Zlato i tamjan, naziv je nedavno objavljene knjige bosanskog franjevca, teologa i publiciste dr. Drage Bojića. Knjiga je ustvari zbirka izabranih Bojićevih tekstova i intervjua, u kojima govori o sprezi politike i vjere, nacionalizmima, zloupotrebi vjerskih simbola, “hercegovačkom sindromu”… objavljenih u različitim medijima, u razdoblju od 2010. do 2016. godine.
Upravo u tom razdoblju i upravo zbog nekih od pobrojanih tema, fra Drago Bojić je smijenjen sa položaja glavnog urednika Svjetla riječi, mjesečnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a potom je ostao i bez posla predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
No, sve to, nije ga spriječilo da i dalje govori o onom o čemu je govorio, da kritizira društvo u kojem živi, a niti da bude fratar i svećenik.
“On je izdanak najčasnije tradicije, nosi ulogu i usud angažiranog intelektualca, predstavnika sorte koja gotovo da je izumrla. Takav ne može ne biti u sukobu s vlašću; takav ne može ne pružati otpor; takav dovodi u pitanje postojeći poredak i upušta se u radikalnu kritiku stvarnosti; takav je spreman žrtvovati vlastiti komoditet da bi se, svojim glasom, borio za bolje društvo… Paradoks – i to paradoks koji nas dugoročno jedino zanima – leži u tome što je, odbijajući prihvatiti silom nametnute norme i povinovati se oportunističkoj stihiji kolektiva, njegova osobna borba od najveće važnosti”, zapisao je u pogovoru knjige novinar i publicist Viktor Ivančić.
Ova knjiga bila je povod da sa fra Dragom Bojićem, koji danas obavlja dužnost direktora Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra Zajedno – Sarajevo, razgovaraju o temeljnim ljudskim slobodama, “mostarskom pitanju”, “dječijoj revoluciji” u Jajcu, nacionalnoj ugroženosti, religiji kao sredstvu etničke mobilizacije…
Razgovarala: Snježana Mulić-Softić/AlJazeera
Gospodine Bojiću, kada neko zbog izrečenih stavova, kao što je bio slučaj s Vama, ostane bez posla, društvene pozicije i sl., onda ne strada samo pojedinac, nego stradaju i sloboda govora, sloboda izražavanja, kao temeljne ljudske slobode. Kakvo je, s Vašeg stanovišta, stanje u BiH u pogledu navedenih sloboda?
– Čini mi se da je stanje sve gore. To pokazuju i najnoviji slučajevi i u našoj zemlji i u cijeloj regiji. Vlast konstantno stvara i održava ozračje u kojem se ne tolerira slobodno i kritičko mišljenje. Istodobno dopuštaju se i toleriraju javne uvrede, difamacije pa i javni linč pojedinaca.
To najčešće ostaje nesankcionirano i na taj način se želi zastrašiti i sve druge koji bi se usudili misliti kritički i slobodno. Sloboda govora je nažalost i danas i kod nas i diljem svijeta ugrožena i povezana s osobnim rizicima.
Upravo ste objavili knjigu Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Sam naslov implicira o čemu tekstovi i intervjui objavljeni u knjizi govore. Je li to Vaš svojevrstan odgovor na pokušaj da Vas ušutkaju i, kolika je, zapravo, sprega između politike i religije u današnjem bh. društvu i na koji način se ona reflektira na život običnog građanina?
– Da je knjiga objavljena, zaslužni su izdavači (Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net, odnosno Štefica Galić i Amer Bahtijar) koji su mi predložili da dio mojih tekstova i intervjua skupimo i objavimo. Zlato je ovdje metafora političke pljačke, beskrupulozne i nezajažljive želje za profitom, koja, koristeći nacionalne i religijske simbole, za sobom ostavlja groblja uneserećenih i opljačkanih ljudi. Tamjan simbolizira spregu vjerskih zajednica s politikom, njihovu podršku izrabljivačkim nacionalističkim politikama od kojih i same profitiraju opravdavajući svoje zlo djelovanje „nebeskim i božanskim“ razlozima.
