Razgovarao: Danijel Ivanković/Dnevno.ba
Kako se osjećate u Hercegovini?
GLASNOVIĆ: “Izvanredno se osjećam. Ovo je moja druga domovina. Djed mi je iz Bihaća, a baka iz Bosanske Posavine, tako da su ovdje jednim dijelom i moji korijeni”.
Sudjelovali ste prije par dana na jednom hodočašću iz Posušja preko Kočerina do Širokog Brijega. Kakvi su dojmovi?
GLASNOVIĆ: “Uključio sam se, jer sam vidio da se tu okupilo jedinstveno hrvatsko biće, ljudi iz Slavonije, Zagorja, Hercegovine, Središnje Bosne, Posavine… Baš je bilo onako začuđujuće kada su neki ljudi gledali ovu našu prirodu, jer to je isti narod kojeg je podijelila granica. Zadivili su se pri pogledu s uzvisine Vranića prema Širokom Brijegu, a taj duhovni dio posebno nam svima treba, jer smo više u krizi morala nego u bilo kojoj drugoj krizi”.
Zašto Neovisna lista, a ne lista HDZ-a?
GLASNOVIĆ: “Dugo sam razmišljao. Prije sam bio osmi na listi, a završio kao prvi, no nije mi ego povrijeđen, međutim nisam htio više biti statista, htio sam raditi. Nekad je u životu bolje izabrati teži nego lakši put. Moj dojam je bio da tamo više nisam poželjan, a ako nema timskog rada onda nemojte raditi i biti dio takvog tima”.
Koliko ste upoznati s političkom situacijom u Bosni i Hercegovini gdje je već četvrt stoljeća neprikosnoven HDZ BiH što se tiče hrvatskog nacionalnog bića, dok su se na Vašoj Neovisnoj listi našla imena nekih od čelnih ljudi oporbenih hrvatskih stranaka u BiH kao što su Ilija Cvitanović ili Pero Barbarić Pepi, pa i Ante Zovko kao dugogodišnji član HDZ-a Njemačke?
GLASNOVIĆ: “Razgovarao sam pojedinačno sa svim tim ljudima. Neki su ostali ovdje i imaju poduzeća poput Pepija Barbarića, koji otvara prostor i za nove investicije u BiH, a takvi nam ljudi ovdje upravo trebaju pošto nam je potrebna konsolidacija hrvatskog nacionalnog bića. Po pitanju političke situacije ovdje sve mi izgleda kao neka renesansna Italija gdje svaki grad ima svoj feud. Takvog javašluka još nisam vidio, jer tako je otprilike bilo u Njemačkoj tamo ’33. dok nije došao jedan čiko s brkovima. Brojka Hrvata ovdje se prepolovila, stvorili smo nove generacije iseljenika, a moramo biti svjesni ako nema snažne Hrvatske tada nema ni opstanka Hrvata u BiH i obratno – ako nema Hrvata u BiH tada nema strateške dubine za Hrvatsku državu. Konja trebamo staviti ispred kola, a ne obratno. U Hrvatskoj je potreban remont čitavog državnog sustava. HVO i HV treba izjednačiti, a ja se pitam kako to do sada nije učinjeno? Predsjednik Tuđman te dvije komponente nikada nije dijelio, jer je uvijek spominjao u tom kontekstu – hrvatske snage! U Hrvatskoj i danas plaćamo 20 tisuća boračkih penzija tamošnjim partizanima, 15 tisuća nasljednih, a za Hrvate u BiH odvoje novca kao što ga u Saudijskoj Arabiji za mjesec dana potroši jedna tamošnja kraljevska obitelj. To je nezamislivo i nedopustivo. Od 2002. godine smo za Pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj nevažećim ugovorom platili više od 2 milijarde kuna. Plaćamo moralne nakaze poput Olivera Frljića i druge ‘trojanske konje’, a nismo riješili status Hrvata u BiH”.
Ovih dana predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u razgovoru za Glas Srpske izjavi kako Republika Srpska treba imati svoje datume, svoj dan obilježavati, a da drugi u BiH to trebaju poštivati, međutim kako poštivati Republiku Srpsku iz koje je protjerano i u kojoj je ubijen toliki broj Hrvata, pa ih je u odnosu na prijeratno stanje ostalo manje od 10 posto?
GLASNOVIĆ: “Kada Hrvati u Republici Srpskoj budu imali prava kao Srbi u Republici Hrvatskoj možemo početi razgovarati. Kada Dodik prizna Oluju, jer mi smo branili svoj teritorijalni integritet top će biti korak naprijed. Hrvatski vojnik ni ’91., kao ni ’41. nikada nije prešao Drinu, dok je iz Bosanske Posavine protjerano preko 200 tisuća Hrvata, a da i ne spominjem odnos zločina JNA i srpskih paravojnih snaga u odnosu na sve ostale zločine, pa o čemu dalje imamo razgovarati?”
Što nam je činiti?
GLASNOVIĆ: “Starčević je kazao – ako ljudi ne razaznaju bolje od gorega bit će im još gore. Svaki Hrvat se treba aktivirati, prepoznati ovaj trenutak, jer Hrvatska više nije pravna država, tu vlada totalno neustrojeno društvo, Hrvati u dijaspori su suočeni sa strašnim problemima, pa ako su tamo rođeni moraju čekati tri godine na hrvatsko državljanstvo, dok ga ratni zločinci po dolasku u Hrvatsku odmah dobiju. Spomenuo bih i dopisno glasovanje. Imate primjer iz Vancouvera gdje živi oko 40 tisuća Hrvata, a za izlazak na biralištima moraju prevaliti put zrakoplovom u trajanju od šest sati. Toliko je Hrvata izvan Hrvatske, toliko su dali Hrvatskoj, a u Saboru su za njih predviđena svega tri mjesta, dok nacionalne manjine mogu odlučivati i o Premijeru i o Vladi. Nama je potreban antikorupcijski centar na razini države da provjerimo porijeklo imovine. Potrebno je provesti retroaktivne zakone. Čujemo za ubojstva naših ljudi u iseljeništvu, evo baš ovih dana bili smo na grobu Stanka Nižića u Ljubuškom. Njegovo ubojstvo u Švicarskoj nakon 30 godina ide u zastaru. Ne smijemo prodavati zemlju, čujem kako samo iz Fojnice odlazi 300-400 mladih ljudi. Ljudi ovdje nestaju, a u Hrvatskoj na naplatu tek dolaze dugovi. Tko će plaćati te dugove?”
Sigurno neće ovi s beogradskim dosjeima s jednu ili drugu stranu granice…
GLASNOVIĆ: “U jednoj modernoj državi to je nezamislivo, jer bi takvi trebali biti odstranjeni iz javnog života. Nezamislivo je da u Vrhovnom sudu sjede ljudi koji su pljačkali državna poduzeća. Svoju djecu šalju na eminentna svjetska sveučilišta, a ljudi koji su se borili za biološki opstanak postaju kmetovi u svojoj državi. Moramo se osloboditi tog duha koji među ljude unosi strah”.
Koja bi bila poruka Vašim, kao i svim Vašim potencijanim glasačima?
GLASNOVIĆ: “Što god se dogodi vjerujem u dvije stvari – u Boga i u matematiku. Svi moramo biti zajedno, kao jedna šaka, jer ako nam lome prst po prst puknut će i šaka. Stoga poruka biračima neka izađu i poslušaju unutarnje glasove savjesti. Bog i Hrvati i sve najbolje.