, poslije Livna i Bosanske Posavine, potom Mostara i drugih dijelova Hercegovine.
Iako su mnogi HOS-ovci izgubili život u obrani Hrvatske, a mnogi ranjavani, njihov status zbog političkog neslaganja, ponajprije s čelnikom hrvatskih tajnih službi Josipom Manolićem, i nakon rata bio je poražavajući. Tek 1996. HOS je službeno priznat, a tek 2004., Zakonom o pravima hrvatskih branitelja Domovinskog rata, HOS-ovci su priznati kao punopravni branitelji i dio Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Zanimljivo, jedina postrojba koja je zadržala ime i oznake HOS-a bila je splitska IX. bojna Rafael vitez Boban, osnovana 21. lipnja 1991. , te poslije uklopljena u 114. brigadu HV-a. Ali ipak, u Škabrnji su dobili ulicu po imenu svoje postrojbe.
HOS je službeno prihvatio predsjednik Tuđman, a njihove jedinice i ratna zastava bile su uključene u sastav Hrvatske vojske i u Ustavu Republike Hrvatske.
HOS-ovci su među prvima krenuli u obranu napadnute Domovine. Bili su prvi u napadu, a zadnji u povlačenju. Više od pet stotina bojovnika HOS-a dalo je svoj život u obrani RH i BiH, dok su mnogi ostali ratni vojni invalidi.
/Desk/