Piše: Dino Pakanović/Prometej.ba
Od svih država koje politički agitiraju u Bosni i Hercegovini Republika Turska neosporno ima najnegativniji utjecaj na stabilnost ove zemlje. Zašto? Za svaku multietničku zemlju najopasniji je nacionalizam najvećeg naroda.
Za Jugoslaviju najopasniji je bio srpski nacionalizam, za SSSR ruski, a za Bosnu i Hercegovinu je to bošnjački nacionalizam. A Turska direktno podgrijava upravo taj nacionalizam. Turska politika se ponaša krajnje ignorantski u Bosni i Hercegovini. Potpuno ignorira i zanemaruje karakter ove zemlje. Za Tursku jedini sugovornik u BiH su Bošnjaci, i to isključivo samo jedna politička stranka, najsličnija erdoganovim koncepcijama nacionalnog lidera i ne-sekularne države islamskog morala: Stranka Demokratske Akcije.
Ova politika na Bosnu i Hercegovinu gleda kao na „Bošnjakistan“, državu Bošnjaka. Potpuno ignorira ostale konstitutivne narode, Srbe i Hrvate, a o građanima i nacionalnim manjinama da i ne govorimo. Ovakvo ponašanje uopće i ne začuđuje ako pogledamo kako se Republika Turska odnosi prema manjinama u vlastitoj zemlji – Grcima, Kurdima i Armencima. Međutim, jedna je stvar ugnjetavati manjine u vlastitoj nacionalno poprilično monolitnoj zemlji, a druga to isto toplo preporučivati „braći po vjeri“ u drugoj multinacionalnoj državi. S drugim narodima Republika Turska razgovara isključivo onoliko koliko su dužnosnici BiH, dok s Bošnjacima i SDA uspostavlja gotovo privatne odnose.
Primjeri ovakvog ponašanja mnogobrojni su. Izjava ove vrste nije nedostajalo, što vrlo direktno, što „u rukavicama“. Erdogan izjavljuje kako voli: „Turke, Kurde, Bošnjake, Albance…“ Srbe i Hrvate ne spominje. Međutim, nisu toliko problem izjave koliko ponašanje. Turski dužnosnici petljaju se u izborni proces u Bosni i Hercegovini podržavajući SDA, što nailazi na gromoglasnu podršku birača te stranke koji osuđuju kada to isto radi Boris Tadić sa SNSD-om Milorada Dodika. S druge strane, financijska pomoć Turske Bosni i Hercegovini je ogromna, posebno na obnovi kulturne baštine. Ali kakvu to baštinu Turska obnavlja? Isključivo onu koja svjedoči o njenom utjecaju! Obnavljaju se tekije, osmanski mostovi, džamije, hamami…
Uredu, hvala, ali BiH nisu samo tekije i džamije. Ako istinski poštuje BiH kao što tvrdi, zašto Turska ne pomaže svim građanima Bosne i Hercegovine? Zašto nije pomogla obnovu samostana, manastira, crkava? Ovo samo potvrđuje kako Turska na BiH gleda kao na državu Bošnjaka i samo Bošnjaka, „svoje braće“, dok su svi drugi nepoželjni ili u najboljem slučaju ignorirani. Direktno pothranjuje bošnjački nacionalizam koji zajedno s ponašanjem i podrškom Turske iritira, radikalizira i tjera sve druge od ove države.
Zašto je Turska toliko draga bošnjačkim nacionalistima (bez obzira kako oni sebe nazivali)?
Ova država na čelu s takvim predsjednikom predstavlja ideal svakog desničara – ekonomski jača, ima sve veći utjecaj u svijetu, snažno se zalaže za vjerski moral, opire se sekularizmu i liberalizmu, konzervativna je, gura nos u tuđe poslove dok ispoljava užasno jaku histeriju kad se netko miješa u njene poslove. I što je možda i najvažnije – ugnjetava sve drugo i drugačije unutar sebe, počevši od opozicije, preko nevladinih organizacija pa sve do nacionalnih manjina. Kult vođe samo je „šlag na tortu“.
Uistinu, ima li ljepšeg mjesta za život osobe desnog političkog spektra balkanskog mentaliteta: jake države u kojoj on predstavlja „boga i batinu“, „popa i popadiju“, samo zato što je to što jeste i ima mogućnost ugnjetavanja svih drugih koji ne misle isto. Upravo zbog ovog ideala ponašanje Turske i jest ovoliko omiljeno. Isti bi željeli ovakav model preslikati i na Bosnu i Hercegovinu, nametnuti sebe svima ostalima i stvoriti si takvu nacionalnu državu, biti „bosanski erdogani“ što može imati tragične posljedice za sve, ako se pokuša provesti. Za sad, još uvijek nije tragično već samo žalosno.
