Visoki predstavnik u BiH i specijalni izaslanik Europske unije Valentin Inzko, u intervjuu za Glas Amerike (Voice of America – VOA) govorio je o mogućem dolasku Christiana Schmidta na tu dužnost, izmjenama Izbornog zakona te uspostavljanju vlasti u FBiH. Inzko je komentirao i konstantno suprotstavljanje bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska prema ulozi visokog predstavnika.
GLAS AMERIKE: Gospodine Inzko, hoće li Vas na poziciji visokog predstavnika u BiH naslijediti Nijemac Christian Schmidt, koga je 20. siječnja 2021. Federalna vlada Njemačke službeno kandidirala za ovu dužnost?
INZKO: Ostaje vidjeti hoće li dati suglasnost Japan, Kanada, London, Washington, Moskva ili Ankara. To je stvar Njemačke i oni vode razgovore. On se već predstavio nekim liderima u susjedstvu. Imao je telefonske razgovore s premijerom Hrvatske Andrejem Plenkovićom i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ali je sve na Nijemcima. Nije tajna što je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov rekao 15. prosinca u BiH, a što ponavlja novi veleposlanik Rusije u BiH Igor Kalabuhov, a to je da su oni za zatvaranje Ureda visokog predstavnika.
GLAS AMERIKE: Iako je za imenovanje visokog predstavnika potrebna suglasnost PIC-a i Vijeća sigurnost UN-a, kakve su, prema Vašem mišljenju, njegove kompetencije za ovu dužnost? O čemu ste do sada razgovarali?
INZKO: Christian Schmidt ima ogromno iskustvo što se tiče pomirenja, u svim je komitetima kao izaslanik njemačkog parlamenta – komiteta prijateljstva i suradnje s Izraelom, Poljskom i Češkom. Kada su Česi čuli da on ide u BiH, zamolili su ga da ostane u komitetu prijateljstva Češke i Njemačke. Trideset godina je bio u njemačkom parlamentu, osam godina državni tajnik za obranu i četiri godine ministar poljoprivrede u kabinetu Angele Merkel. Iza njega će stajati velika zemlja, a to je vrlo važno. U kontaktu smo od listopada prošle godine. Dvanaest godina sam tražio snažniji angažman velikih europskih zemalja, a isto toliko puta sam bio u Njemačkoj za vrijeme svog mandata u BiH. Četiri puta sam bio u kabinetu kancelarke Angele Merkel uvijek sam ponavljao isto: ‘Da sigurnost Njemačke počinje na Balkanu i da se treba više angažirati. Neću je sada kritizirati, pošto ima svoju politiku. Poslala je posljednje vojnike iz BiH u Afganistan, a neke u Mali u Afriku. Sada u BiH nema nijedan njemački vojnik ili ih ima vrlo malo, a 20 ih je, recimo, iz Čilea. Njemačka je naše susjedstvo. Ako ovdje bude red, bit će i u Europi. Ako se ovdje bude krijumčarila roba, ljudi i oružje, i u Europi će.
GLAS AMERIKE: Jeste li mu kazali za složenu političku situaciju u BiH? Na što bi se on, prema Vašem mišljenju, najprije trebao fokusirati?
INZKO: Ja bih, recimo, tražio 50 posto žena u izvršnoj vlati. Zašto ne iskoristiti svu našu pamet. Jedan od najvećih problema su javni tenderi i netransparentno zapošljavanje. Dvije puno važne stvari koje ću mu kazati su deblokada institucija i vladavina prava. To podrazumijeva javne nabavke i da građani znaju da u razumnom roku mogu dobiti odluke suda, da one budu korektne, bez predugog čekanja.
GLAS AMERIKE: Političari iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska se otvoreno suprotstavljaju ulozi visokog predstavnika i miješanju u procese u BiH? Kako odgovarate na to? Koliko dugo nam je još potrebna međunarodna zajednica?
INZKO: To su ogromne zablude. Ja bih bio sretan i zadovoljan ako bih mogao biti taj koji će zatvoriti ured visokog predstavnika. Međunarodna zajednica mi je dala papir kada sam stigao – pet plus dva. Tamo piše da državnu imovinu treba knjižiti na državu, vojnu na ministarstvo obrane te da treba imati fiskalnu stabilnost i vladavinu prava. Tu su i još dva uvjeta – potpis ugovora o stabilizaciji, koji je potpisan, a drugi je pozitivna procjena situacije u BiH. Određeni političari produžavaju moj boravak u BiH s raznim izjavama. To se odnosi na izjave da žele treći entitet, raspisivanje referenduma ili kada brane knjiženje imovine prema pravilima. Jedan sudac je rekao da treba knjižiti na entitete ili općine u Republici Srpskoj. Time mi samo produžavaju mandat. Svi moji prethodnici su govorili o zatvaranju, ali uvijek su se pojavljivale nove situacije, ponajviše prijetnja Daytonu. Nitko se ne buni kada se zna da su na Cipru međunarodne vojne snage već 56 godina ili kada se kaže da je Njemačka država s ograničenim suverenitetom koji je imala 45 godina. Ja i međunarodna zajednici bismo bili sretni ako bi se naš utjecaj mogao smanjiti ili kada bi se ured visokog predstavnika mogao zatvoriti.
