Njegovu popularnost priznao je i Hollywood, iako svojim djelima smještenim u stvarni svijet prkosi današnjoj komercijalnoj paradigmi. Tako je prošle godine ekraniziran njegov roman Krive su zvijezde, postavši jedan od rijetkih filmova koji se može pohvaliti uspjehom kod (u pravilu tinejdžerske) publike, ali i kritike koja inače prema suvremenom omladinskom filmu nije najprijateljskije raspoložena. Uspjeh se, dakako, pokušao ponoviti, pa je tako ove godine ekranizaciju dobio i njegov roman Gradovi od papira.
Radnja započinje u Orlandu gdje živi protagonist i narator, 18-godišnji Quentin “Q” Jacobsen (Wolff), koji je godinama bio fasciniran svojom vršnjakinjom i susjedom Margo Roth Spiegelman (Delevingne). Iako su upoznali i sprijateljili u djetinjstvu, razdvojile su ih razlike u karakterima i odnosu prema životu – Quentin je štreber koji nikada nije “markirao” školu i čiji život ide konformističkom i predvidljivom rutom, dok je Margo stekla popularnost u školi zahvaljujući svojoj spontanosti i neobuzdanosti. Usprkos tome, Quentin je sve vrijeme bio u nju potajno zaljubljen, te je oduševljen kada ga jedne noći Margo iznenada pozove da joj pomogne da se kroz seriju psina osveti svom bivšem dečku i prijateljici s kojom ju je prevario. Serija pustolovina koja slijedi predstavlja najuzbudljivije događaje u dotadašnjem Quentinovom životu, ali prije nego što Quentin ima prilike o njima dobro razmisliti Margo iznenada nestaje. Quentin postaje odlučan u tome da razriješi misterij, te na temelju namjerno ostavljenih tragova dolazi do zaključka da je Margo otišla u malo mjesto na drugom kraju Amerike. Kako bi je pronašao regrutira nekoliko prijatelja i poznanika te zajedno sa njima odlazi na dugo i potencijalno opasno putovanje.
Neumitne usporedbe Gradova od papira s Krive su zvijezde ukazale bi na sličnosti u osnovnom zapletu i temi, a koji se tiče adolescenata prisiljenih da se prilikom odrastanja suoče s nekim možda baš i ne najugodnijim istinama. Razlike, pak, ukazuju na ono što je najveći nedostatak novijeg filma. Protagonista i njegove prijatelje tako nije zapala teška bolest zbog koje su im dani odbrojani, nego tek prirodni, razumljivi i predvidljivi prijelaz iz bezbrižne adolescencije u svijet odraslih. Zbog svega toga su Gradovi od papira, bez obzira na sve sitne detalje koji ga nastoje učiniti “cool”, u stvari jedan sasvim “običan” film o odrastanju, s običnim protagonistima i završnicom koja je neobična jedino u kontekstu holivudskih konvencija, ali sasvim očekivana kada bi u pitanju bio stvarni život. Ta se običnost možda najviše može vidjeti u protagonistu koji je namjerno učinjen običnim, “normalnim” i, što je najvažnije, “dosadnim” iz holivudske perspektive. Tu nimalo ne pomaže ni to što ga tumači Nat Wolff, koji je imao sporednu, ali upečatljivu ulogu u Krive su zvijezde, a ovdje je gotovo neprepoznatljiv. Dosta publiciteta filmu je pak stvorilo to što je uloga Margo povjerena poznatoj manekenki Cari Delevingne, kojoj je to predstavljao prvi veći glumački nastup. Čini se da se Wolffova “običnost” u ovom filmu prenijela i na nju; iako je riječ o licu koje vlada modnim pistama ono je ovdje, usprkos “divljem” i nonkonformističkom liku koji tumači, nekako previše slično Emmi Watson u njezinim ranim “geekovskim” danima. Tako ni Delevingne, zapravo, ne ostavlja neki bog-zna-kakav dojam iako se njenom glumačkom nastupu, zapravo, nema previše toga zamjeriti. Od nje je mnogo bolji dojam ostavila Halston Sage u ulozi njene bivše prijateljice koja se, mučena grižnjom savjesti, priključuje Quentinovoj družini u njegovoj odiseji.
Pravo osvježenje filmu je trebalo donijeti za adolescentske filmove neobična žanrovska kombinacija detektivskog i filma ceste, ali nju scenaristi Scott Neustadter i Michael H. Weber nisu najbolje iskoristili. Isto se tako nisu usudili film skrenuti u nešto mračnije i “ozbiljnije” vode, a što je sugerirala početna scena u kojoj protagonisti kao djeca pronalaze leš samoubojice. Režiser Jake Schreier je, s druge strane, obavio solidan posao, tako da usprkos relativno banalnom zapletu i ne baš atraktivnim lokacijama radnja se odvija tečno i sve do posljednjih scena gledatelji imaju dojam da će Gradovi od papira biti bitno bolji. Sve to film čini jednim od boljih, ili, da budemo precizniji, gledljivijih tinejdžerskih filmova na našem kino-repertoaru. Međutim, za takav pozitivan dojam isto je tako zaslužan i nedostatak kvalitetne alternative.
(izvor: fak.hr)