Bošnjačka politika, skoro bez izuzetka, razvila je potpuni podanički mentalitet prema Turskoj kao državi, i što je još gore, predsjedniku Turske kao osobi na koju se gleda kao mitskog junaka. I kao najgore, šire narodne mase razvijaju isti stav. Erdoganove izborne pobjede slave se po ulicama Sarajeva što je nezabilježeno u povijesti Bosne i Hercegovine; da se slave izborne pobjede političara drugih država. Ovo je dodatno podgrijala izjava Erdogana: „Danas su pobijedili Kabul, Bejrut, Sarajevo i Skoplje…“ Čovjek se ponaša kao predsjednik Bosne i Hercegovine, „vezir“, što „podanici“ odobravaju jer eto imaju „starijeg brata koji će ih čuvati.“ Bakir Izetbegović jasno izjavljuje: „Vaša pobjeda i naša je pobjeda.“
Posebno je opasno što ovakve poruke obožavanja Turske ne šalju samo niži stranački dužnosnici već dužnosnici najviših državnih institucija. I to isključivo prema Turskoj, dok državne institucije uopće na ovaj način ne reagiraju u slučaju ostatka planete. Direktno se šalje poruka svima: „Ovo je naše i možemo raditi šta hoćemo s ‘našom braćom’.“ Kako onda da se osjećaju pripadnici drugih naroda u Bosni i Hercegovini; kako da dožive ovu državu kao svoju kad se suočavaju s takvim ponašanjem državnih dužnosnika kojima je važnija politika vlastitog naroda od politike države. Da farsa bude potpuna, isti od drugih naroda traže obratno; da stave politiku države na prvo mjesto. Osim SDA, slične stavove o „Turskoj kao prijatelju“, imaju i druge stranke koje uživaju povjerenje Bošnjaka, iako se mora primijetiti da ne idu toliko daleko s obožavanjem stranaka i dužnosnika Turske.
Jedini otpor ovoj politici pruža srpska politika, i to sigurno ne zbog ispravnog stava ili vizije Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih naroda, već isključivo zbog dnevne politike i podgrijavanja nacionalnih strasti vlastitog naroda u cilju opstanka na vlasti. S druge strane hrvatska politika u BiH tradicionalno je potpuno nezainteresirana za ovo pitanje, kao i za sva druga pitanja. Danas se hrvatska politika svodi prvenstveno, isključivo i jedino na pitanje „Kako što suverenije vladati Herceg-Bosnom, u bilo kojem obliku“ dok je sve ostalo savršeno ne zanima.
Ovo nije ništa neobično, pogotovo ako promatramo povijesni kontekst. Od nastanka političkog života oko 1900. godine, hrvatska politika djelovala je aktivno samo dva puta: kada je podržala Agrarni zakon 1913. godine i Referendum za nezavisnost 1992. godine.
I na kraju, svi, osim srpskih nacionalista iz razloga kako je već gore navedeno, ponašaju se kao da ne vide (ili možda stvarno ne vide) što radi turska politika u Bosni i Hercegovini. „Kolektivno nesvjesno“ je koliko turska politika podržava bošnjački nacionalizam što pogubno djeluje na državu.
Bošnjačka politika umjesto da pruža ruku prvom komšiji i s njim traži zajedničku notu, zainteresira ga za izgradnju države, ona traži saveznika protiv prvog komšije, što rado koristi Turska i povećava svoj utjecaj u BiH na štetu BiH kao cjeline. Ovakvo ponašanje samo dodatno dezintegrira državu jer stvara atmosferu u kojoj se svi drugi osjećaju kao nepoželjni.
Odobravanje ponašanja Erdogana i Turske u BiH zapravo predstavlja ništa drugo do refleksiju političkog stanja naše zemlje i pokazuju koliko čak ni oni koji se zaklinju u Bosnu i Hercegovinu nisu spremni prihvatiti kako ta država nije samo oni, već i barem još dvoje.
Dok god Republika Turska ne počne poštovati Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu, sve njezine narode, građane, vjere i nacije, sa svim njihovim pravima i interesima, njezina politika vodit će samo u daljnu dezintegraciju, radikalizaciju i ponižavanje Bosne i Hercegovine.
Današnja turska politika u BiH nudi samo daljne podjele, produbljivanje jaza i konfrontacije, a nikako izgradnju suvremene multietničke države. Žalosno je što dio Bošnjaka gleda na Tursku isto onako kako dio Srba gleda na Rusiju – „veliku silu koja će nam pomoći da ih pobijedimo.“ Kako bi Bosna i Hercegovina opstala moramo naći zajednički jezik jedni s drugima, a ne saveznike jedni protiv drugih.