Više temperature i nedostatak snijega prisiljavaju europska skijališta na preispitivanje svojih poslovnih modela. Samo nekoliko tjedana prije ceremonije otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Milanu i Cortini (6. veljače), padine oko „bisera Dolomita” prekrivene su snijegom. No, turisti i skijaši nemaju uvijek tu sreću.
Zbog zagrijavanja klime, snijeg je često ograničen samo na same staze. Čak i tamo, jamči ga isključivo umjetno zasnježivanje, uz popratne ekonomske i ekološke troškove koji se često prelijevaju na cijene skijaških karata. Za mnoge Europljane, zimski sportovi time postaju sve nedostupniji.
Kako klimatske promjene oblikuju Zimske olimpijske igre
Čak i u poznatom talijanskom skijalištu u provinciji Belluno, klimatske promjene čine snježne padaline rjeđima, a temperature višima — što je problem koji muči cijeli alpski luk. Međunarodni olimpijski odbor (MOO) priznao je utjecaj globalnog zatopljenja uzrokovanog prvenstveno izgaranjem ugljena, nafte i plina.
Neizbježno će biti pogođena i sama geografija Olimpijskih igara. Od 1924. godine, 21 lokacija ugostila je Zimske igre. Bez brze i drastične akcije, samo četiri od tih lokacija bit će prikladne do sredine stoljeća, prema studiji Sveučilišta Waterloo iz 2021. godine. To su: Lake Placid (SAD), Lillehammer i Oslo (Norveška) te Sapporo (Japan). Do 2080. godine, u najgorem scenariju, samo bi japansko skijalište moglo ponovno ugostiti Igre.
Koje su europske zemlje najovisnije o zimskim sportovima?
Europski sektor zimskog turizma ostvario je promet od otprilike 180 milijardi eura u 2022. godini. Alpe su srce tog sektora, ali i dom za 80 milijuna ljudi u osam zemalja.
Njemačka je europska zemlja s najviše skijališta (498), a slijede je Italija (349) i Francuska (317). Međutim, studija iz 2023. predviđa da će, pri porastu temperature od 2°C, čak 53 % od 2.234 postojeća skijališta u Europi biti pod visokim rizikom od nedostatka snijega. Najteže će biti pogođeni Pirineji (89 % skijališta u opasnosti) i francuske Alpe (jedna trećina).
Tri kategorije ugroženosti
- François Hugues, istraživač s instituta Inrae, dijeli europske planine u tri skupine:
- Unutarnje Alpe (Francuska, Švicarska, Austrija): Povoljne nadmorske visine i uvjeti.
- Slovenske Alpe i Pirineji: Ranjiviji, s manje manevarskog prostora.
Apenini (Italija) i planine Iberijskog poluotoka: Već su „dotjerani do granica”. Za njih je teško predvidjeti pozitivan ekonomski ishod ako se nastave oslanjati isključivo na skijanje.
Umjetni snijeg: Rizično i skupo rješenje
Umjetni snijeg može biti potpora, ali ne i zamjena. Proizvodnja snijega za stazu duljine 1 km i širine 50 m košta između 30 i 40 tisuća eura. Osim financija, tu je i ekološki faktor. Za osnovno zasnježivanje jednog hektara staze potrebno je najmanje milijun litara vode.
Europska unija je 11. prosinca 2025. naglasila potrebu za koordiniranim upravljanjem vodnim resursima u alpskoj regiji kako bi se osigurala otpornost na suše. Također, za rad snježnih topova u svim alpskim odmaralištima potrebno je oko 600 GWh električne energije, što odgovara godišnjoj potrošnji 130.000 četveročlanih kućanstava.
Skijanje postaje sport za bogate
Troškovi skijanja u Europi porasli su u prosjeku za 34,8 % od 2015. godine, što je daleko iznad stope inflacije.
Dolomiti Superski: Dnevna karta sada košta do 86 € (u usporedbi sa 67 € u 2021.).
Livigno: Najveći porast — s 52 € (2021.) na 72 € (2025.).
“Skijanje će postati sport za bogate”, objašnjava Christophe Clivaz sa Sveučilišta u Lausanni. Operateri će privlačiti imućne turiste iz udaljenijih zemalja, što će ekonomski pomoći, ali će dodatno povećati emisije stakleničkih plinova zbog zrakoplovnih putovanja, stvarajući začarani krug klimatske krize.