Svijet se približava prelasku granice zagrijavanja od 1,5 °C, a države na klimatskoj konferenciji Ujedinjenih naroda COP31 u Turskoj suočavaju se s teškim pitanjem: kako odgovoriti na klimatsku krizu ako se dosadašnji ciljevi više ne mogu ostvariti u predviđenom roku? Dok jedne zemlje traže očuvanje ambicioznih klimatskih ciljeva, druge upozoravaju na gospodarske posljedice i nedostatak financijske pomoći.
Granica globalnog zagrijavanja od 1,5 stupnjeva Celzija, koja je posljednjih deset godina predstavljala glavno uporište međunarodnog klimatskog djelovanja, sve je bliže tome da bude premašena. Na ovogodišnjoj klimatskoj konferenciji COP31, koja se održava u turskoj Antaliji, države pokušavaju usuglasiti stavove o tome kako nastaviti borbu protiv klimatskih promjena u okolnostima koje postaju sve ozbiljnije.
Konferencija se održava nakon što su Ujedinjeni narodi u rujnu upozorili da je prekoračenje praga od 1,5 °C neposredno i neizbježno. Prema dostupnim procjenama, prosječna globalna temperatura već je porasla za približno 1,4 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje.
Iako je cilj od 1,5 °C sve teže ostvariv, dio država i dalje inzistira na njegovu očuvanju, upozoravajući da bi odustajanje od njega moglo dodatno oslabiti međunarodne napore u borbi protiv klimatskih promjena.
Pacifičkim otočnim državama klimatske promjene predstavljaju egzistencijalnu prijetnju
Među najglasnijim zagovornicima zadržavanja cilja od 1,5 stupnjeva nalaze se otočne države koje već osjećaju posljedice porasta globalne temperature i razine mora.
Predsjednik Palaua Surangel Whipps Jr. upozorio je svjetske čelnike da za njegovu zemlju taj prag nije samo politički ili znanstveni cilj, nego pitanje opstanka.
„To je egzistencijalna prijetnja našoj hrani, našim gospodarstvima i suverenitetu”, poručio je Whipps u Antaliji.
Za otočne države Pacifika porast razine mora predstavlja izravnu opasnost za obalna naselja, poljoprivredu, infrastrukturu i teritorijalni integritet. Zbog toga njihovi predstavnici smatraju da međunarodna zajednica ne smije odustati od najambicioznijih klimatskih obveza.
Australija, koja predsjeda pregovorima, objavila je sažetak pregovaračkih stajališta prema kojem pojedine države žele da završni dokument konferencije potvrdi kako je cilj od 1,5 °C i dalje ispravan smjer djelovanja.
Ujedno se zagovara mogućnost povratka ispod te temperaturne granice u što kraćem roku, čak i ako ona privremeno bude premašena.
Pojedine države žele ublažiti klimatske obveze
Međutim, među sudionicima konferencije ne postoji jedinstven stav. Prema informacijama koje je objavio AFP, pojedine države i pregovarački blokovi nastoje iskoristiti aktualne okolnosti kako bi se cilj od 1,5 stupnjeva uklonio iz središta međunarodnih klimatskih pregovora.
Među njima se spominju Arapska skupina i Skupina istomišljenika zemalja u razvoju (LMDC), u kojoj se nalaze i Saudijska Arabija te Indija.
Takav razvoj događaja izaziva zabrinutost dijela zapadnih zemalja i klimatskih organizacija, koje upozoravaju da bi ublažavanje postojećih ciljeva moglo dovesti do dodatnog usporavanja smanjenja emisija stakleničkih plinova.
Jasper Inventor, voditelj izaslanstva Greenpeacea na konferenciji u Antaliji, upozorio je na problem s kojim se suočavaju pojedine zemlje u razvoju.
Naime, one strahuju da bi snažnije inzistiranje na smanjenju emisija moglo dovesti do dodatnih obveza za njihova gospodarstva, bez odgovarajuće financijske potpore bogatijih država.
Guterres: Prekoračenje mora biti što manje i što kraće
Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres, koji je tijekom svojeg mandata snažno zagovarao ograničavanje globalnog zagrijavanja na 1,5 stupnjeva, upozorio je da eventualno prekoračenje te granice mora biti što manje i trajati što kraće.
Prema Pariškom klimatskom sporazumu, gotovo 200 država obvezalo se zadržati porast globalne temperature znatno ispod dva stupnja Celzija, uz nastojanja da se ograniči na 1,5 stupnjeva.
Znanstvena istraživanja koja su uslijedila nakon potpisivanja sporazuma dodatno su potvrdila važnost nižeg temperaturnog praga. Stručnjaci upozoravaju da se s porastom temperature povećavaju rizici od ekstremnih vremenskih pojava, uključujući razornije poplave, dugotrajne toplinske valove, suše i druge posljedice klimatskih promjena.
Posebnu zabrinutost izaziva mogućnost nepovratnih promjena u pojedinim ekosustavima, koje bi mogle imati dugoročne posljedice za život na Zemlji.
Može li se globalno zagrijavanje ponovno spustiti ispod 1,5 stupnjeva?
Jedno od ključnih pitanja na COP31 jest može li se globalna temperatura, nakon što prijeđe granicu od 1,5 °C, u budućnosti ponovno spustiti ispod tog praga.
Klimatolog Pierre Friedlingstein sa Sveučilišta u Exeteru, glavni autor referentne studije Global Carbon Budget, smatra da takav scenarij nije nemoguć, ali bi zahtijevao iznimno velike promjene u načinu na koji svijet proizvodi i troši energiju.
Za ostvarenje tog cilja bilo bi potrebno drastično smanjiti emisije stakleničkih plinova, ali i aktivno uklanjati ugljikov dioksid iz atmosfere.
To bi se moglo postići prirodnim metodama, poput pošumljavanja i obnove močvarnih područja, ali i razvojem novih tehnologija za izdvajanje i pohranu ugljika.
„To nije nešto što bih nazvao utopijskim, ali je svakako iznimno ambiciozno”, zaključio je Friedlingstein.
COP31 suočen s teškim odlukama o budućnosti klimatske politike
Pregovori u Antaliji pokazuju koliko je teško postići globalni dogovor o klimatskoj politici kada se interesi država, gospodarski razvoj i financijske mogućnosti međusobno razlikuju.
Dok najugroženije zemlje traže snažnije mjere i očuvanje cilja od 1,5 °C, druge upozoravaju da klimatske obveze moraju uzeti u obzir različite razvojne mogućnosti i odgovornost pojedinih država za povijesne emisije.
Ishod konferencije mogao bi imati važnu ulogu u određivanju smjera međunarodne klimatske politike u godinama koje dolaze. Pitanje više nije samo kako spriječiti prelazak temperaturne granice, nego i kako ograničiti posljedice zagrijavanja koje je već nastupilo.
Znanstvena upozorenja postaju sve ozbiljnija, a vrijeme za smanjenje emisija sve je ograničenije. Unatoč tome, države još uvijek moraju pronaći zajednički odgovor na krizu čije posljedice ne poznaju državne granice.
