Piše: Senad Avdić/Slobodna Bosna
Vrlo ponosan, a ništa manje tužan, vratio se književnik Alija Isaković iz Turske u opkoljeno Sarajevo u rano proljeće 1994. godine. Ponosan, jer je njegova drama “Hasanaginica” u režiji Sulejmana Kupusovića na čijoj je premijeri bio gost imala izuzetan uspjeh kod publike i kritike. Pokazivao je isječke iz novina koje su o predstavi pisale sa ushićenjem.
Tužan, pa i razočaran, bio je zbog onoga što je vidio, čuo i doživio za boravka u Istanbulu. Turska je u to vrijeme živjela u ritmu predizborne kampanje, a Bosna je drhtala od straha i neizvjesnosti pred krvoločnom vojnom kampanjom Ratka Mladića da zauzme Goražde.
Opoziciona, islamistička REFAH partija svoju je kritiku tadašnje sekularističke vlasti zasnivala (i) na njenom ravnodušnom, nesolidarnom odnosu prema stradanjima “bosanske braće”.
MITOLOGIJA MITINGOVANJA
Tokom jednog mitinga REFAH partije u Istanbulu, svjedočio je Isaković, organizatori su osigurali direktno javljanje, putem radio-amatera, iz Goražda koje je bilo na izdisaju, pred vojnim slomom. Neki Goraždak
uživo je svjedočio o užasu kroz kojeg grad i stanovnici prolaze što je kod stotina hiljada okupljenih u Istanbulu proizvelo vulkanske emocije.
Kod Turaka su se u talasima izmjenjivali najdublja solidarnost i tuga sa bijesom i srdžbom prema aktuelnim vlastima koje sve to mirno gledaju i ne poduzmaju ništa da pomognu, spriječe, zaustave pokolje u Bosni.
Na valu takvih propagandistički potpomognutih emocija miliona Turaka, REFAH partija je dobila te izbore, što će nedugo zatim intervencijom vojske biti poništeno. Političko-izborna instrumentalizacija stradanja
Bosne i Hercegovine i korištenje patnje njenog naroda u borbi za vlast bilo je ono što je razočaralo i zaboljelo velikog književnika Aliju Isakovića.
Uplitanje Bosne i Hercegovine i tragedije koje su doživjeli Bošnjaci u minulom ratu primjetno je i u najnovijem sukobu Turske i njenog lidera Recepa Tayyipa Erdogana doslovno sa cijelom zapadnom Evropom. Odbijanje vlasti u Holandiji (prije toga u Austriji, Njemačkoj, potom i Danskoj) da dozvole mitingovanje turskim zvaničnicima po njenim gradovima uoči historijskog referenduma, dovodi se, na nepriličan i vulgarno falsicifiran način u vezu sa ulogom holandske vojske u Srebrenici uoči genocida počinjenog nad Bošnjacima te općine.
Najprije su, nakon incidenta u Roterdamu, Erdoganove histerične (i blasfemične) optužbe na račun “holandskih fašista” podržali bosanski (proturski) jataci i namještenici u medijima, kao i ordije anonimnih janjičara na društvenim mrežama, a potom je to dobilo i gotovo (polu) službeni karakter.
Turski novinar Kahraman Hališčelik, šef dopisništva državne Turske radio-televizije (TRT) iz New Yorka, povodom sukoba na relaciji Holandija -Turska na svom Twiteru objasnio je zavjereničku, dublju pozadinu tog slučaja.
“Sve vrijeme smo mislili da se Srebrenica nije desilo namjerno. Sada je jasno da su Holanđani željeli da očiste Evropu od muslimana”, napisao je Hališčelik. U državi u kojoj su svi mediji pod potpunom kontrolom države, ovakav stav visokopozicioniranog novinara državne televizije treba se iščitati u shvatiti i kao službeni stav Vlade za koju radi.
I TURCI GENOCID ZA IZBORNU TRKU IMAJU
Jasno je s kojim se ciljem, ali ne znamo s kojim pravom se tragedija Bošnjaka u Srebrenici upreže i koristi u propagandističku operaciju čiji je konačni cilj da ozakoni autokraciju jednog populističkog lidera u Turskoj?! Zašto mu je dopušteno da ubijenim Bošnjacima u Srebrenici lupa po Evropi, koja je tokom agresije na BiH primila više muslimana nego što ih je pobjeglo u Tursku od užasa u okolnim zemljama?!
Holandija je svoje grijehe, odnosno saučesništvo svojih vojnika u masakru u Srebrenici, priznala i sankcionirala. Srebrenica je ostala neprolazna krvava mrlja na kolektivnoj svijesti i savjesti Holanđana.
Vlada, Parlament, mediji, najšira javnost ni dvije decenije kasnije ne prestaju propitivati i prezirom žigosati držanje vojnika “Deutchbata” u Srebrenici. Daj Bože da se na tako iscrpan, samokritički način ovdašnja vlast bavila vlastitom ulogom i odgovornošću za kataklizmu Srebrenice i stradanje Bošnjaka u njoj.
Osim jednog površnog, prilično neuvjerljivog obraćanja, koje je više bilo alibi, nego ozbiljna analiza, tadašnjeg komandanta Armije BiH Rasima Delića prije 20 godina u Parlamentu, nikakvo drugo službeno objašnjenje vojnog poraza nismo službeno dobili.
Ima Turska svojih genocida, pa neka se njima bavi, neka naš, srebrenički ostavi nama, i neka ga ne koristi na način na koji je korištena opsada Goražda prije 23 godine.
Evropa koja je, kako reče onaj turski medijski dilber iz New Yorka, dala zadatak “Holanđanima da je očiste od muslimana” prije dvije godine je (preko Velike Britanije) jednoglasno predložila Ujedinjenim nacijama i podržala Deklaraciju o genocidu o Srebrenici.
Deklaracija, na žalost, nije uspjela jer je blokirala Rusija svojim vetom. Zbog čega je to učinila Rusija, može turski Sultan Erdogan provjeriti tokom redovnih “akšamluka” sa ruskim kolegom Vladimirom Putinom!