Ta sprega je donijela i donosi puno zla ljudima na ovim prostorima, a kako stvari stoje, ona će i u budućnosti biti glavno obilježje ovih društava i uzrok najvećih zala. Motivi i ciljevi su uvijek i isključivo profit, pohlepa za novcem, želja za vlašću i održavanjem moći.
Danas živite u Jajcu, gdje se upravo događa svojevrsna „dječija revolucija“, gdje djeca, tinejdžeri, dižu glas protiv podjela, dok stariji nastoje ugušiti tu pobunu. Kako gledate na ovu apsurdnu sitauciju i imate li komentar zbog čega se na ovu ideju nije ‘zakačila’ neka ozbiljna društvena snaga i iznjedrila ozbiljno rješenje za naše sunovrate tipa dvije škole pod jednim krovom?
– Inicijativa učenika je nešto najbolje što se dogodilo ovom gradu, iako su djeca pritom uglavnom ostala usamljena, ostavljena i od svojih kolegica i kolega, profesora, roditelja, praktično cijelog grada. No, to još više govori o građanskoj hrabrosti i humanosti ove djece i njihovoj želji da žive u drugačijem svijetu od svijeta na koji su došli i u kojem sada žive. Nije nimalo slučajno da se to događa u Jajcu i u Srednjobosanskoj županiji.
Političke elite, prije svega dvije najveće nacionalne stranke, žele pod svaku cijenu dokrajčiti mogućnost suživota i u potpunosti sahraniti ideju multietničnosti. U Republici Srpskoj, a i u većini županija u Federaciji taj problem odavno ne postoji jer je predominantna jedna etnička skupina, u hercegovačkim županijama hrvatska, u drugim županijama bošnjačka.
Srednjobosanska županija je i unatoč najstrašnijim sukobima Hrvata i Bošnjaka i njihovih političkih i nacionalnih podjela, ostao multietnička i budući da bez novoga rata nije moguće očistiti jednu ili drugu etničku skupinu, politika čini sve da se podržavaju stare i stvaraju nove podjele koje bi dugoročno gledano mogle imati strašne posljedice. Svoje političke (nacionalne) elite slijedi i licemjerna, kompromiserska i oportunistička većina građana, što je slučaj i s Jajcem, i na taj način osnažuje nacionalističke politike.
Nedavno je u Mostaru potpisana „Povelja o miru“ i odaslane su poruke o Mostaru kao jedinstvenom gradu mira i prosperiteta, a znamo da je to najpodjeljeniji grad u BiH. Šta je srž problema u Mostaru i zbog čega nema rješenja za „mostarsko pitanje“?
– Problem Mostara se ne želi rješavati jer tako i hrvatska i bošnjačka strana mogu vječno manipulirati „mostarskim pitanjem“ i građanima ovoga grada i cijele Federacije. Teško je očekivati da će se to pitanje u skorije vrijeme riješiti, jer kad bi se pozitivno riješilo „mostarsko pitanje“, riješili bi se i relaksirali dijelom i hrvatsko-bošnjački odnosi u Federaciji, a to vladajuće stranke naprosto ne žele.
Mostar su od projugoslavenskog, otvorenog, romantičnog, mitskog (Veležovog) grada – most-grada koji spaja i povezuje različitosti, hercegbosanski nacionalisti i HDZ-ova politika pretvorili u grad nacionalizma i isključivosti.
U BiH se, s vremena na vrijeme, aktuelizira pitanje „ugroženosti“ Hrvata, a u nekim slučajevima zagovara se i treći entitet. Da li ta „ugroženost“ ima uporište u stvarnom bh. društveno-političkom ambijentu?
