Predstavljanju je nazočilo više od čak 600 poklonika riječi ove Ljubušanke, činjenica je kojom se malo autora i javnih osoba može pohvaliti. Mlinarević prve spisateljske početke bilježi pisanjem kritičkih kolumni aktualne vlasti pod pseudonimom ‘OldSkul’ na portalu Poskok.info, bavi se novinarstvom, piše na Index.hr i 6yka.com. Mlinarević je jedna od najuticajnijih autora ne samo u BiH nego i regije, a njen Facebook profil broji više od 93 tisuće posjetitelja.
Promotori ‘Huzura’ bili Boris Čerkuč urednik Radija Dobre vibracije, književnik Mile Stojić, novinar i kolumnist Al Jazeere Dragan Bursać, urednik portala Buka Aleksandar Trifunović kao i potpredsjednica SDP-a Lana Prlić, a pročitano je pi pismo novinara-blogera Slobodana Vaskovića koji nije mogao nazočiti promociji jer je zbog sigurnosti izmješten iz BiH zbog pisanja o slučaju Davida Dragičevića, dok su putem videa podršku promoiji dali Srđan Puhalo, Refik Hodžić, Brankica Raković i Tarik Filipović.
Stihove iz knjige govorila je Nadine Mičić, najbolja studentica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, dok su u glazbenom dijelu sudjelovali Gabriel Prusina na klaviru i kantautorica Antonija Batinić.
Među prisutnim poklonicima mogle su se zamijetiti i brojne poznate osobe iz cijele Hercegovine, među njima i Alen Humačkić, specijalist radiolog mostarske bolnice “Dr. Safet Mujić”, mr. sc. Marko-Antonio Brkić sa Sveučilišta Hercegovina, publicist i novinar Šemsudin Zlatko Serdarević, predsjednik HDZ 1990 Ilija Cvitanović, kao i brojni drugi sudionici društveno-političkog života.
‘Huzur’ donosi priču o borbi, suočavanju s najtežim ljudskim strahovima, o radosti i miru kao konačnom cilju i potpunom ljudskom ispunjenju.
“Martina kao Martina, kao što piše i od samog početka, prepuna emocija. Preporučujem knjigu svima, a i znam da je ljudi vole, o čemu svjedoče posjećenost svih njenih promocija. Za razliku od predstavljanja gdje se skupi desetak ljudi, ni najbliža rodbina autora, ovo se zaista može smatrati društvenim događajem”, kazao je Boris Čerkuč sa RDV-a, jedan od promotra knjige, a ujedno i moderator promocije.
Republika donosi i vrlo neposredno, intimno i emotivno ‘razgolićavanje’ autorice u njenom obraćanju prisutnima:
“Za dva dana imam još jednu operaciju, ali sam rekla da mi ovo upravo treba. Nisam pogriješila. Ne znam koji je vaš broj ovde i vani u mraku je nešto nevjerojatno, nešto što me čini toliko ponosnom i sretnom. Ne mogu vam objasniti koliko sam vam zahvalna, uvijek, na čitanju, na blizini. Ovih dana, ovih mjeseci jer je nešto nevjerojatno znati da ste blizu u cijelom, ovom, mom periodu koji je ovakav kakav je bio. Sretna sam što su se ljudi koji nisu mogli doći javili videom. Moj prijatelj, psiholog Srđan Puhalo, Brankica Raković, glavna urednica ‘Lola magazina’ koja i sama bije bitku s karcinomom, Refik Hodžić kojeg svi dobro znamo, jedan od najvećih boraca Prijedora danas i budućnosti u BiH. I sam je imao Burkittov limfom prije 10 godina.
Beskrajno puno sam naučila kroz njihove priče, ne samo o bolesti nego i o životu, što je još važnije. Tarik i Leila, moji veliki prijeatelji kroz dvije operacije u Zagrebu bili su mi kao mama, tata, brat i sestra. Non-stop je Tarik bio tu, dovozio, odvozio…Bože sačuvaj. Tarik me voza da privijem sisu. Bože sačuvaj. Nisam ni to znala da može i da će mi bit’ u životu…Beskrajno sam hvala Draganu i Vanji, toliko su me zadužili jer su stigli u Mostar iako sam mislila da nisu ni snimili video poruku. Gospodin Mile Stojić, nemam riječi. Ćitav život je tu, od moje prve napisane pjesme koji je uvijek tu uz mene u svakom pogledu, prošli smo puno toga zajedno.