GLAS AMERIKE: Spomenuli ste treći entitet u BiH te da bi u tom slučaju itekako bilo potrebno prisustvo međunarodne zajednice. Zbog čega se stalno govori o cjepkanju teritorija i pravljenju granica nad postojećim unutar BiH?
INZKO: Znamo tko je kriv za to, a tko ne. BiH treba mir i političari se moraju dogovoriti. Tri mjeseca ili pola godine nećemo ništa komentirati i onda ćemo vidjeti što se događa. Ako ne budu zadovoljni, mogu se sastati bez javnosti, dogovoriti šta nije uredu. Što se tiče Izbornog zakona, imam mnogo kontakta s Hrvatima i onima u Zagrebu. Znam da postoji velika frustracija Hrvata u odnosu da Izborni zakon. On je isti, s njim su izabrani i Čović i Komšić. Zakon postoji, ali i frustracija. Međunarodna zajednica misli da reforme zakona trebaju doći, ali uvijek naglašavamo da je potrebno poštivanje svih preporuka OSCE-a. Treba, također, poštovati odluke Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Sejdić i Finci, prema tim odlukama, sada 12 godina, nemaju pravo kandidiranja za člana Predsjedništva BiH. Svetozar Pudarić koji nije dočekao odluke Suda u Strasbourgu, žalio se da se kao Srbin u Sarajevu ne smije kandididirati za državno Predsjedništvo. Sud je poslije njegove smrti odlučio da svi Srbi iz Sarajeva imaju pravo na to. Sve to treba ugraditi u novi Izborni zakon i onda će svi biti zadovoljni. Svi koji su sada u Srebrenici ili Banjoj Luci, Bošnjaci ili Hrvati, imaju pravo kandidirati se. Ako bi postojalo povjerenje, Izborni zakon bi zadovoljio široke slojeve populacije.
GLAS AMERIKE: Posljednji razgovori o izmjenama Izbornog zakona su vođeni 23. veljače ove godine u Sarajevu, između lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i SDA Bakira Izetbegovića. Čović je kao rok za moguće rješenje najavio travanj 2021., a za uspostavljanje federalne vlasti ožujak 2021. godine. Očekujete li konačno implementiranje rezultata izbora iz 2018.?
INZKO: Nemamo dovoljno povjerenja između partija i ako toga nedostaje, onda nema ni pomaka. Svakako bi bilo dobro da FBiH dobije svoj vladu. Hercegovačko-neretvanska županija, naprimjer, vladu čeka više od godine. Izbori su bili 2018. godine. To nije u redu i onda se građani pitaju zašto idemo na izbore kada se ništa ne mijenja. Povjerenje je prva stvar. Svatko treba dati svoje prijedloge u pismenoj formi I onda približavati stavove. U Mostaru smo vidjeli da je to moguće.
LAS AMERIKE: Prije 20 dana ste uputili pismo Narodnoj skupštini Republike Srpske u kojem tražite da se u roku od tri mjeseca ponište povelje koje je NSRS dodijelila osobama osuđenim za ratne zločine. Kakve će biti posljedice, ako to ne učine?
INZKO: Pismo koje sam napisao nije staro ni dva tjedna i Republika Srpska, odnosno NSRS ima još vremena do kraja travnja. Ja podnosim izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a početkom svibnja, tako da imamo još vremena.
GLAS AMERIKE: NSRS traži od Vas da u roku od tri mjeseca ovoj instituciji dostavite na razmatranje izvješće o progresu u implementaciji mirovnog sporazuma u BiH za period 1995-2020. Godine. Hoćete li to učiniti ili, ipak, izvještaje podnosite samo Vijeću UN-a?
INZKO: Još uvijek razmišljam o tome, međutim postoji nesporazum. Ja podnosim izvješće Vijeću UN-a o situaciji u državi. Neki pojmovi su se pomiješali, to treba utanačiti i jasno kazati da je to izvješće o situaciji, a ne mom radu. Razmišljam što ću uraditi. Pismo još uvijek nije stiglo u moj kabinet.
GLAS AMERIKE: Ultimativno ste zatražili uklanjanje ploče s imenom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića sa Studentskog doma na Palama, što je i učinjeno. Javnost je vidjela OHR itekako može reagirati, međutim, jeste li mogli i trebali ranije?
INZKO: Uvijek se može nešto bolje uraditi. Prije četiri godine sam prosvjedovao protiv ploče s imenom Radovana Karadžića na studentskom domu, tražio sam uklanjanje, ali tada Radovan Karadžić još uvijek nije bio pravomoćno osuđen. Baš je u tom periodu jedna općina u Njemačkoj oduzela odlikovanje jednom pojedincu za počasnog građanina, jer se ispostavilo da je sudjelovao u masakrima u Italiji za vrijeme nacizma. Meni nije do pravljenja pritiska bilo koje vrste, važno mi je da se srpski narod ili svi ostali koji imaju takve terete, da ga se oslobode. Da on ne bude na mladima.
Intervju u cijelosti možete pročitati: OVDJE.
/Republikainfo.com/