-Ugroženošću Hrvata se uglavnom manipulira u političke svrhe, posebno u predizbornim kampanjama. Činjenica je da su Hrvati tamo gdje su manjina ugroženi, ali to je slučaj i s drugim narodima ondje gdje su u manjini, ali i uopće sa svim manjinama. Postojeće daytonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine omogućuje tu ugroženost i to stanje se neće promijeniti dok se ne promijeni Ustav. A za to, očito, ne postoji ni političke volje kod bosanskohercegovačkih političara niti interesa od strane međunarodne zajednice.
Kako gledate na to što je Županijski sud u Zagrebu u potpunosti poništio presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu, koje su donijele komunističke vlasti 1946, osudivši ga na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Kakve posljedice će ta odluka imati po Katoličku crkvu i regionalne odnose, posebno Hrvatske i Srbije (premijer Srbije već je najavio protestnu notu Hrvatskoj zbog „rehabilitacije fašizma“)?
– Slučaj Stepinac najbolje pokazuje koliko su opterećeni odnosi dviju Crkava koje su snažno politizirane i nacionalizirane. Ni u jednoj Crkvi se nije dogodio proces čišćenja pamćenja i odustajanja od zlopamćenja koje opterećuje taj odnos. To pothranjuje međusobne antagonizme i konfesionalnu i nacionalnu nepodnošljivost. Slučaj Stepinac će, čini se, zauvijek ostati kontroverza jer je teško očekivati da će dvije Crkve postići zajednički stav o ovome čovjeku i njegovom djelovanju.
Najbolje bi bilo da proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca nikad nije ni otpočeo, ali to je u međuvremenu završena priča od koje službena Katolička crkva nikad neće odustati. Stepinac je pretvoren u nacionalnog i političkog sveca u službi nacionalne homogenizacije, jačanja martirološkog katolištva i hrvatstva i iracionalne i sulude borbe protiv komunističkog režima koji više ne postoji.
Proces Alojziju Stepincu, kao i neki drugi procesi iz komunističkog vremena, jest bio montirani politički režimski proces, ali ne smije se nikako smetnuti s uma ni Stepinčeva šutnja i simpatiziranje ustaštva što je imalo velike posljedice pogotovo za pravoslavce i Srbe na prostoru Endehazije. Odnosi među dvjema crkvama će se popraviti onda kada one budu više evanđeoske i humane po primjeru Isusa iz Nazareta, a manje nacionalističke i političke.
Živimo u dobu u kojem se religija koristi kao osnovno obilježje ljudskog identiteta i kao sredstvo etničke mobilizacije, pa i uzrok ratova. Već duže vrijeme se govori i o sukobu civilizacija. Koliko su ti problemi uzrokovani vjerskim razlozima ili su po srijedi drugi motivi?
– Religije (konfesije) su i u prošlosti imale važnu ulogu u formiranju identiteta. To po sebi nije i ne mora biti negativno, ako se vjera i vjerska (religijska) pripadnost razumijevaju na ispravan način. Problem nastaje kad se religijski identitet želi nametnuti kao nad-identitet, najvažniji i isključivi čovjekov identitet i kad se to zloupotrebljava u fanatične misionarske i prizemne političke svrhe. Konac prošlog i početak ovog stoljeća ponovno je snažno obilježen religijom, nažalost, često u njezinim najgorim, najopasnijim i najagresivnijim manifestacijama.
Postoje li alternativni pravci unutar religijskih zajednica koje bi bili spremni iskoristi snagu autentičnih vrijednosti religije za približavanje među narodima u BiH?
– Postoje ljudi (vjernici) koji svoju vjeru pokušavaju živjeti autentično, odgovorno i solidarno, koji ne pristaju na vjersku isključivost i kojima je stalo do dobrih odnosa s drugima. Takvi su u manjini, ali oni svjedoče o onoj dobroj strani vjere i njezinim pozitivnim i humanim potencijalima.