Aco Trifunović, uz Matiju Babića moj prvi i jedini urednik i jedini ljudi za koje kažem da sam pisala za njih iako ja ni za koga ne pišem, jer za njih dvojicu je baš gušt pisati. I Lana Prlić moja prijateljica, potpredsjednica SDP-a. Boris (Čerkuč), kada je vidio popis pitao je ‘ima li ovdje ijedan čestit HDZ-ovac?’. Pa ako je ne’ko i bio – hvala vam. Pozdravite šefa. Pa, mislim, dušmani samo čekaju da ga spomenem, pa evo da ga spomenem, Bože dragi…”.
Nakon ove rečenice dvoranom se prolomio gromoglasan smijeh i pljesak. Nadalje, autorica se u emotivnom obraćanju pristunima zahvalila i svima poimenično, a koji su sudjelovlai u promociji:
“Moram spomenuti i fra Velimira Mandića koji je inače bio moj vjeroučitelj. I šalje mi poruku da me je vidio na Face-u. Ja mu govorim: ‘Velja, jel se ti to grebeš za govor na sprovodu? Neću ja još’. Pitala sam doktora, sada kada smo dogovarali treću operaciju može li operacija biti krajem ljeta, a on mi je odgovorio:”Pa ne možeš dočekati ni početak ljeta jer imaš još karcinoma u sebi. Jesi li normalna ti?”. Uglavnom, morat ću se kupati, doslovno, ovu ‘karleušu’ koju sam imala otić’ će u zaborav.
Nije meni suđeno da budem ‘zvezda Granda’. Htjela bih samo, kada ste tu, kazati o nenormalno turbulentnom razdoblju od osmog mjeseca pa sve do danas. To su neke stvari koje živ čovjek, ne znam kako, ali preživi. Želim se zahvaliti i gospođama iz Udruge oboljelih od karcinoma dojke. To su moje velike prijateljice svih ovih godina, moje drage heroine. Pošto su me prije par godina zvale da malo pišem o problematici karcinoma dojke, prvo kada sam ga i ja dobila rekla sam: Matere vam, što mi je preš’o? Htjela sam samo tekst napisati, a ne isto i ja.
Svi me stalno pitaju z anaslov knjige. Naslov je prevela Rijana Jusufbegović, studentica turskog jezika. ‘Huzur predstavlja mir u svim dimenzijama ljudskog života. Huzurlu insan ispunjen čovjek, spokojan, emotivno i tjelesno zdrav. Onaj koji je spoznao da materijalno nije odrednica vrijednosti, koji je pronikao u srž duhovnosti, zavolio sebe, svoje unutarnje ja i stvorio apsolutnu ravnotežu u svom mikrosvijetu. Huzur kao ravnoteža duše, osjćanja, ravnoteža želja i stvarnosti, mašte i realnosti. Huzur kao iskonska sreća, jer čovjek može biti miran iako nije sretan, ali ne može biti sretan ako nije miran.’ To je, jednostavno što sam htjela poručiti ovom knjigom, što sam sebi htjela ono što sam naučila najprije o sebi. Svaka bitka je, Aco je to divno jednom napisao, da se čovjek ipak na kraju bori sam, bez obzira koliko ljudi oko tebe bilo u tom trenutku, ostavljen sam sa sobom na onom finalnom fightu i najvažnije je da ste na miru sami sa sobom.
Mogu kazati da je meni bolest dala, koliko nemjerljivo teške trenutke, toliko nevjerojatno teške trenutke kada u životu, a što znam često kazati u zadnje vrijeme, da me sutra rokne…još uvijek ne kontam da ću od raka, ne daj Bože…mene će ili luster ili srce, kakav rak. Volim kazati i da su to bili najsretniji mjeseci u mom životu. Knjiga prvi put ima i posvetu na svojim stranicama. I to dvije. Rekao je Igor da ‘pametna žena bez sisa može’, a ja bi se samo zahvalila osobi s prve stranice ove knjige, s posvete, za koju znam da mu je puno gore da budem bez obe sise nego da sam ovako teška, tako da…Gorane hvala ti što me trpiš i što si prošao sa mnom svo ovo razdoblje sa mnom.
Drugi dio knjige posvećen je mojoj Uni. To su neke priče koje ste možda već imali prilike čitati. Htjela sam nekako, ako mater rokne, da ostane to što je ostalo iza mene i da zna što sam prošla i koje vrijednosti sam htjela da ostanu iza mene. Volim vas sve i hvala vam što ste došli. I za kraj ću samo kazati – pregledavjate se. Nitko u mojoj obitelji nije imao karcinom dojke i do prije neki dan sam bila fantastično zdrava osoba. Nemojte kupiti torbicu ili majicu, otiđite kod doktora Alena Humačkića, obećao je da će večeras doći ovdje, čovjek koji mi je postao sve u ovoj bolesti, čovjek kojeg sam pitala kakvu pidžamu ću nositi u bolnicu, sve živo, ali je imao strpljenje za mene. I to je najvažnije od svega – kada je najteže, pojave se najbolji ljudi.
Nikada nemojte prestati vjerovati u to. Kada mislite da je najgore, pojavi se najveća sreća, kada mislite da nema snage izvučete nemjerljiv inat, kada mislite da ste se razveli pojavi se ljubav vašeg života koja sve druge ljubavi…tamo neđe, ništa niste osjećali do tada. Željela bi vas sve pomalo zagrliti, trebat će mi za četvrtak i puno vas volim”, kazala je Književnica u svom potresnom govoru, isprekidanom pauzama koje su govorile o njenoj unutarnjoj borbi i emocijama koje proživljava.
Promotori o ‘Huzuru’, ali i Martini Mlinarević
Aleksandar Trifunović: “Martina je dovela psovku do smislene književnosti, što je isto vrlo…zajebano”
“Imao sam tu sreću da doživljavam njen izljev riječi u mozak. Način na koji Martina piše jednostavno vas zateče, obara vas s nogu, dotakne vas na mjestima za koje niste imali osjećaj da postoje i ja sam na tome beskrajno zahvalan. Martina je osoba koja sve vrijeme u svojim tekstovima bije neke bitke i sada bije najvažniju u životu i poprilično sam siguran da će je dobiti. Martina je tip osobe koja dobija svoje bitke i najveća njena snaga je u otme što se oslanja na ljude. Ne možemo sami i Martina nam sve vrijeme šalje poruke o solidarnosti i ljubavi i mislim da će se jednog trenutka, kada se bude pričalo o bh. književnosti pričati o načinu na koji je Martina dovela psovku do smislene književnosti, što je isto vrlo…zajebano.
Radio sam jednom s Martinom intervju i ponovit ću jednu njenu rečenicu koja me motivira da u ovoj zemlji mislim na način na kakav bi, možda, svi trebali početi misliti. Dakle, pitao sam je o BiH i ona je rekla:”Unatoč svemu gore pobrojanom i unatoč svim čudesnim mjestima svijeta koje ostavih pod nogama, nigdje se ne mogu zamisliti nego u Bosni i Hercegovini. A to nema nikakve veze s politikom. Ma kakvo god njeno uređenje izgledalo u narednim godinama, ma što o njenoj sudbini odlučili njeni gospodari, ova luda i mrzilačka zemlja je moja jedina kuća. Ona je tiha gorčina i neobjašnjiva ljubav. Dom živih avetinja i nesnosne ljepote prirode. Samo ovdje mrzli ljubuški Trebižat kad ga osjetiš do gležnjeva može ti umrtviti krvotok i ispuniti srce u isti tren. Samo se ovdje jedan gradić može zvati Olovo, biti toliko gospodarski uništen, a svejedno izgledati potpuno prelijepo”.
Pismo Slobodana Vaskovića: “Stalo mi je da znaš da sam to ja – tvoj prijatelj”
“Nikako sebe ne razumijem zbog čega mi je toliko stalo da jedno toliko drskog, osionog, hirovitog i van svih normi stvorenja koje vozi svojim kolosijecima, usprkos tome što oni svako malo budu dignuti u zrak od onih kojima je istina nepoznata kategorija, inteligencija djeluje kao psovka, a nadarenost grijeh koji se ne prašta. Ali tako je to u životu. Najnerazumljivije ti je vrlo, vrlo blizu srca. Često u njemu sijeva poput munja kroz misli, čineći ih britkim i silovitijim, osvjetljavajući tako jedan osebujan život prepun uspona, život u kojem nema padova, a svaki pokušaj rušenja pretvara se u novi put ka vrhu ljudskosti. Draga moja Martina, kolika si u svakom pogledu. I drznica, i bezobraznica, i lajavica, i fizički i moralno, i majka, i prijatelji, i neprijatelj, žena, i čovjek i koliko je puno života u tebi. Toliko puno da si tri puta tolika teško bi opet sve stalo.
Sav taj život. Duh, njegova snaga, nadarenost, inteligencija. Znam ja tebe dobro. Vidim tu hiper senzitivnost koja zrači, vidim tu ogromnu empatiju kojom plijeniš, tu iskonsku, istinsku drskost kojom osvajaš, taj ogromni talent o kojeg smo se svi grebali samo što smo stali kraj tebe. Da te nisam upoznao u mom životu bi ostala rupetina, nesvjestan bi bio, ma osjetio bih kako mi nešto veliko fali. I satr’o bi se ja tražeći, ni sam ne znajući za čim, za kim tako tragam. Srećom, ta nesreća da te ne upoznam me nije zadesila, premda, moram biti isrken, kad si ti u pitanju pojam sreće što te čovjek zna postaje vrlo diskutabilan.
Da ovo nisam napisao, ne bi me prepoznala, a stalo mi je da znaš da sam to ja. Tvoj prijatelj. I stalo mi je da znaš da mi je puno stalo do tebe i stalo mi je da znaš da mi je žao što nisam sada tu s tobom i drugima. Okolnosti. Ta banalna riječ koja je simbol svih naših nesreća. Oklonosti, Kako to odvratno zvuči, ali zbog tih okolnosti nisam tamo gdje bih ja u ovom času želio biti. I nakon svega opet sam na početku, nikako ni sebe da razumijem. Ali, valjda, u tom nerazumijevanju i njegovom stalnom preispitivanju je i sva ljepota, sreća, belaj životnog dometa znati Martinu. I voljeti je puno takvu kakav jest”.
Mile Stojić: “Martina se pridružila Šimiću, Ujeviću, Šantiću, Dizdaru”
“Večeras, prije ove promocije, bio sam na jednom događaju gdje su načelnici, političari, ali ovo mi je draže. Mlada djevojčica iz Ljubuškog počela je pisati blog pod pseudonimom i ja sam to u startu prepoznao kao visoku književnost. Jer, jednim novim jezikom, kojim se obraćala prije svega mojoj generaciji, generaciji zločinaca, onih koji su uništavaju svoju zemlju i ja sam jednu knjigu naslovio upravo tim naslovom ‘Zaboravite nas’. Martina upravo toj našoj generaciji šalje direktne poruke. Jedna od njih, ovako okoprilike glasi citat: ‘Naoružajte svoju djecu i šaljite ih u rat, majku vam jebem’. Radi se o jednom jedinstvenom i autentičnom opusu koji se izravno nastavlja direktno na onu najbolju liniju našeg pisanja u kojem su do sada uglavnom parcipirali muškarci, a to je Šimić, Ujević, Šantić, Dizar…Mislim da im se Martina već do sada pridružila svojim knjigama. Ja sam ju u jednoj svojoj pjesmi nazvao ‘lijepom, kurvinom šćeri’…”
Dragan Bursać: “Kada su me proglasili najboljim novinarom Europe, ja sam pomislio – ima boljih”
“Martina je duhovno blago moje zemlje. Martina je nešto što mi nismo svjesni što imamo. Pitat će me netko: Bursać, gdje si bio 5.6., a poziv si dobio? Gdje si bio dok je Mrtina u čitanci, gdje si bio dok je bila vjerojatno najveća promocija u BiH, a ti nisi bio tu? Pa će me biti sramota do nema, i sramota od moje djece. I onda upalim auto i dođem u Mostar…Ljudi moji, ova osoba, o sovjih knjiga do svojih facebook statusa, kakva je to provokacija za mozak. Onoga trenutka kada su me proglasili najboljim novinarom Europe, ja sam pomislio – ima boljih. I zato sam ovdje – Martina”.
Srđan Puhalo: “Bože, ako imaš imalo pameti, ostavi je još malo ovdje da nas zajebava. Bolje nas, nego tebe”
“Ja sam trebao biti s vama, ali – čuvam djecu. Ja sam jedan od sporednih likova u jednoj od Martininih knjiga i na to sam neizmjerno ponosan, ali bez obzira na to ja nemam običaj da nešto puno hvalim ljude, pa neću ni Martinu. Upoznao sam je prije par godina na jednom putovanju u Americi kada smo se intezivno družili 20 dana i moram vam priznati da je ona vrlo teška osoba i da, bez obzira na to, postali smo prijatelji. Svi vi, zapravo, znate koliko je ona poteška osoba, koliko zna biti isključiva, impulsivna, naivna, pa je valjda i zato volimo. Ona je prava Hercegovka. Nije lako ni njezinom ocu, ni njezinom majci, ni čitavoj obitelji…i zato Bože, ako imaš imalo pameti, ostavi je još malo ovdje da nas zajebava. Bolje nas, nego tebe.”
(Republikainfo.com/V.S.)